Stekao iskustvo i prijatelje

Zahvaljujući sudjelovanju u ratu stekao je dvije prednosti nad kolegama: golemo stručno i životno iskustvo te prijateljstva za cijeli život, neovisno tko je od suboraca poslije otišao u kojem smjeru. „Ponosan sam na vrijeme provedeno u ratu, nije mi bilo teško i to vrijeme ne bih ni za što mijenjao.“

Stjecajem okolnosti, tijekom rata ukinut je zakon da se prije polaganja specijalističkog ispita mora tri godine stažirati, pa je Vrdoljak s 29 godina položio specijalistički ispit iz kirurgije. I tako je postao najmlađi specijalistički kirurg ikada.

Iznimno težak europski ispit

Od 1996. vezan je isključivo za kiruršku onkologiju. S obzirom na to da u nas tada nije bilo subspecijalizacije iz onkologije, Vrdoljak je polagao ispit pred iznimno strogom europskom komisijom.

„Bilo je ekstremno teško. Pismeni ispit traje pet sati, a pred pet komisija morate polagati ispite iz raznih polja kirurške struke“. Ne čudi, kaže, da u prosjeku na tim ispitima padne između 50 i 60 posto prijavljenih, premda je riječ o već vrsnim kirurzima.

Profesor Vrdoljak 2008. je inicirao osnivanje subspecijalizacije za kiruršku onkologiju što je bio iznimno važan korak u liječenju karcinoma. Zahvaljujući tome u Hrvatskoj danas postoji cijela paleta kirurških onkologa.

Najviša tehnološka dostignuća

Pedeset posto radnog vremena profesor Vrdoljak provodi na matičnoj Klinici za tumore u Zagrebu, a 50 posto na klinici Radiochirurgia u Svetoj Nedelji. Takav su dogovor postigle dva ravnatelja. Profesor Vrdoljak pritom ističe kako u Klinici za tumore napravi isti broj operacija kao i kada je bio angažiran na puno radno vrijeme.

“To je za mene iscrpljujuće, ali sam zadovoljan jer sam dobio priliku raditi u Radiochirugiji čiji je rad zasnovan na najvišim tehnološkim dostignućima. Za mene je bio veliki izazov taj spoj tehnologije, kirurgije i onkologije”.

Potpuna posvećenost poslu

Priča kako od 1991. nije bilo dana, osim, dakako, za godišnjih odmora, da nije bio u bolnici. „Ne mogu izdržati ne dolaziti subotom i nedjeljom. Ako to imate u sebi, onda vas to vuče i hrani“, ističe profesor Vrdoljak te objašnjava da jedino potpuna posvećenost poslu omogućuje postizavanje vrhunskih rezultata.

„Kirurška onkologija iznimno je teška i zahtjevna, a da biste dosegli maksimalnu kvalitetu morate je živjeti svaki dan. Za kirurgiju nije dovoljna ljubav, ona dođe i prođe, potrebna je strast koja ostaje za cijeli život“, zaključio je profesor Vrdoljak.

U bolnicu dolazi već u 6.30, premda s radom počinje u 8 sati. „Svaki dan ustajem u 5.30 jer ako dođete prije sestara i čistačica, one će znati da ih netko vidi. Za svakog je šefa važno da prvi dođe, i posljednji ode s posla“.

Spartanski način života

S takvim ritmom rada profesor Vrdoljak, dakako, nema vremena za kafiće, tulume i restorane jer je svjestan da je gotovo spartanski način života preduvjet za postizanje vrhunskih rezultata. Priča kako njegova supruga ne podnosi nedjelju, jer je tada nervozan i jedva čeka ponedjeljak da ode u bolnicu.

Svaki dan sat vremena penje se na Sljeme ili vozi bicikl. „Nužno je fizički i psihički se rekuperati, jer kući dolazim kao iscijeđena krpa. Ne samo od operacija već i zbog bezbrojnih telefonskih poziva“.

U Kliniku za tumore i Radiokirurgiu dolaze najčešće vrlo teški slučajevi, liječnici moraju odgovarati na pitanja obitelji, a kako dolaze i mladi ljudi, onda moraju razgovarati ne samo s roditeljima, nego i s djedovima i bakama. Priznaje da zbog toga strada privatni i socijalni život, ali je svjestan da je to cijena koja se mora platiti.

