Velike priče

Za Telegram govori Farzana, žena koja je zbog talibana pobjegla iz Afganistana: ‘Do Zagreba smo prehodali šest zemalja…’

Mlada obitelj iz svoje je zemlje pobjegla prije tri godine. U Zagreb su stigli prije dva mjeseca

Talibani bi upadali noću u kuće i odvodili cijele obitelji kojima je netko radio za vojsku, policiju ili za bilo koju Vladinu službu. Farzaninog oca, službenika u gradskoj administraciji, izrešetali su na cesti kad se vraćao iz kancelarije. Jednog od trojice braće su oteli i nikad se nije saznalo što je bilo s njim

Hajde izaberite vi ime koje ćemo vam dati u tekstu kako bismo vam osigurali potpunu anonimnost, kažem mladoj Afganistanki koja je kao izbjeglica došla u Zagreb prije dva mjeseca.

Iz svoje zemlje pobjegli su ona i muž prije tri godine s dvoje djece, dječakom od pet godina i tek rođenom djevojčicom. Treće dijete, curica kojoj je sada godina dana, rodila se u izbjegličkom kampu u Grčkoj. Više se, kaže, nije dalo onako živjeti.

Najprije su izbjegli u Iran, odatle u Tursku, pa Grčku, pa Albaniju, Makedoniju i na kraju u BiH. Otamo su pet puta pokušali ući u Hrvatsku i svaki put bi ih hrvatska policija vraćala. Napokon su se skrovitim putevima uspjeli probiti dosta duboko u Hrvatsku. Hodali su sedam dana i noći. Kad su otkriveni, policajci su nju i djecu odvezli u prihvatilište u Zagreb, ali su muža vratili u BiH. On im se jučer ipak pridružio. Na razgovor su došli svi osim najstarijeg sina koji se ostao igrati u njihovom privremenom domu.

Strah za svoj status, rodbinu, djecu

Pokušavam se, dakle, najprije dogovoriti o imenu koje ćemo joj nadjenuti. Ona govori farsi, engleski sasvim malčice, prevodi nam mladi Afganistanac koji je ovdje dvije godine, i učini mi se da je u prijevodu došlo do male zabune. Jer ona me gleda u oči i kaže: Ja se zovem Farzana. Dobro, to je vaše pravo ime, kažem ja, ali dajte mi neko drugo. Da vas ne ugrozimo.

”Ne treba mi drugo ime, ovako se zovem i tako me zovite”, kaže ona.

Sve ovo pričam zato što sam dva tjedna ovdje pokušavala naći Afganistanku koja bi htjela govoriti za medije. Pomagali su mi ljudi iz međunarodne humanitarne organizacije, koja ovdje radi s izbjeglicama, ali svaki je pokušaj propao. Ti dobri ljudi pitali su više žena bi li se sastale s novinarkom, ali svaka je na kraju odbila premda sam sto puta garantirala anonimnost. Boje se, za svoj status, za rodbinu kod kuće, za sebe i za djecu. Razumljivo. A onda su mi javili da su mi našli sugovornicu. Evo je, to je Farzana.

Farzana sa suprugom i djecom

Žena koja je prehodala šest država

Očekujući razgovor u kome ću sakriti njezin identitet, otkazala sam fotoreportera. Ali Farzana je rekla: Slikajmo se. Jeste sigurni? Jesam.

Zahvaljujući volonteru iz međunarodne humanitarne udruge, koji nam je onda napravio nekoliko fotografija mobitelom, možete vidjeti obitelj ove hrabre majke, nesvršene studentice primateljstva, žene koja je ostavila sve i prehodala šest država kako bi svojoj djeci pokušala dati nadu za ljepši život nego što ga je ona imala u svojoj domovini Afganistanu.

S Telegramovom Sanjom Modrić

Farzana je iz pokrajine Baglan na sjeveru Afganistana, glavni grad ima oko 120.000 stanovnika. Ima tek 24 godine, suprug 32. Udala se kad joj je bilo 15. I danas je u afganistanskoj provinciji uobičajeno da se djevojke udaju s petnaest, dvanaest pa čak i deset godina. Bio je to dogovoreni brak, ali roditelji su htjeli da bude zadovoljna i ipak su tražili njen pristanak. Mladić joj se svidio, rekla je da hoće. Tako je prije devet godina počeo njen odrasli život.

Talibani su konstantno terorizirali i ubijali

Bivši talibanski režim ne pamti jer je na početku NATO intervencije i dolaska Amerikanaca imala samo četiri godine. Ali roditelji su joj pričali kako je strašno i crno bilo to vrijeme. Djevojčice nisu smjele ići u školu, žene nisu smjele raditi, mještani koji su pokazali i mrvu neposlušnosti likvidirani su kao psi, a strahovlada se osjećala na svakom koraku.

