Život genijalnog doktora: iz KB Dubrava su ga se perfidno riješili, a sada radi na revoluciji u liječenju karcinoma

Revolucija u liječenju karcinoma

Nedavno im je stiglo i novo priznanje. Nakon što je to iskustvo liječnika Radiochirurgije objavljeno u prestižnom medicinskom časopisu Cancer, više nije bilo nikakve dvojbe od kolike je važnosti to otkriće. Ono će, nema sumnje, napraviti revoluciju u liječenju karcinoma gušterače, jednog od najfatalnijih oblika te do sada praktički neizlječive bolesti.

„Možete vi svašta pričati, ali dok se vaša saznanja ne objave u tako prestižnom časopisu kao što je Cancer, nema verifikacije vašeg postupka. Tek kad se to objavi u globalno važnom časopisu, onda postajete svjetski relevantni,“ ističe profesor Dragan Schwarz, predstojnik klinike Radiochirurgia.

A upravo je to uspjelo liječnicima iz jedne od najboljih klinika za liječenje tumora o ovom dijelu Europe. Profesor Patrlj objašnjava da se pri tome koriste dva stroja, sustav Edge za radioterapiju i radiokirurgiju te tehnološko čudo – Cyber Knife S7, kojega u Europi ima tek nekoliko. Specijalni lokatori, zapravo GPS za tijelo, ubrizgaju se u tkivo tumora, pa sustav Edge milimetarskom preciznošću, uz pomoć fotonskog zračenja, uništava karcinom. I najvažnije, pritom nema oštećenja okolnog zdravog tkiva.

Zemlja u kojoj se malo ulaže u medicinu

Stručnjaci su, priča profesor Patrlj, teško povjerovali da se tako važna proceduralna inovacija dogodila u tako maloj zemlji, u kojoj se ne ulaže puno ni u znanost ni u medicinu, pa se ne može niti očekivati da će se u tim okolnostima postići neki zapaženiji rezultati.

Za razliku od standardne kirurgije koja zahtijeva narušavanje integriteta tijela jer ga morate otvarati rezom ili laparoskopski, kod radiokirurgije toga nema jer se u organizam ulazi zrakama. Dakle, nema oštećenja kože i tijela, a zračenje je puno preciznije od svih dosadašnjih metoda. Za razliku od standardne radioterapije koja isporučuje male doze zračenja puno puta, u radioterapiji isporučuju se visoke doze u do najviše pet postupaka. Za razliku od kirurgije koja uvijek snižava imuni odgovor bolesnika, radiokirurgija ga katkad može i pojačati.

Kako spriječiti razvoj maligne bolesti

Uz tu novu metodu sada se sve češće primjenjuje i liječenje imunoterapijom. „Znate, imunološko prepoznavanje karcinoma ključ je za rješenje malignih bolesti“, napominje profesor Patrlj. „Ako se, naime, karcinom prepozna, zahvaljujući napretku farmaceutske industrije, počinju se koristiti lijekovi koji će ga eliminirati i tako spriječiti razvoj maligne bolesti.“

Do sada je bio problem što se samo standardnim kirurškim zahvatom nisu mogle eliminirati sve maligne stanice, pa su one koje su preostale u tijelu, stvarale nove tumorske stanice. “Pojednostavljeno rečeno, kirurškim zahvatom odstranjuju se posljedice, ali ne i uzrok bolesti”, napominje profesor Patrlj te dodaje. „Zahvaljujući sustavu Edge i Cyber Knife 7 jezgra tumora se uništava zračenjem, a kad je ona uništena ona nema više mogućnost razmnožavanja, stanica je mrtva i tumor se ne širi.“

Pri tome, napominje profesor Patrlj, dijelovi stanice koji sudjeluju u imunološkom odgovoru kao takozvani tumorski antigeni, ostaju prisutni te potiču stvaranje antitijela protiv tumorskih stanica. “Tako zapravo se imunizira organizam protiv vlastitog tumora i to je onda neka vrsta autovakcinacije”.