Neobičan sport za kirurga

Stjecajem okolnosti ne tako davno bio je medijski zanimljiv. Premda je tisućama ljudi doslovce spasio ili produžio živote, javnosti nije bio pretjerano interesantan sve dok se nije saznalo da je u vezi sa zagrebačkom glumicom Tamarom Garbajs. Tada je udarna mjesta na portalima zauzela vijest da su se profesor Vrdoljak i Tamara Garbajs oženili nakon svega mjesec dana poznanstva.

Ipak, pravo iznenađenje uslijedilo je nakon što je profesor Vrdoljak priznao da je do prije godinu dana redovito trenirao boks. Doista je nevjerojatno za kirurga koji mora čuvati ruke i prste, da se bavi sportom u kojem je to prvo na udaru. Zasigurno je jedan od rijetkih kirurga na svijetu koji se bavio boksom.

„Bilo je to amaterski, za zabavu. Izvanredan je to sport: kad se vratite kući, vi ste sretni, premda ste prije toga dobili batine“. Još bi, kaže, trenirao da nije morao prestati zbog problema s koljenom.

Veliko profesionalno iskustvo

Profesor Vrdoljak obavi godišnje oko 300 operacija. I sve su to odreda ozbiljni onkološki zahvati. Već dugo se ne bavi rutinskim operacijama, zadnju kilu, primjerice, operirao je 1993. Da je on pacijent, priznaje, nikada ne bi pristao da mu Vrdoljak operira kilu.

Bio je predstojnik Klinike za tumore, prošao je sve faze znanstvenog i nastavnog usavršavanja, a publicirao je više od 60 znanstvenih radova. Autor je tri knjige iz područja kirurgije te glavni urednik časopisa Libri Oncologici. Voditelj je Referentnog centra Ministarstva zdravlja za multidisciplinarno liječenje raka rektuma.

Predaje na Medicinskom fakultetu u Mostaru te je profesor kirurgije na Zdravstvenom veleučilištu u Zagrebu. Bio je voditelj Odjela kirurške onkologije i 2012. predstojnik Klinike za tumore KBC-a Sestre milosrdnice.

Detaljne pripreme za operacije

Za svaku operaciju profesor Vrdoljak vrlo se ozbiljno priprema. „Zajedno sa svojim timom najmanje pet dana unaprijed moramo znati kako ćemo izvesti operaciju. Svaku fazu zahvata morate znati napamet. Nisu dobri kirurzi koji kažu – idemo otvoriti pacijenta pa ćemo vidjeti što ćemo raditi“.

Na složenim operacijama angažirano je između 20 do 30 ljudi. „Riječ je o anesteziolozima, transfuziolozima, patolozima, rendgenolozima, svi su oni prisutni u pojedinim fazama zahvata. Nije pravedno prema njima što pacijenti uvijek vide samo svog operatera, no kirurg zna da bez suradnika nema dobrih rezultata“.

Briljantan kirurg nije dovoljan

Uvijek ističe kako nikada ne operira sam, nego s asistentima koji su isti ili bolji od njega. „Kod mene specijalizanti aktivno sudjeluju i na najvećim operacijama, što je u drugim bolnicama nezamislivo. Zadaća je glavnog kirurga napraviti skladan orkestar, ali uvijek mora biti svjestan da ni najveći dirigent ne može ništa bez vrhunskih glazbenika“.

Nije dovoljno, ističe profesor Vrdoljak, imati samo briljantnog kirurga. „Ako ne postoji multidisciplinarni tim i potrebna tehnologija, teško je imati vrhunske rezultate. Uostalom utvrđeno je da bolnice koje imaju radioterapiju i kemoterapiju, s dobrim kirurzima ostvaruju i 20 posto duže preživljenje pacijenata“.

Mnogi već digli ruke, ali…

Profesor Vrdoljak poznat je po tome što nikada ne priznaje da je neki slučaj izgubljen. Nije se jednom dogodilo da njegovi najteži pacijenti, nakon što ih operira, odu na pregled u SAD, a tamo ih uvijek čeka isti odgovor. „Vaša operacija izvanredno je uspjela. No, da ste u vašem stanju došli kod nas, mi vas nikada ne bismo operirali, jer je bolest toliko poodmakla da zahvat nema smisla“.

