Povjerenje jednog dekana

Ove okrugle obljetnice na kraju slavljeničke godine poslale su nas nazad na FPZG, da sjednemo s profesoricom kroz čije je sito i rešeto u studentskim danima prošao i dobar dio Telegramove redakcije. Prisjeća se s nama tog famoznog studentskog spavanja na faksu uoči početka emitiranja TVS-a 2012. i apostrofira važnu stvar.

“Riječ je o povjerenju koje je tadašnji dekan Nenad Zakošek imao i u projekt TVS-a i u tu djecu kojoj je dao ključeve faksa. To je bezgranično povjerenje jednog dekana. A studenti, pa to je bilo takvo uzbuđenje, takva energija, neopisivo je bilo. Oni su jednostavno voljeli biti dolje, u studiju u podrumu. Nisu ih jednom tadašnje portirke, teta Katica i teta Jasna, morale zvati da im vele da je vrijeme ići kući”, govori Perišin u razgovoru za Telegram o danima lansiranja emitiranja TVS-a.

Ostale nužne stvari za pokretanje jedne televizije, poput pregovora s Iskonom za spajanje optičkog kabela, pripreme svečanog obilježavanja početka emitiranja, kao voditeljica projekta odradila je s Igorom Mirkovićem, poznatim novinarom i režiserom koji je punih sedam godina bio glavni urednik Televizije Student i predavač na FPZG-u. U pokretanje emitiranja, dodaje, bio je uključen i Robert Knjaz. Nabavljalo se tada dosta opreme da bi cijela stvar profunkcionirala.

Nadmetanje redakcija

“Američka ambasada nam je dala dio opreme, fakultet je investirao da napravimo dosta skupu režiju za emitiranje. Pomagale su nam i firme od kojih smo kupovali opremu, čak su nam posudili opremu za živi prijenos početka emitiranja, koji je obilježen u našoj, tada prepunoj, A dvorani”, prisjeća se. Neizostavno se u razgovoru vraćamo još deset godina unazad, kada je faks posložio i pokrenuo televizijski studio.

Tada još nije bilo emitiranja – kakvo će uslijediti deset godina kasnije – međutim, studio je od te 2002. konačno značio pravu in house praksu za studente televizijskog novinarstva. Krenuli su s dvije kamere u podrumskom studiju. Tih godina su u praktičnoj nastavi surađivali asistentica Viktorija Car, novinari Darija Marjanović, Ilija Jandrić i voditelj TV studija, legendarni redatelj, gospon Darko Vizek u klompama kojeg su, veli profesorica, studenti naprosto obožavali.

Sve je funkcioniralo tako da bi Perišin podijelila studente u redakcije pa su na kraju svi morali proizvesti svoju emisiju. “Koje je to bilo nadmetanje, divota! Sami su radili svoje špice, neki su ih izrezivali doma. U prvoj generaciji su bili Jasmina Kos, Mojmira Pastorčić, Zlatan Krajina, Đana Luša. Sve mi to imamo na kazeticama”, hvali se Perišin bogatom arhivom zbog koje brojni filmići o povijesti TVS-a i FPZG-a bez iznimke izazivaju oduševljenje gledatelja.

Enorman interes za televiziju

U to vrijeme, ranih dvijetisućitih, među studentima je vladao enorman interes za televiziju kao smjer na novinarstvu. “Čini mi se da smo znali imati i po 100 ljudi na smjeru na trećoj godini. Kako su svi htjeli na smjer, nismo znali što drugo pa smo odredili da se oni s ocjenom dovoljan ne mogu upisati. Sjećam se da mi je zamjerio Goran Latković, danas na RTL-u”, prisjeća se kroz smijeh, “zato što mu zbog ocjena nisam dala na smjer, ali onda smo mu dali dodatan zadatak da se kvalificira za upis”.

Studenti su tada, nakon smjera televizije, masovno odlazili na prakse u televizijske kuće i tamo redovito dobivali poslove. A TVS im je tijekom studija pružao i dalje pruža vrlo ozbiljnu pripremu za rad u redakcijama. “I kad nismo imali ni sredstava ni kamera, smatrala sam da je jako važno da studenti budu tamo gdje je neka žiža. Važno je da studenti osjete što se događa izvan ovih naših zidova”, govori nam profesorica.

