Nekad je nužno odabrati stranu
FOTO: Sasa Cetkovic
Darko Chudy

Životna priča čudesnog profesora Chudyja, neurokirurga koji najteže pacijente vraća s ruba smrti: 'Iz mozga proizlazi sve'

Dr. Chudy za Telegram otkriva i kako usavršava robot RONNU za najosjetljivije operacije

Životna priča čudesnog profesora Chudyja, neurokirurga koji najteže pacijente vraća s ruba smrti: 'Iz mozga proizlazi sve'

Dr. Chudy za Telegram otkriva i kako usavršava robot RONNU za najosjetljivije operacije

Darko Chudy
FOTO: Sasa Cetkovic

Profesor Chudy priča da se počeo baviti proučavanjem ljudskog mozga jer je on sukus ljudskog bića i sve proizlazi iz njega. „Pitanje je hoće li ljudski mozak ikada shvatiti sam sebe. On je naprosto ekvivalent svemiru koji je beskrajan i nedokučiv“.

S neurokirurgom profesorom Darkom Chudyjem razgovarali smo u novom modernom laboratoriju smještenom u prestižnom poslovnom HOB centru, bivšoj Hypo banci, prepunom kompjutora, ali i odvijača, svrdla, bušilica… Da bi se ušlo u laboratorij valja proći stroge mjere sigurnosti: uz posebnu karticu, potrebno je znati i šifre kojima se otvaraju vrata.

Takva tajnovitost nije slučajna: dvadesetak vrhunskih strojarskih inženjera, softveraša, elektroničara i liječnika ovdje usavršavaju robot RONNU, napredni tehnološki sustav za najosjetljivije neurokirurške operacije. To čudo moderne tehnologije, koje se rađalo punih deset godina, proizvod je isključivo hrvatske pameti i znanja.

Pomoć kod teških trauma

Izradili su ga i programirali znanstvenici, akademik, strojarski inženjer i profesor doktor Bojan Jerbić te njegov tim suradnika s Fakulteta strojarstva i brodogradnje, a na poticaj i uz pomoć, profesora Darka Chudyja.

Profesor Chudy specijalizirao se za operacije duboke mozgovne stimulacije kojima se pacijentima koji su doživjeli teške traume mozga, ishemiju, zastoj srca ili se ne mogu probuditi iz kome jer su u takozvanom vegetativnom stanju ili u stanju minimalne svijesti, vraća stanje svjesnosti. Tim zahvatom također se pomaže bolesnicima koji pate od Parkinsonove bolesti i distorzije.

Njima se ugrađuje u mozak elektroda promjera nešto većeg od milimetra, u točno određene neuroanatomske strukture jezgre ili putove. Elektroda se napaja strujom preko mini baterije koja je ugrađena ispod kože na prstima, i funkcionira kao pacemaker.

Sigurnija i brža operacija

S obzirom da je za takav zahvat potrebna iznimna preciznost, profesor Chudy tražio je način kako da tu operaciju učini što sigurnijom, bržom i učinkovitijom. Za razgovora s profesorom Gojkom Nikolićem, doajenom automatike u Hrvatskoj, profesor Chudy požalio se kako bi mu trebala neka vrsta adaptera da bi mogao lakše ući kroz obraz na licu do otvora na lubanji. On mu je predložio da o tomu razgovara s profesorom Jerbićem koji se bavi robotikom.

„Tako je počela naša suradnja“, priča profesor Chudy. „Objasnio sam mu što bi takav robot trebao raditi te da bi po kvaliteti i cijeni trebao biti, i s medicinskog i poslovnog stajališta, kompetitivan na tržištu“. Također, inzistirao je da sve što rade mora biti u interesu i etički ispravno u odnosu prema krajnjem korisniku, odnosno pacijentu.

Kako je nastajao robot

Od tada su se bezbroj puta sastali i razrađivali ideju. Profesor Jerbić objašnjavao je kako treba robota programirati, odnosno naučiti da zamišljenu radnju provede u djelo. S obzirom da je pohađao matematičku gimnaziju te je uvijek imao sklonosti prema modernim tehnologijama, profesor Chudy brzo je shvatio mogućnosti robotske tehnologije i umjetne inteligencije.