Rezultati koji su do sada bili nezamislivi

Ako se imunološki ne prepoznaju maligne stanice, one će se nastaviti razvijati pa je stoga, ističe profesor Patrlj, rješenje pitanja imunološkog odgovora od presudne važnosti. „Današnji lijekovi već omogućuju da se imunoterapijom djeluje na imunološki sustav. Stoga će imunoterapija polako istisnuti kemoterapiju koja je neselektivna jer uništava i bolesne i zdrave stanice, za razliku od imunoterapije koja izravno napada malignu bolest.“

Stručnjaci Radiochirugije već surađuju s Poliklinikom Holistera koja koristi metode koje mogu podići oslabljeni imuni odgovor. Standardna radioterapija, tumači profesor Patrlj, zrači cijelo polje, dok radioterapijom zračimo samo tumor i ne ulazimo u zdravo tkivo. „To je do sada bilo nezamislivo. Zahvaljujući tome u kombinaciji s onkologijom možemo postići dobre rezultate i kod primjerice tumora gušterače koji nisu operabilni. Zahvaljujući tome danas ti bolesnici žive jednako dugo kao i oni koji su bili operabilni.“

Izrađuje međunarodnu kliničku studiju

Zajedno s Kliničkim bolničkim centrom Sestara milosrdnica Radiochirugija izrađuje međunarodnu kliničku studiju kojom se nastoji dokazati takozvani apskopalni efekt. „A to znači da zračenje djeluje i na nekom drugom mjestu od onoga gdje vi ciljate. Primjerice, zračite pluća, a metastaza na jetrima nestane. To može samo radiokirurgija,“ ističe profesor Patrlj te objašnjava da to nije tako u sto posto slučajeva, ali se ipak događa.

„To se ne može dogoditi u standardnoj kirurgiji. Iako je ona još uvijek najuspješniji način borbe protiv maligne bolesti, ona slabi imunološki sustav. Organizam, naime, ne može prepoznati jeste li ga napali nožem zato što mu želite nauditi ili ga namjeravate izliječiti. Organizam uvijek reagira isto, sniženjem imunološkog odgovora i zato se morate oporavljati nakon operacije.“

Tumor koji je dugo bio nerješiv

Profesor Schwarz ističe da su suradnje s velikim bolničkim centrima iznimno važne jer se zajedno uspješnije bore protiv onkoloških bolesti. „Samo u sinergiji s drugima mogu se postići tako fenomenalni rezultati, nikome od nas samima to ne bi pošlo za rukom. To možemo samo ako djelujemo zajedno i ako se međusobno upotpunjavamo“, napominje profesor Schwarz, te ističe i značaj suradnje s Kliničkom bolnicom Merkur koja je postala poznata i u Europi po kvaliteti transplantacija jetre.

Profesor Patrlj objašnjava da tumor na jetrima uzrokuje žuticu i to je znak da jetra ne rade kako treba što je katastrofa jer su ona glavni laboratorij organizma. Kad se tumor pojavio u spojištu lijevog i desnog žučnog voda, onda je prognoza liječenja bila vrlo loša. „Taj tumor bio je doslovno nerješiv problem sve dok se nije počelo s transplantacijama.

Međutim kod transplantacije koristi se organ druge osobe koju naš organizam ne želi prihvatiti“, tumači profesor Patrlj te dodaje da se zbog toga mora sniziti imunološki odgovor kako bi ta jetra bila prihvaćena u novom organizmu. „No istodobno snizili smo imunološki odgovor i prema tumoru, pa ako je zaostala neka stanica, ona će se vrlo brzo početi razmnožavati“.

