Portal za društvena i kulturna pitanja. I svijet koji dolazi.

Velike priče

Zadnje čega se sjećam je piće koje sam popio, a onda sam sjeo na motor. Ovo je priča o mom životu nakon jezive nesreće

Ova priča dio je serijala napravljenog za kampanju Razmisli, s ciljem edukacije javnosti o odgovornom konzumiranju alkohola. Snima Vjekoslav Skledar

Bila je uobičajena subotnja večer, krajem ljeta 1997. godine. Bilo mi je tada sedamnaest, završio sam srednju fotografsku školu i radio kod staraca u foto-studiju. Frend i ja smo na motoru otišli na neki ludi tulum na jezeru Bager, tu u Zaprešiću.

Obojica smo tamo cugali i, negdje iza ponoći, pijani sjeli na motor; zaputili smo se u obližnji klub gdje smo nastavili cugati. Ne mogu reći da sam u to doba pretjerano pio. Bio sam više sportski tip i bilo je to vikend cuganje, uz čagu, cure i glupiranje.

Matija u izlasku, u jednom kafiću

Stajao sam za šankom, smijao se i pio piće. To je zadnje što pamtim iz te večeri. Ne sjećam se ni kako smo sjeli na motor, ni gdje smo se vozili. Totalni blackout. Frend je inače jako dobar vozač motora i rijetko smo se vozili pijani, međutim taj put su brzina i alkohol prevagnuli. Sletjeli smo s ceste.

Fotografija motora iz Matijine privatne afere

Završio sam u invalidskim kolicima

Sljedeće čega se sjećam je buđenje iz polu-kome u bolnici u Draškovićevoj. Probudio sam se otprilike 14 dana nakon nesreće, i to baš u trenutku dok su mi vadili respirator iz usta. Bilo mi je posve jasno što se dogodilo. Osjećao sam se uplašeno kao malo dijete. U prvom trenutku sam bio sretan što sam živ.

Kasnije sam saznao da su mi smrskana tri torakalna kralješka. Nisam osjećao noge i čekala me teška operacija tijekom koje su mi morali micati plućno krilo kako bi došli do kralješka i otklonili pritisak. No, nakon operacije ja i dalje nisam osjećao noge.

Kada sam se malo oporavio, počeli su mi dolaziti frendovi u posjete. Pao sam u totalnu depru. Trebamo uzeti u obzir da sam tada imao sedamnaest godina. Bio sam roller, skejter, boarder i nisam se skidao s bicikla. Stalno sam bio u nekom pokretu i pomisao da živim u invalidskim kolicima činila mi se nepodnošljivom. Čak sam u dva navrata pred frendovima izjavio da ću se ubiti. I bio sam ozbiljan, nalazio sam se u stanju šoka i nisam mogao prihvatiti realnost.

Matija na rolama
Na biciklističkom natjecanju

Život mi se okrenuo naglavačke

U bolnici sam proveo četiri mjeseca, nisam se mogao kretati, zaradio sam dekubitus i jedino što me furalo bile su riječi doktora da me poslije liječenja šalje u toplice i da ću prohodati ako budem dovoljno vježbao. U toplicama sam proveo sedam mjeseci i svu energiju i vrijeme ulagao sam u vježbanje i oporavak. No, pomaka nije bilo.

Doma sam se vratio u invalidskim kolicama. I ne možeš vjerovati što sve trebaš naučiti. Od toga kako otvoriti vrata, kako se sagnuti jer sam izgubio trbušnjake, do toga da trebam paziti da ne opečem noge na radijator. Trebao sam se prilagoditi na jedan potpuno novi način života i morao sam početi razmišljati o stvarima o kojima prije nisam trebao razmišljati.

Matija snimljen prošli tjedan u svom domu

Starci su mi bili ogromna podrška i ne želim ni razmišljati kako je njima bilo. Iako sam veseljak i optimist, te sam dane loše podnosio. Bilo je brutalno; tipa budiš se svaki dan u pomokrenim gaćama i ne osjećaš ništa od prsa na dolje. Postaješ svjestan da nema više spavanja s curkama i da najvjerojatnije nikada nećeš moći imati djecu. Skužiš da te ljudi drugačije gledaju i da te žale. Misle da, ako si u kolicima, ne možeš imati kvalitetan život. No to, naravno, nije točno.

Počeo sam brijati po partijima

Nakon godinu dana što sam proveo kod kuće i nekako se pomirio s tim kolicima, opet sam počeo brijati po vani. Znao sam hrpetinu ljudi i sa svima sam bio super, a upoznao sam i jednu novu ekipu. Počeli smo brijati po partijima i tamo je bilo vrh, dođeš u kolicima, svi te vole i nitko te ne gleda drugačije zbog tvojeg invaliditeta.

Prije nesreće sam jako volio čagati i ti partiji su mi bili super. Moja ekipa bi divljala po deset sati, a ja bih sjedio pored njih u kolicima. Onda smo malo pomalo počeli i s drogom. Nakon tri godine takvog života, osjećao sam konstantan nemir. Kao horor film bez kraja i bez pauze. Bila je to posljedica života kakvog sam vodio i sve sam dublje tonuo u to. Na kraju sam s dvadeset i tri godine postao psihički bolesnik u invalidskim kolicima.