Za profesora Vrdoljaka to je međutim normalno ponašanje. „Kod nas dolaze pacijenti po drugo, treće, četvrto mišljenje. Nakon multiorganske resekcije te poslije konzultacija s multidisciplinarnim timom, ako se operacija dobro pripremi, tada ona u pravilu dobro prođe, premda su mnogi od takvog pacijenta već digli ruke”.

‘Uvijek preuzmem odgovornost’

U SAD, ali i u drugim visoko razvijenijim zemljama, bolnice ne operiraju bolesnike za koje drže da su u terminalnoj fazi jer se boje fatalnog ishoda koji bi im pokvario uspješnost liječenja na temelju čega se tamo stječe ime i dobivaju pacijenti. Za razliku od njih profesor Vrdoljak nikada ne odustaje.

„U takvim teškim situacijama uvijek preuzimam odgovornost na sebe. Unatoč tome, u Klinici za tumore i u Radiochirurgiji imamo najmanji broj komplikacija i na to sam iznimno ponosan. Riječju: možemo se uspoređivati s najboljima. Minimalizirati komplikacije moj je manijakalni cilj”.

Razlika do vrhunskih rezultata

Pod velikim operacijama podrazumijevaju se zahvati kad istodobno valja, primjerice, raditi na jetri i debelom crijevu ili na gušterači, nadbubrežnoj žlijezdi i želucu. „Svaka je operacija različita, pa samo rad i rad omogućuju snalaženje u svim situacijama.“

Unatoč svih priprema, tijekom operacija ponekad se kirurzi zateknu i u neočekivanim situacijama. „Tada,“ kaže Vrdoljak, „dolazi do izražaja znanje i iskustvo operatera. Oko 95 posto kirurga snađe se i u takvoj situaciji, a onih pet posto čini razliku do vrhunskih rezultata. Pravi vođa tada prepoznaje situaciju i dovoljna je samo jedna rečenica da je svi razumiju. To radim već 20 godina i uspješno funkcioniram s mojim timom“.

Najprije glava, onda tek ruke

Da bi se bio vrhunski kirurg, tvrdi Vrdoljak, najvažnija je glava, a tek onda dolaze ruke. „Ruka se može utrenirati, glava baš i ne, s tim se talentom morate roditi. I, dakako, važno je da vodite vojnički život, kako biste bili mentalno i fizički spremni“.

Do prije 20 ili 30 godina onkološka oboljenja u pravilu su imala fatalni ishod, bila su praktički neizlječiva. No, posljednjih 15 godina došlo je do kolosalnog napretka kakav nije viđen u medicini.

„Sada postoje tri grane onkologije: kirurška, internistička, te kemoterapija i radioterapija. Do prije petnaestak godina, primjerice, bila je nezamisliva beskrvna operacija jetre, a danas je to normalan zahvat”.

Nezamisliv napredak tehnologije

To je ponajprije omogućio nezamislivi napredak tehnologije i farmakologije, industrije lijekova. Kemoterapija, imunoterapija, pametni lijekovi omogućili su bitno produženje života oboljelih. „No, jednako je važno pacijentima osigurati dobru kvalitetu života. Prije je bilo nezamislivo i to pokazuje da se ima smisla boriti s metastatskim bolestima“.

U SAD-u su došli do nevjerojatnog podatka da 70 posto slučajeva dijagnoza koje daju njihovi najbolji liječnici, multidisciplinarni timovi redovito revidiraju. Čak i kirurzi koji su dali osporavanu dijagnozu, nakon što saslušaju članove multidisciplinarnog tima, mijenjaju svoje mišljenje.

„To je najbolji dokaz koliko su ti timovi važni. Nekad je bilo nezamislivo da netko tko je po hijerarhiji niži osporava dijagnozu uglednog kirurga, sada je to međutim normalna stvar.“

U Hrvatskoj visoka smrtnost

Hrvatsku prati glas da ima jednu od najvećih smrtnosti od onkoloških bolesti. Profesor Vrdoljak upozorava da, primjerice, kod raka dojke situacija nije tako loša. „Rezultat je to činjenice da se rak dojke najčešće liječi u nekoliko velikih bolnica. Samim time što su napravljeni centri s velikim brojem bolesnika, rezultati su bolji“.