Ponovna suradnja sa starim kolegama

Liječnici u Radiochirurgiji odlučili su stoga da se prije presađivanja jetre, ona najprije zrači i tek onda šalje na transplantaciju. „I tada se opet događa čudo. Kad se odstrani bolesna jetra u sklopu procesa transplantacije i zamijeni novom, a stara jetra pošalju na patohistološku analizu, nalaz je znao pokazati da na njoj nema živog tumora.“

Na taj način radiokirurgijom se može pomoći pacijentu dok čeka presađivanje, također se nadoknađuje manjak organa za presađivanje, a može se izbjeći transplantaciju jetre kod starijih osoba. Saznanja do kojih su došli KB Merkur i Radiochirurgia uskoro će objaviti u jednom od svjetski prestižnih znanstvenih časopisa.

Tako nakon gotovo 25 godina profesor Patrlj ponovno surađuje s KB Merkurom u kojemu je 1998., zajedno s kolegama Kocmanom, Jandrijevićem i Vladićem, izveo prvo presađivanje jetre. „Bila je to kruna moje karijere,“ priča profesor Patrlj. “Imao sam 38 godina, dakle bio sam relativno mlad, no zajedno s kolegama bili smo odlučni da moramo nešto učiniti kako bi podignuli kvalitetu naše medicine. Stoga smo u cijeli projekt ušli s golemim entuzijazmom zahvaljujući čemu smo i uspjeli.“

Iscrpilo ga je i pomalo mu narušilo zdravlje

Upozorava da transplantacija nije važna samo zbog toga što će spasiti između 130 i 150 života koliko se godišnje u Hrvatskoj obavi presađivanja jetre, već i radi toga jer podiže kvalitetu cjelokupne medicine na puno višu razinu. „Nakon toga operacije žuči ili debelog crijeva postaju svakodnevna rutina i više nisu nikakav problem.“

Profesor Patrlj napominje da se transplantacijama moglo započeti tek nakon osamdesetih godina prošlog stoljeća, kad su pronađeni imunosupresivni lijekovi. „Oni spuštaju imuni sustav tako da organizam može prihvatiti tuđi presađeni organ. Danas srećem ljude kojima sam prije dvadesetak godina presadio jetru, svi su oni dobro, ali su stalno na imunosupresivnoj terapiji“.

Kaže da je izašao iz programa presađivanja jer ga je iscrpio i pomalo narušio zdravlje, ali je ponosan jer su postavljeni temelji da Hrvatska danas bude jedna od najuspješnijih zemalja na svijetu u području transplantacije. Uz to, taj je program omogućio da se nove generacije liječnika osposobe za te zahvate.

Dvaput je pomicao granice medicine

Profesor Patrlj, što je doista rijetkost, dva puta je tijekom karijere pomicao granice medicine. Prvi puta kod presađivanja organa, a drugi puta pri korištenju radiokirurgije. “Sretna je okolnost da sam imao sjajne šefove koji su me podupirali, nisu me opstruirali, čak su me i hrabrili da ustrajem, što je doista fenomenalno s obzirom da je riječ o našoj zemlji.“

Više puta tijekom razgovora spominjao je profesora Štulhofera, velikana hrvatske medicine za kojega tvrdi da je bio najbolji abdominalni kirurg u široj regiji. Kao ilustraciju koliko je napredovala medicina, profesor Patrlj prisjeća se kako čak ni profesor Štulhofer nije mogao riješiti problem relativno malog metastatskog karcinoma na jetri.

„Proglasili bi ga inoperabilnim pa se odustalo od liječenja. Danas je to bolest koja ima velike šanse za izlječenje, pacijenti mogu živjeti 4, 5 ili više godina nakon što im se dijagnosticira metastatski tumor.“

‘Vi ste jedan magarac kolega’

Za profesora Štulhofera kaže da nikada nije izgubio takt, da je posjedovao nevjerojatnu stabilnost. Nikada nije psovao, sa svima se odnosio na krajnje uviđavan način.

„Ako bi tijekom operacije asistent napravio nešto loše, Štulhofer bi procijedio ‘Vi ste jedan magarac kolega’, ali bi odmah dodao, ‘oprostite kolega’. Takve finoće i agramerštine, kaže, više nema. „Svi smo mislili da on hini finoću, međutim kad je umirao uvjerili smo se da je i smrt prihvatio bez straha, panike i krajnje smireno kako dolikuje vrhunskom kirurgu i čovjeku”.

