Vraćao sam se motorom s posla, a onda se pijani vozač zabio u mene. Izvukli su me cura i prijatelji
Na 32-godišnjeg Igora iz Ivanca jedne je ljetne večeri naletio pijani vozač. Zaradio je teške ozljede, prošao četiri operacije i oporavljao se tri godine
'Mogao sam izgubiti nogu ili nešto gore. Presudno je osvještavati ljude da ne sjedaju u auto ili na motor nakon što popiju. Vjerujem da se ova nesreća ne bi dogodila da je vozač bio trijezan. Ne bih morao prolaziti kroz sve ovo' / Snima Vjekoslav Skledar
Ova priča dio je serijala napravljenog za kampanju Zagrebačke pivovare ‘Razmisli’, s ciljem edukacije javnosti o odgovornom konzumiranju alkohola.
Oduvijek sam volio motore i s 28 godina odlučio sam kupiti Ktm. Vozio sam ga više od godinu dana. Radim u obližnjem Varaždinu i bio mi je super prijevozno sredstvo do posla. Jedne srpanjske večeri nakon popodnevne smjene krenuo sam doma u Ivanec. Bilo je oko 22.30. Vozio sam svega nekoliko minuta po glavnoj cesti, padala je lagana kiša, a iz suprotnog smjera mi se približavao auto. Dečko koji je vozio skrenuo je u svoje dvorište bez upaljenog žmigavca. Nije me vidio, oduzeo mi je prednost i potpuno neočekivano se zabio u mene.
Kasnije sam doznao da je bio pijan. Izmjereno mu je više od promila alkohola u krvi. Sjećam se da sam nakon udarca nastavio voziti još nekoliko metara, no motor se srušio, otklizao po cesti, a ja sam ostao ležati. Skinuo sam kacigu i ugledao veliku otvorenu ranu na potkoljenici. Na cesti oko mene bilo je puno krvi, bio sam u stanju šoka, ali potpuno svjestan svega što se dogodilo.
Noga mi je izgledala kao iz horor filmova
Ubrzo je došla Hitna. Bio sam u panici i htio sam što prije saznati hoće li mi uspjeti spasiti nogu. Sjećam se da sam još u kolima Hitne govorio da mogu micati prstima. Doktori su mi odgovorili da je to dobar znak, ali mi nisu mogli ništa reći prije snimanja noge. Ne znam kako bih opisao tu svoju ozljedu. Izgledala je kao iz horor filmova.
Nakon pregleda u varaždinskoj bolnici hitno su me operirali. Dobio sam četiri šarafa u kost i zašili su mi patelarni ligament. Ranu su očistili i pokušali spasiti dio kože koji je ostao. Čekala me još jedna operacija.
Proveo sam u bolnici mjesec dana. Trpio sam strašne bolove unatoč analgeticima, no imao sam sreću da se rana nije inficirala. Morao sam strogo mirovati jer je trebalo vremena da se ligament i kost oporave, a nisu mi mogli staviti longetu ili neki stabilizator zbog otvorene rane. Mislim da mi je najbolnije bilo prematanje te rane na živo. To su bili jezivi bolovi.
Mjesec dana sam doslovce bio prikovan za krevet
Teško mi je padalo i strogo mirovanje u bolnici. Mjesec dana nisam mogao ništa; čak mi je i odlazak na WC bila nemoguća misija pa sam morao sve obavljati na kahlicu. I to je nešto s čime se čovjek teško može pomiriti. U tim trenucima u bolnici najviše su mi pomogli cura i prijatelji. Svaki dan su dolazili i bili uz mene. Dizali su mi moral i raspoloženje. Bez njih bi mi bilo jako teško jer najgori je osjećaj kada si 24 sata doslovce prikovan za krevet.
Nakon nekoliko tjedana od operacije dobio sam sretnu vijest. Liječnici su mi objasnili da je došlo vrijeme za presađivanje nove kože. I tada sam imao još jednu operaciju; presadili su mi kožu s bedra. Imao sam sreće da se kroz nekoliko tjedana velikim dijelom primila.
Prijatelji su me spašavali humorom
Nakon mjesec dana dobio sam otpusno pismo i mogao sam nastaviti oporavak kod kuće. Kada sam pokušao ustati, osjećao sam se OK. Mislio sam da imam snage, ali kada sam primio štake i pokušao stati na tu zdravu nogu, osjetio sam koliko sam slab. Vratio sam se korak unazad i sjeo na krevet. Shvatio sam da su mi atrofirali svi mišići i da ne mogu ništa samostalno. U toplice nisam mogao otići jer sam i dalje imao otvorenu ranu.
Kod kuće mi je najviše pomagala cura jer sam trebao pomoć do WC-a i oko tuširanja. Prijatelji su i dalje svaki dan dolazili i vraćali me u život humorom. Jedan me frend zafrkavao da sam jedini čovjek kojem je put od posla do doma trajao mjesec dana. U cijelom tom kaosu koji sam prolazio, obratio sam se i Udruzi stradalih u prometnim nezgodama – Bonus. Pomagali su mi savjetima, ali i s rješavanjem administracije koju sam morao obaviti kako bih dobio naknadu štete jer nisam mogao ništa samostalno zbog stanja u kojem sam se nalazio.
I danas pijem tablete protiv bolova na poslu
Bio sam godinu dana na bolovanju, prošao sam tri operacije i mnoštvo fizikalnih terapija. A za kompletan oporavak trebale su mi gotovo tri godine. Povratak na posao nije mi bio lagan i još uvijek imam smetnje. Radim u jednoj mljekari u Varaždinu i to stojeći posao, pa često moram piti tablete protiv bolova. No, ima dana kada sam potpuno OK. Mogu reći da sam se navikao na bol, a i liječnici su mi rekli da će to biti nešto s čime se nažalost moram naučiti živjeti.
Pitate me jesam li još koji put nakon nesreće sjeo na motor? Nisam. Stoji doma i čeka neke bolje dane. Vjerujem da neću još neko dulje vrijeme krenuti s vožnjom, samo ga gledam u dvorištu.
Vidjet ćemo što će biti dalje. Meni je najvažnije da sam na kraju dobro prošao. Mogao sam izgubiti nogu ili nešto gore. I mislim da je važno osvještavati ljude da ne sjedaju u auto ili na motor pod utjecajem alkohola. Vjerujem da se ova nesreća ne bi dogodila da je vozač bio u trijeznom stanju. Možda bi me uočio na vrijeme i ne bih prolazio kroz sve ovo.
Producirano u radionici TG Studija, Telegramove in-house agencije za nativni marketing