Klinika za tumore prima više od tisuću bolesnica godišnje, a tu su još i KBC Rebro te KB Dubrava. To iskustvo, kaže, mogla bi biti dobra pouka kod liječenja drugih oblika karcinoma. „Nažalost to još uvijek nije tako”.

Kako poboljšati situaciju?

Kad bi se, tvrdi profesor Vrdoljak, onkološki bolesnici liječili u sedam ili osam velikih centara, tada bi rezultati bili neusporedivo bolji. „No kad imate četrdesetak bolnica na 3,8 milijuna stanovnika koje se bave liječenjem karcinoma, onda imate loše preživljavanje“.

To bi se, smatra, dobrom organizacijom moglo spriječiti. „Nije, naime, svejedno ako netko operira nekoliko karcinoma mjesečno ili godišnje jer to ne nosi kvalitetu. Prošle godine izveo sam 300 operacija i to nikako ne može biti isto“.

Razlika u odnosu na Europu

Najgora je situacija, kaže, s karcinomom debelog crijeva. „Da je njegovo liječenje koncentrirano na nekoliko velikih centara tada bi rezultati bili neusporedivo povoljniji. Ovako imamo samo oko 50 posto preživljenja od karcinoma debelog crijeva, što je isto kao i u prošlom stoljeću. U Europi je taj postotak oko 70 posto. Na 2000 operiranih godišnje to je golema razlika. U posljednjih deset godina izgubili smo tisuće života koje nismo trebali“, napominje profesor Vrdoljak.

Pa navodi primjer Radiochirugie koja je revolucionirala način liječenja karcinoma gušterače od kojeg se prije umiralo nakon nekoliko mjeseci, a danas se život produžuje i za nekoliko godina. „To je prednost kad je na jednom mjestu vrhunska tehnologija i najbolji liječnici“.

‘Amerikanci su svjetski lideri’

Često boravi u SAD-u kako bi prikupio nova saznanja o liječenju karcinoma. „Što se struke tiče priznajem da sam amerikanofil jer su oni vodeći u svijetu što se tiče medicine. Osim toga, u posljednjih petnaestak godina intenzivno surađujemo s klinikom u Clevelandu zahvaljujući našim stručnjacima profesorima Tomici Mihaljeviću i Mariju Škugoru. Uz njihovu pomoć uspjeli smo preskočiti čak i neke europske centre,“ pohvalio se profesor Vrdoljak.

Ističe da su uz mnoge stvari, iz SAD-a donijeli svojedobno i timski način rada te uveli multidisciplinarne timove. Profesor dr. Tomislav Mihaljević je CEO i predsjednik Cleveland Clinic, jedne od najpoznatijih na svijetu s čak 70.000 zaposlenih. Svaki puta kad se profesor Vrdoljak vrati iz SAD-a donese sa sobom nova znanja te algoritme koji se koriste u klinici u Cleveland.

U čemu je tajna uspješnosti?

Prije dva mjeseca vratio iz SAD-a sa 160 slajdova na kojima su prikazana najnovija dostignuća u liječenju karcinoma. „Od toga smo već pet stvari počeli primjenjivati. Znate, nisu američki kirurzi bolji od nas, ali imaju kvalitetnije i modernije aparate.“

Profesor Vrdoljak u pet radnih dana zna obaviti i po petnaestak operacija, što je kod njih nezamislivo. „Držim se one da je onaj koji više radi, vještiji i iskusniji”.

Solidarno i održivo zdravstvo

Premda nikada nije bio član niti jedne stranke, profesor Vrdoljak predsjednik je SDP-ovog savjeta za zdravstvo. Prihvatio se tog posla, objašnjava, jer je zagovornik socijalnog i solidarnog zdravstvenog sustava kakav je definiran u Ustavu. Želi pridonijeti izgradnji učinkovitog zdravstvenog sustava tako da on bude dostupan i pristupačan svim slojevima društva.

„Moramo imati samoodrživ te socijalno solidarni sustav. To se mora ostvariti, jer drugi modeli koji postoje u svijetu nama su neprihvatljivi. Kad bismo, primjerice, odabrali američki sustav gdje svatko mora plaćati liječničke usluge, pitam se koliko bi se ljudi u nas moglo liječiti. Hrvatski zdravstveni sustav pitanje je našeg opstanka, stoga ga valja očuvati i razvijati“.