Profesor Patrlj spomenuo je i drugog učitelja, izvanrednog kirurga primarijusa Slobodana Deškovića koji mu je neizmjerno pomagao bildajući mu samopouzdanje savjetima i uvjeravanjem da je, ako nešto želiš, sve dohvatljivo.“

Maligna dijagnoza ne znači smrtnu presudu

Leonardo Patrlj specijalist je abdominalne, digestivne, onkološke kirurgije te specijalist opće kirurgije. Član je Američkog kirurškog društva (FACS), bio je Predstojnik Klinike za kirurgiju KB Dubrava, zamjenik predstojnika Klinike za kirurgije KB Merkur, voditelj Kliničkog odjela za abdominalnu kirurgiju i transplantaciju te voditelj tima za transplantaciju. Stručno se usavršavao u Londonu, Beču, Parizu, Chicagu, Bruxellesu, Washingtonu te je bio redoviti profesor na Katedri za kirurgiju Medicinskog fakulteta u Zagrebu, sada i na Medicinskom fakultetu u Osijeku i Hrvatskom katoličkom sveučilištu.

Za razliku od Patrljevih početaka, danas dijagnoza maligne bolesti nikako ne znači smrtnu presudu. Mnoge od tih bolesti praktički su u velikoj mjeri izlječive kao što su, primjerice, tumori kože, testisa, neki limfomi… To potvrđuje i profesor Patrlj koji kaže da dijagnoza karcinoma više nije najgore što se može dogoditi čovjeku. Zbog toga danas, kaže, nije tako teško komunicirati s pacijentima kao nekada. „Razgovaramo vrlo taktično i empatično, ali ne sa sažaljenjem, da ne pomisle da ste ih već prežalili. Pokušavam ih uvjeriti da je ovo jedini život na zemlji i da se za njega valja boriti. Ako je ta borba iskrena, onda će se ona i ostvariti.“

Također profesor Patrlj nastoji uvjeriti pacijenta da nije nužno da onaj kojemu je dijagnosticiran karcinom prvi umre. „Nitko zapravo ne zna koliko će živjeti, pa razdoblje od života do smrti možemo živjeti sretno i zadovoljno ili nesretno i nezadovoljno”.

‘Hajmo se boriti da nam svaki dan bude lijep’

Stoga je važno, ističe, čovjeka osokoliti da mu svaki dan bude lijep, a na liječnicima je da mu dokinu patnju i smanje ili sasvim eliminiraju bol. „Ako ste se odlučili za nesretni scenarij, zašto onda žalite za životom, postajete teret sebi, obitelji i okolini. Ako ste se odlučili da će život do odlaska biti sretan, hajmo se boriti da nam svaki dan bude lijep“, uvjerava svoje pacijente Patrlj pokušavajući ih ohrabriti da se za život bore tako da bude što duži i kvalitetniji.

Kad se razgovor usredotočio na odnos liječnika i pacijenta tada se pokazalo drugo lice profesora Patrlja. Naime, kad onako visok, gotovo dva metra, snažne muskulature, profesorskom preciznošću i distanciranošću objašnjava način liječenja karcinoma, tada bi malo tko mogao i pretpostaviti koliko u tom čovjeku ima empatije. Pogotovo stoga što se svakodnevno nalazi u situacijama kad komunicira s pacijentima od kojih je mnogima život ugrožen i kad je neophodan odmak od njihovih problema da bi ih mogao uspješnije liječiti.