Shvatio sam da ne mogu više tako dalje

Dane sam počeo sve više provoditi u kvartovskom parkiću i u tom jadu počeo sam razmišljati. Život me išamarao i shvatio sam da ne mogu više tako živjeti. Mislio sam kako sam super krenuo, završio školu, bavio se sportom i kroz nekoliko godina završio mentalno i fizički skršen. Izvana sam možda i izgledao OK, ali iznutra sam vrištao.

Kroz parkić su često prolazila tri dečka. Bili su naši vršnjaci i djelovali su nam čudno. Bili su drukčiji, molili su se Bogu, nisu spavali s curama, ali mi smo ih nekako poštovali. Tu i tamo bi se zaustavili pored naše klupice i započeli razgovor. Počeli su dolaziti sve češće, donijeli bi kokice, pričali s nama i molili se Bogu. Nisam prije bio vjernik, ali sam im rekao da se možemo moliti, iako ja u to ne vjerujem.

Kako sam ostavio stari život iza sebe

S vremenom smo postali prijatelji, a danas mi je jedan od njih među najbližim ljudima u životu. Sjećam se trenutka kad sam gledao jednog od njih i pomislio ‘Čekaj malo, pa ja imam više para od njega, imam bolji auto, imam, nazovi, bolje ime u kvartu od njega, a on djeluje puno sretnije od mene’.

I tada sam se dublje zapitao. Prihvatio sam neke njegove savjete, puno mi je pričao o Isusu. Počeo sam čitati i prakticirati Novi zavjet i razgovarati s Bogom svojim riječima. Skužio sam da ima nešto u tome. Počeo sam se više družiti s njima i krenuo sam na Biblijske sastanke.

Tamo sam se nanovo rodio, potpuno ozdravio od psihičke bolesti i došao k sebi. Ne govorim o sakramentima, Crkvi i onome što ljudi danas misle kada spomeneš riječ vjera, već sam osobno upoznao Isusa. Droga, alkohol i partiji su ubrzo i bez puno muke otpali. Počeo sam drugačije gledati na svijet i život mi je konačno postao ispunjen i smislen.

Danas po školama mladima pričam svoju priču

Prije dvanaest godina osjetio sam poziv odozgo i preko udruge Stijena koja pomaže ovisnicima, krenuo sam u osnovne i srednje škole mladima pričati svoju životnu priču. Držim im predavanja pod nazivom Kako reći ne?, o štetnosti droge, posljedicama i smislenom životu. I uglavnom super reagiraju.

Imao sam priliku održati predavanja u Americi i u Africi po školama i to je krenulo potpuno spontano, kada sam jedne godine pratio frendicu na njezino vjenčanje u Keniju. Iduće godine sam s grupom Amerikanaca otišao u misiju po Keniji gdje sam bio mehaničar za invalidska kolica. Pomagao sam siromašnoj ekipi prilagoditi kolica prema njihovim potrebama.

Danas radim kao grafički i web dizajner. Nakon što sam nastradao odustao sam od posla terenskog fotografa i uz posao u foto-studiju kod staraca, prebacio se na kompjuter i počeo učiti te vještine. I to mi je bila jako dobra odluka jer od toga danas živim. Trenutno radim i na projektu Motivacija.hr u sklopu kojeg mladima i roditeljima pomažemo savjetima i razgovorima, ako se nađu u nekom problemu.

Skijam na mono skiji i vozim hand bike

U slobodno vrijeme i dalje se bavim sportom. Imam hand bike, to je trokolica kojom upravljam rukama. Prije nesreće sam se bavio bordanjem. Obožavam te zimske sportove tako da godinama skijam po Sljemenu, Francuskoj i Austriji s mono skijom. Tu sam skiju otkrio potpuno slučajno.

Jedne zime, kada sam tek završio u kolicima, pao je snijeg i nisam mogao van. Moja mama je razmišljala kako da s njom i psima odem u šetnju do Novih dvora, tu blizu nas u Zaprešiću, i nazvala je čovjeka koji je prodavao ortopedska pomagala. Pitala ga je postoje li kakve sanjke i on joj je rekao za tu mono skiju. Osnovali smo Monoski klub Zagreb, dobili lovu za skiju i krenuli na tečaj u Austriju.

Pomiren sam sa svime što je bilo, jer sam pomiren s Bogom. Nesreća me ponizila i dovela u stanje gdje sam napokon počeo razmišljati. Danas, kao potpuna osoba, zadovoljan sam životom jer živim kvalitetnije nego kada sam hodao. Kada si potpun, nije bitno hodaš li ili sjediš.

Još iz serijala Razmisli:

Moj zaručnik Vatroslav malo je popio i počeo voziti brzo. Sletjeli smo s ceste i on je poginuo, a ja sam pala u komu


Producirano u radionici TG Studija, Telegramove in-house agencije za nativni marketing