Pametno upravljanje sustavom

Kad govori o učinkovitosti sustava profesor Vrdoljak podrazumijeva da se ne može događati da netko napravi tri operacije godišnje, jer je u tom slučaju bolje da ne napravi niti jednu. Zalaže se za očuvanje manjih bolničkih centara, ali smatra da nikako ne smiju svaštariti.

„Od Zagreba do Splita imate sedam bolnica i svaka od njih ima svoju urologiju. U Slavoniji je čak 11 bolnica koje se također bave raznim bolestima što nije ni učinkovito ni racionalno“.

Pa navodi primjer kanadske bolnice koja se specijalizirala samo za operaciju kile i ona je sada najbolja na svijetu. „Racionalizacija za koju se zalažem nije nužno štednja nego pametno upravljanje, a time se mora baviti Ministarstvo zdravlja i njegova administracija“.

Znanje koristiti racionalno

Napominje kako se upravo priprema skrining za rano otkrivanje raka pluća, ali je već sada jasno da se to ne može raditi u svakoj bolnici. Dakle, morali bi se unaprijed odrediti prioriteti te bolničke ustanove koje bi se time bavile.

„Ako, primjerice, netko dobije karcinom jetre ili gušterače, morao bi se liječiti u Klinici za tumore koja je specijalizirana za takve bolesti, a ne u nekim lokalnim bolnicama koje imaju malo takvih pacijenata pa ne mnogu pružiti potrebnu pomoć”.

U Sloveniji, primjerice, već duže vrijeme sve rutinske operacije iz opće kirurgije obavljaju se u manjim centrima kako bi se velike klinike mogle baviti ozbiljnim bolestima. „Nema što sveučilišni profesor operirati kilu ili žuč, osim ako educira studente. Znanje vrhunskih stručnjaka mora se također koristiti racionalno“.

Kako smanjiti liste čekanja

Manje zahtjevne i rutinske operacije mogle bi se, tvrdi profesor Vrdoljak, obavljati u Zaboku, Karlovcu ili Gospiću i te bolnice tada bi imale pune ruke posla. Istodobno bi se i specijalizirale za takve zahvate.

Svjestan je da bi se tomu odmah suprotstavili lokalni čelnici ili ravnatelji tih bolnica, ali ne iz razloga opće koristi, već isključivo iz sebičnosti. „U nas nažalost ne postoji jasna vizija kako usmjeriti i specijalizirati manje bolnice“.

Ni duge liste čekanja po profesoru Vrdoljaku nisu nerješiv problem. „Tu bi trebalo primjenjivati takozvani program plus. Kad nastane gužva kod mamografija, valja raditi subotom i poslije podne pa bi se liste vrlo brzo bitno smanjile“.

Važnost preventivnih pregleda

Prevencija i rano otkrivanje bolesti također su jedan od čimbenika kojima se podiže efikasnost sustava. No, i tu debelo zaostajemo za Europom.

„U Japanu, primjerice, odaziv na poziv na preglede gastroskopije gotovo je 90 posto i zato Japanci imaju najbolje rezultate na svijetu. Kad se otkrije tumor u početnoj fazi onda se problem rješava operacijom, nakon koje ne treba kemoterapija i daljnje liječenje i to su onda najjeftiniji bolesnici”.

Dramatično skuplje terapije

Ističe kako je kemoterapija u zadnjih deset godina poskupila nevjerojatnih 480 puta. Ne posto, nego puta. Došlo je do eksplozija cijena zbog čega sve države imaju problem. „No naši pacijenti i dalje dobivaju lijekove koji su mnogim ljudima u zapadnim zemljama nedostupni pa zapravo često nismo ni svjesni koliko je naš sustav pošteniji i dostupniji.“

Zdravstvene usluge u svijetu u prosjeku godišnje poskupljuju za oko sedam posto što je veliki problem jer se radi o milijardama eura. To je ujedno i razlog zašto zdravstvo svaki mjesec proizvede gubitke od oko 200 milijuna kuna. Gotovo 90 posto duga generiraju bolnice, a ne primarna zdravstvena zaštita niti lijekovi.