Pacijentima savjetuje da počnu manje raditi

Među ostalim, profesor Patrlj tvrdi da karcinom može biti i blagodat jer pacijent može postati bolji čovjek, može se prisiliti da počne živjeti drugačije, da promijeni svoje navike, odnos prema ljudima, hrani i radu, da više ne bude radoholičar. „Riječju da postane okidač koji će ga povesti nekim novim, boljim putem u životu.“

Danas se, priča profesor Patrlj, cijene ljudi koji rade 16 sati dnevno, a oni koji rade 8 sati dnevno drži se neradnicima. „Nitko se pri tomu ne pita kakav je to nasrtaj na zdravlje ako radiš 16 sati dnevno te zbog toga imate uvelike disfunkcionalan privatni život. Savjetujem im da počnu manje raditi za sebe i svoje precijenjene materijalne potrebe, da počnu pomagati drugima jer će im se to uvijek višestruko vratiti. Vrhunska maksima koju sam naučio od supruge glasi: “Jedina ljubav koja nam ostaje je ona koju smo drugima dali“.

Telefonski poziv probudio ga je u tri ujutro

Za starije je, priča profesor Patrlj, nekako normalnije da se razbolijevaju, ali za mlade nije. „I onda se liječnik uvijek nađe u teškoj situaciji što reći takvom bolesniku i njegovoj obitelji. Na sreću uvijek postoji tračak nade, uvijek jedan prozorčić mora ostati otvoren.“

Iz vlastitog iskustva govori kako još nije doživio da bolesnici prema kojima se dobro postupa, na to reagiraju negativno. „Dobro u konačnici uvijek pobjeđuje, ako možete zatomiti vlastiti ego, ako mislite na druge ljude, onda ćete se osjećati puno bolje.

S profesorom Patrljem razgovarali smo na dan kad ga je telefonski poziv probudio u tri ujutro. „Pozvali su me na intervenciju jer je jednoj našoj pacijentici pozlilo. Na sreću nije bilo ništa ozbiljno i začas smo riješili problem“. Pritom je, tvrdi, bitan rakurs iz kojega se promatra ono što se dogodilo. „Ako na to gledate kao da ste izgubili noć, onda je to loše, ali ako ste vi i pacijent zadovoljni, onda cijeli slučaj poprima pozitivne dimenzije, i svi se bolje osjećate.“

Žene su veći borci i hrabrije od muškaraca

Profesor Patrlj zapazio je tijekom dugogodišnje karijere zanimljivi fenomen: „Kad god mi u ordinaciju dođu muž i žena, ako je suprug bolestan, onda uvijek govori samo žena. Još se nije dogodilo da muškarac vodi glavnu riječ, uvijek je to žena…”.

Ali nije to sve. Osim što su žene veći borci, što žele razgovarati o bolesti, one su, tvrdi profesor Patrlj, definitivno i hrabrije od muškaraca kad je riječ o odnosu s doktorima. „Prirodno je da se one prije muškaraca susreću s liječnicima jer moraju ići kao mlade na preglede, a budući da donose novi život, naučile su na bol i patnju pri rađanju. Muškarci se susreću s liječnicima puno kasnije kad u poznijoj dobi počnu obolijevati. I to je onda za njih kraj svijeta jer nisu navikli tražiti liječničku pomoć”.

Premda ima još samo dvije godine do mirovine, s kondicijom i koncentracijom može stajati i po nekoliko sati na nogama za operacije, nema nikakvih problema. „Kad sam počinjao uvijek su me fascinirali stariji kirurzi koji su satima bez problema stajali uz operacijski stol, dok sam ja kao mlad čovjek osjećao umor već nakon dva ili tri sata. Shvatio sam da je to zbog toga što mladi ljudi nisu naučeni stajati, dok su stariji liječnici stekli neophodnu kondiciju.“

‘Moj pas je najbolji fitness trener’

Objašnjava da je najvažnije ponašanje kirurga koji vodi operaciju. „Ako je on relaksiran, svi će biti opušteni, ako je on bojažljiv, ako se ne osjeća dobro dok operira, onda tu svoju nesigurnost prenosi na cijelu ekipu i sve će biti u banani”. Najbolji su oni, kaže, koji su mirni, imaju manire pravog vođe, koji se znaju i našaliti, a na fini način upozore ako nešto nije najbolje odrađeno. „Po tome ih se pamti kao vrhunske kirurge i vođe.“