Prisjeća se bivše studentice Rebeke Lesac koja je 2015. na granici Srbije i Hrvatske za TVS pratila izbjegličku krizu. Kasnije je od tog materijala nastao i dokumentarac Priče migranata i izbjeglica. Kamere TVS-a pratile su i sva previranja na Filozofskom fakultetu 2016. pa je dio njihovog materijala korišten u dokumentarcu Hipokritovi sinovi bivšeg studenta Antona Mezulića.

Istraživački novinarski laboratorij

Profesorica Perišin od ove je akademske godine formalno u mirovini, no uz zakonsku je mogućnost na fakultetu zaposlena na pola radnoga vremena. Radi na dva znanstvena projekta, voditeljica je projekta Istraživački novinarski laboratorij. To je prvi kompetitivni projekt Hrvatske zaklade za znanost koji je FPZG uspio dobiti. Na projektu ispituju vjerodostojnost medija i sadržaje koji bi mladima mogli biti interesantni. Pitamo što su pronašli o mladima i njihovoj konzumaciji medija, ali i (ne)povjerenju u medije.

“To je jako zanimljivo. Kada ih pitate kojim medijima vjeruju, oni će reći – radiju i televiziji. S druge strane, kada ih pitate otkuda dobivaju informacije, onda kažu preko društvenih mreža i interneta. A onda, kada ih pitate kojem mediju najmanje vjeruju, navode društvene mreže. Iako ih najviše konzumiraju”, prepričava o zanimljivim uvidima pa apostrofira kako televizija i radio i dalje, i u očima mladih, imaju određen kredibilitet i vjerodostojnost.

Minusi današnje informative

Razgovaramo i o današnjem TV programu. Fokusiramo se na dnevnike. “Pa jel’ normalno da imaš Dnevnik koji jedno pet puta u različitim prilozima vrti Plenkovića? Prvo će o korupciji pa o, karikiram, privatizaciji, onda je bio na sajmu stoke u Gudovcu pa je i tamo nešto rekao, a na kraju će još komentirati i utakmicu. Zašto onda televizije u svojim dnevnicima jednostavno ne bi emitirale poseban segment o tome što nam je premijer radio danas?”, pita se profesorica kroz gorak smijeh.

Smeta je, kaže, što informativni televizijski programi ne inzistiraju na vlastitim, istraživačkim pričama. “Nikad nije bila veća potražnja za dokumentarnim filmom, ozbiljne medijske kuće traže kratke dokumentarce kao što ih ima primjerice Vice. Velike priče mogu se itekako plasirati u informativne emisije, može ih se sjajno promovirati kroz kratke forme na društvenim mrežama i portalima i tako pridobivati mlađu publiku”, naglašava.

Neminovno se dotičemo i javnog servisa, HRT-a, gdje je još od osamdesetih radila, tada na Televiziji Zagreb. I dalje je zagovornica javne televizije, no smatra kako joj u informativnom programu – osim već spomenutih zamjerki – nedostaje planiranje. “Moraš imati svoju originalnu dobru priču, to nedostaje, moraš razmišljati o onom što ti ide u Dnevnik, što ti ide na ostale platforme. A tu je i HRT4”, apostrofira profesorica, o news kanalu koji je podizala kao voditeljica projekta i koji nije izrastao u ono što je priželjkivala.

Priča o ‘Četvorki’

“HRT4 je imao sve resurse, materijale, mogućnosti… Dozvoliti da te prešiša N1 koji je krenuo kasnije i iz nule, to je tragično”, priča. Zadržavamo se na Četvorki; za razloge što nije onakva kako je zamišljena, kaže, ne krivi toliko vodstvo televizije, već primarno neslaganja unutar informativnog programa.