No, u Baglanu se – kaže Farzana – život nije bitno promijenio ni nakon što su međunarodne snage proglasile preuzimanje vlasti u državi. Premda je djevojkama sada bilo dopušteno da se školuju, a stega je malo popustila, kod njih su se nastavili stalni sukobi između talibanskih i vladinih snaga koje nisu u potpunosti uspijevale preuzeti kontrolu. Pucnjava je bila svakodnevna, nitko nije mogao biti siguran da mu dijete na povratku kući neće raznijeti bomba. Talibani su konstantno terorizirali, ubijali i odvodili ljude u nepoznato.

Upadali bi noću u kuće i odvodili cijele obitelji kojima je netko radio za vojsku, policiju ili za bilo koju Vladinu službu. Farzaninog oca, službenika u gradskoj administraciji, izrešetali su na cesti kad se vraćao iz kancelarije. Jednog od trojice braće su oteli i nikad se nije saznalo što je bilo s njim.

Sačekivali studentice i gađali ih bombama

Takvo stanje se nastavljalo godinama i godinama. To “bolje” koje su im vlasti obećavale, nikad nije došlo. A onda su Farzana i muž napokon odlučili da za njih nema drugog rješenja nego pokupiti djecu i bježati.

Je li kod kuće nosila burku, pitam, i ako jest, je li to bila njena želja, pritisak obitelji, ili… Kaže da nikad nije izlazila bez burke, a nisu ni druge žene u njenom mjestu. Ali ne zato što bi to sama htjela, niti jer je obitelj to od nje tražila, nego zbog sigurnosti. Jer, talibani su stalno vrebali. Ako bi zatekli na cesti ženu za koju su smatrali da je nedovoljno pokrivena, a dovoljno je bilo ako ti se vide samo oči, to je za nju značilo sigurnu smrt. Znali su, kaže Farzana, sačekivati grupe studentica ispred fakulteta i bacati na njih bombe. Ili bi iskočili iz automobila i zalili im lica kiselinom. Jednu su njenu kolegicu talibani ubili, bila je kriva jer se zaposlila u bolnici.

Tada je Farzana shvatila da će jednog dana diplomirati, naći posao za koji se školovala, a onda će se ista stvar dogoditi njoj. Njena djeca ostat će siročići. Kakvog smisla ima ostati i čekati takav užasni kraj?

Želimo običnu ljudsku normalnost

Pitam Farzanu što je prvo primijetila i što je na nju ostavilo najjači dojam kad su izašli iz Afganistana i krenuli kroz Tursku i Grčku prema zapadu. Netko bi pomislio da će reći kako su je zadivila blještava svjetla u gradovima, dućani, staklena zdanja, golemi ekrani po ulicama, reklame, odijevanje… Ali ništa od toga nije joj bilo tako frapantno kao spoznaja da ljudi u drugim zemljama – imaju izbor. Da budu što hoće. Da sebi sami biraju zanimanja i odjeću. Da sami odluče hoće li nositi otkriveno lice ili neće. I da im se ne nameće kako će živjeti svoj život.

”To želim za svoju djecu”, kaže Farzana, nesvjesno stiskajući šake. ”Želimo običnu ljudsku normalnost. Ja želim završiti studij i raditi. Hoću da se naša djeca školuju. I da se svaki dan ne budimo misleći kad ćemo biti ubijeni. Ne hoćemo li, nego kad.”

Kad je prije 20 godina taj ”Zapad” došao k njima u Afganistan, njezini su se roditelji i prijatelji ponadali da će se i kod njih s vremenom stvari promijeniti. Ali krvoprolića, strah i nesigurnost nikad nisu nestali. Nikad mira ni počinka.

Ne znaju hoće li tražiti azil u Hrvatskoj

Zato su prošli sve ovo i zato su sada ovdje, a što će im donijeti sutra, to ne znaju. Sad kad je suprug ponovno s njima, dogovorit će se hoće tražiti azil u Hrvatskoj ili bi radije negdje dalje. Boje se za članove obitelji koja je ostala u Afganistanu, a posebno za Farzaninog brata koji se sada negdje skriva da mu ekstremisti ne presude jer je do uspostave talibanske vlasti radio u vojsci.

A talibani se, kaže, neće promijeniti, to su samo pusti snovi. Zemlja će ponovno potonuti u užas, ovih 20 godina bio je samo slabi predah. “Možda je većeg napretka bilo u Kabulu, mi naokolo, po malim mjestima, nismo se usrećili. Tragično je kad ljudi sreću moraju tražiti daleko od svoje zemlje. Ali pokreće nas odgovornost prema našoj djeci. Zbog njih smo sve ovo morali izdržati, i strah, i krvave noge, i stjenice, i zimu, i glad i žeđ, a tko zna što nas još čeka. Ali djecu moramo spasiti. Njih ćemo spasiti”, kaže Farzana.

Dok mi razgovaramo, djevojčice su mirne. Tata ih zabavlja sličicama na mobitelu. Nisu još toga svjesne, ali s ovakvom majkom i ocem, uopće nije nerealno poželjeti im sretnu budućnost.

Za još članaka poput ovog, prijavite se na Telegramove newslettere

Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.

Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Pretplatite se
Već imam pretplatu