Najgore je, kaže, kad tijekom operacije mladog čovjeka shvatite da se pacijentu ne može puno pomoći ili kad stvari krenu po zlu. „Neprirodno je da mladi ljudi obolijevaju od karcinoma, a još je gore što obično imaju i najagresivnije tipove te bolesti. Kod tih ljudi postoji genetska greška i ti karcinomi često završavaju katastrofom. Kad to shvatite, onda vas u sekundi oblije znoj, potpuno ste mokri. To je strašan stres i to je razlogom zašto kirurzi u pravilu ne žive predugo“, pomalo rezignirano zaključuje profesor Patrlj.

Stresa se najlakše oslobađa u krugu obitelji, supruge koja je također liječnica, dječja kirurginja koja se bavi i integrativnom medicinom, pa nerijetko raspravljaju o liječenju zajedničkih bolesnika sinergijom integrativne i konvencionalne medicine. Ima troje djece. Stariji sin iz prvog braka upravo je završio FER, a mlađi sin i kći u završnim su razredima osnovne škole. “Svi su odlični učenici, a nadam se da će biti i takvi ljudi. Obitelj mi je najveća sreća i ponos. Bez njih ne bih bio to što jesam.“ Ima psa za kojeg kaže da je najbolji fitnes trener na svijetu. „Svakodnevno me prisiljava napraviti i po deset tisuća koraka, oko osam kilometara, a da nema njega teško bih to sam napravio”.

Svi smo imali probleme u državnim bolnicama

Profesor Patrlj priznaje da mu je ovo najbolje razdoblje u životu. Uz sređen i sretan privatni život, radi u okruženju koje je gotovo idealno. „Na Radiochirurgiji su se okupili vrhunski liječnici koje pri kraju karijera sustav više nije htio pa ih je marginalizirao. Svi smo mi, od profesora Paladina, Nikolića i Škegre do Vrdoljaka i mene, imali probleme u svojim državnim bolnicama. No od kad smo stigli ovdje naprosto smo procvjetali i kao kirurzi i kao ljudi”.

Najveći problem u državnim bolnicama, drži profesor Patrlj, želja je za napredovanjem. „Ona je toliko velika da mnogi u želji za nekom funkcijom doista gaze sve pred sobom. Da bi postao šef odjela ili profesor na fakultetu, moraš nekoga eliminirati jer tih poslova nema toliko da bi se zadovoljile sve ambicije. I onda se atakira na te pozicije ne birajući sredstva. Zato u bolnicama svi jedva čekaju da se riješe i najboljih stručnjaka jer to otvara prostor napretku onih slabijih.“

Sretna je okolnost, upozorava profesor Patrlj, da je na čelu Klinike profesor Schwarz, koji je vrhunski kirurg i koji razumije kako funkcionira bolnica, pa je stvorena atmosfera u kojoj si svi međusobno pomažu, gdje nitko nikome nije konkurencija. „Svaki dan nađemo vremena i za šalu, ne postoji neprikosnovena hijerarhija, svi smo ravnopravni, nitko se ne bori za funkciju onoga drugoga“.

Da mi nisu podmetali noge, ne bih bio ovdje

Unatoč vrhunskoj stručnosti i profesor Patrlj je doživio da su ga se u Kliničkoj bolnici Dubrava, u kojoj je proveo 15 godina kao predstojnik Klinike za kirurgiju, „na vrlo perfidan način riješili.“ Na poziv profesora Vrdoljaka otišao je u Kliniku za tumore.

„Premda me to tada jako pogodilo, sve sam to izbacio iz glave. Naprosto ne želim se opterećivati prošlošću, želim živjeti sretno i doživljavati sve ljude kao bliska bića. Kad danas a posteriori gledam, da nije bilo onih koji su mi podmetali noge, ne bih danas bio ovdje i ne bismo rušili granice medicine. Zahvalan sam im jer su me učinili boljim čovjekom.“