“Nevjerojatno je bilo kako su se neki naši televizijski novinari uplašili te Četvorke. Bilo je govora o tome da nema dovoljno ljudi koji će to raditi, pazi, na HRT-u koji ima najviše ljudi. To mi je bilo smiješno. Ali glavni spor je bio u bojazni da će Dnevnik biti ugrožen od Četvorke. Tako da je ispalo da su jedino važni prvi program i Dnevnik”, objašnjava. Nakon iskustva s podizanjem HRT4, 2015. u cijelosti prelazi na FPZG.

Povratak iz Praga na HRT

Nije joj bilo žao zbog odlaska s HRT-a, kaže. “Možda je ispalo i dobro jer su se poslije na HRT-u, iza 2015., dešavale još groznije stvari. Da sam ostala, samo bih se još više nervirala”, veli. Međutim, s veseljem priča o javnoj televiziji koju su gradili nakon 2000. godine. Tada ju je tadašnja urednica Informativno-dokumentarnog programa Mirjana Rakić pozvala da se vrati iz Praga, s Radio Slobodne Europe, na HRT.

“Najavljuje se stvaranje prave javne televizije i zove me Rakićka, da dođem, da se vratim. A pazi, ja tamo sjedim u Pragu kao bubreg u loju, ali si mislim – kako će se graditi javna televizija, a mene nema? Nisam mogla zamisliti da to prođe bez mene i naravno da sam se vratila i gradila tu javnu televiziju koliko sam mogla”, prisjeća se.

Nedjeljom se nekolicina njih, priča, nalazila kod Maje Sever. Maja je tada imala malu djecu pa nije mogla izlaziti, pa su kod nje sanjarili javni servis i crtali kako napraviti pravi središnji desk u kojem će se se prikupljati dobre priče, planirati unaprijed… “Redovito smo se sastajali skoro svake nedjelje, bio je tu i pokojni Bago. Donijeli bismo nešto za klopu i onda smo sve sve to crtali i sanjarili”, prisjeća se.

Nove generacije

S HRT-a se vraćamo na Televiziju Student i njenu budućnost. Ekipa koja je prije deset godina u svojim studentskim danima lansirala emitiranje, danas je nova generacija koja uz Tenu vodi ovu televiziju. “Da, tu su Dejan Oblak, Petra Kovačević, sadašnji glavni urednik Kristian Došen, i važno je da je Televizija Student ostala produžetak nastavnog procesa.

U nastavi, uvijek smo se trudili imati predavače i vanjske suradnike koji dolaze iz prakse, s nama su sada na televizijskim kolegijima Lamija Alečković, Višnja Skorin, Nensi Blažević, također i nekadašnji demonstrator u TV studiju, a danas jedan od najboljih istraživačkih novinara, Andrej Dimitrijević. Vanjski suradnici su neobično važni, oni su dodana vrijednost jer nema studija novinarstva bez ljudi iz prakse. To je jednostavno nemoguće”, veli.

‘Ne možeš raditi tekst za dvojku’

Profesorica kojoj se bivši studenti rado vraćaju i pune tulume Televizije Student, na fakultetu slovi kao jedna od zahtjevnijih. Kod nje studenti ne rade za dvojku. “Mislim, ako ne možeš napraviti prilog za četvorku, onda je to katastrofa”, objašnjava, “jer smatram da ne možeš raditi novinarski tekst za dvojku. Radije ću ti ga onda ja napisati”, kaže.

Pitamo u konačnici koliki uopće interes studenata za novinarstvom danas primjećuje, u usporedbi s onom navalom početkom dvijetisućitih. Relativno je malo, veli, ruku u zraku kada ih se pita koliko ih želi raditi u novinarskim redakcijama. Više ih privlače drugi, bolje plaćeni poslovi.

“Zato mislim da je nužno reći koliko su novinari važni i problematizirati njihovu potplaćenost. U ovom se društvu za puno toga ne bi znalo bez novinara. Potičem studente da ne odustaju od novinarstva jer je vrijedno. Na nama je da ih uvjerimo u to da je novinarstvo važno i da urednici to potiču u njima”, zaključuje omiljena profesorica čiji su studenti danas vodeći novinari u gotovo svim domaćim redakcijama.