‘Svatko nabavlja svoj konac’

„Hoće li netko dobiti aspirin na recept, to nije problem jer je to kap u oceanu drugih troškova. Najveći je problem nabava odnosno to što svaka bolnica pa i odjel, sami nabavljaju sve, od lijekova do potrošnog materijala“.

Nedopustivo je, kaže, da u jednoj maloj zemlji, konac za šivanje u Zagrebu ima jednu cijenu, u Rijeci drugu, a u Osijeku treću. „Zašto bi,“ pita Vrdoljak, „ ravnatelj bolnice ili predstojnik klinike sam kupovao za svoju bolnicu ili odjel lijekove i sav ostali potrošni materija? Kad svaka od 60 bolnica sama nabavlja sve što joj je potrebno, onda ne čudi što su i cijene različite”.

Cijene mogu biti znatno niže

Kad smo spomenuli da je to vjerojatno zbog toga što svatko valjda mora uzeti dio svoj kolača, profesor Vrdoljak pravio se da nije čuo tu primjedbu. No, kazao je kako bi cijene, kad bi središnja nabavna služba kupovala svu potrebnu robu za sve hrvatske bolnice, pale za najmanje deset ili 20 posto. „Na taj način uštedjele bi se desetine milijuna kuna i više, a to ni na koji način ne bi utjecalo na kvalitetu usluge u bolnicama.“

I pitanje zašto se na tako jednostavan način ne bi ostvarile uštede, profesor Vrdoljak elegantno je zaobišao. Tek se zadržao na formulaciji kako je to stvar administracije, ma što to podrazumijevalo. „Stekao sam dojam da zbog raznih opravdanja administracija tu ne igra aktivnu ulogu. Mislim da bi se moglo puno više postići da ima volje”.

Što bolji, što jeftiniji lijekovi

Jedino je dometnuo kako u svijetu, u okviru studija medicine, postoji predmet farmakoekonomija koja obrazuje stručnjake koji se bave nabavkom lijekova.

„I sam se uvjerio kako svi naši susjedi, Slovenci, Talijani, Austrijanci imaju ljude koji se trude nabavljati što bolje, ali i što jeftinije lijekove. Znate, nije isto kupujete li lijek za 14-godišnjaka koji boluje od rijetke bolesti ili za nekog tko ima 84 godine. Ovaj mlađi godinama će koristiti lijek zbog toga bi za njega cijena trebala biti niža.“

Skupi lijekovi, tvrdi Vrdoljak, stoje milijarde kuna, pa se pita zašto se oko cijene onda ne bi pregovaralo s jednog mjesta. „Ako proizvođač kaže da je učinkovitost njegova lijeka 60 posto, onda se toliko i plaća cijena. No to mogu utvrditi samo stručnjaci koji se isključivo time bave“.

Koliko godišnje treba lijekova

Zajednička nabava za sve bolnice ne bi predstavljala nikakav problem jer ako nema rata, pandemije ili elementarne nepogode, tada se vrlo precizno može predvidjeti koliko će se lijekova i ostalog potrošnog materijala trebati nabaviti za sljedeću godinu.

„Mi već sada znamo koliko ćemo 2023. imati infarkta, karcinoma pluća, debelog crijeva, dojki, prostata… Naši epidemiolozi mogu pogriješiti eventualno u promilima, jer te krivulje nisu valovi nego mali pomaci. Znamo da će biti 3200 karcinoma crijeva, od toga će biti 2000 za operacije. Imat ćemo 1200 bolesnika koji će primati kemoterapiju, a od njih će oko 300 ići na operaciju. Stoga već sada znamo koliko će nas koštati sljedeća godina“.

Ključ je u dobroj administraciji

Kolika je anarhija u zdravstvenom sustavu najbolje ilustrira podatak da je 2015. zdravstveni sustav potrošio 22 milijarde kuna, a 2021. čak 34 milijarde kuna. A to je daleko iznad onih sedam posto koliko godišnje poskupljuju zdravstvene usluge.

„Hrvatska ima toliko dobrih školovanih liječnika i sestara, da je to vojska koja može sve postići, samo ju valja usmjeriti. U jednom ili dva mandata dobre administracije možemo zdravstveni sustav izvući iz krize dugovanja“, optimistički je zaključio profesor Danko Velimir Vrdoljak.