Stoga je dogovoreno da zajedno krenu u taj pothvat. Nabavljena je mehanička ruka u Augsburgu u Njemačkoj, a profesor Jerbić i njegovi suradnici sa strojarskog fakulteta počeli su razrađivati tehničku izvedbu sustava i upravljački softver.

Inicijalna sredstva dobili su iz Hrvatskog instituta za tehnologiju, zatim od Zaklade za znanost te Europskog fonda za regionalni razvoj. Vrhunac projekta dogodio se 2016. godine kada je razvijeni robotski sustav RONNA uveden kao ispitni sustav u kliničku primjenu u KB Dubrava. Od tada do danas u redovitoj je kliničkoj primjeni i do sada je razvijeno pet generacija tog neurokirurškog robotskog sustava.

Darko Chudy i Bojan Jerbić Sasa Cetkovic

Razvoj robota za tržište

Potom je slijedio novi izazov: razviti komercijalnu verziju RONNE koja će se moći certificirati te ponuditi na tržištu kao dokazana medicinska tehnologija. To, međutim, nije bilo moguće provesti u sklopu sveučilišta pa su profesori Chudy i Jerbić pokrenuli startup tvrtku.

„Pronašli smo investitore i sada smo u fazi razvoja potpuno nove verzije sustava koji će zadovoljiti izrazito stroge zahtjeve europske regulative za medicinske uređaje. Time će se potvrditi da je robot RONNA siguran i maksimalno efikasan“, ističe profesor Jerbić. Robot RONNA se tijekom višegodišnje ispitne kliničke uporabe potvrdio kao značajan iskorak u razvoju medicinske robotike.

Uspjeh hrvatske znanosti

„On ne samo da pronalazi mjesto gdje će se bušiti kost i ugraditi elektroda, već će uskoro prvi u svijetu sam napraviti prodor u lubanji. Robot djeluje temeljem podataka iz CT-a i toliko je osjetljiv da stalno provjerava stanje senzora putem kojih upravlja svojim kretanjem. Kad završi s bušenjem kosti lubanje, bušilica se automatski zaustavlja. Na taj način sprečava se moguće oštećenje moždanog tkiva“, objašnjava profesor Chudy.

Prva neurokirurška operacija s robotom RONNA izvedena je na pacijentu sa zloćudnim tumorom na mozgu u proljeće 2016. Obavio ju je tim liječnika Zavoda za neurokirurgiju KB Dubrava predvođenih tada s docentom Darkom Chudyjem. Bio je to veliki uspjeh hrvatske znanosti jer je nakon dugih godina rada timu od 27 uglavnom mladih inženjera i liječnika uspjelo ono što nije mnogo većim i bogatijim medicinskim centrima u svijetu.

Izveli stotine operacija

No, profesor Chudy stekao je ugled već ranije, još 2000. godine, kad je izveo prvi zahvat duboke mozgovne stimulacije u Hrvatskoj, tada radeći u KBC Zagreb. Hrvatska je time postala pionir u ovom dijelu Europe u dubokoj mozgovnoj stimulaciji.

Tada je taj zahvat bio ocijenjen od neurologa u svijetu kao najveći doprinos u posljednjih desetak godina u liječenju Parkinsonove bolesti. Profesor Chudy i njegov tim izvodi operacije duboke mozgovne stimulacije kod pacijenata oboljelih od Parkinsonove bolesti, tortikolisa, esencijalnog tremora, distonije, dakle kod bolesti kod kojih je pacijent izgubio mogućnost kontrole pokreta. Izvedeno je do sada nekoliko stotina tih operacija.

‘Vraćamo ih gotovo zdrave’

Zahvaljujući ugrađenoj elektrodi u duboke strukture mozga ponovno se uspostavlja komunikacija između pojedinih živčanih stanica pa mišići dobivaju, grubo rečeno, ispravnije impulse koji određuju lakoću, mirnoću i brzinu pokreta ruke ili noge. Dubokom mozgovnom stimulacijom kod mladih pacijenata s distonijom omogućava se pak normalan hod.

„Drugim riječima, omogućujemo kvalitetan život djevojci ili mladiću u dobi kada im je ona najpotrebnija. Vraćamo ih gotovo zdrave njihovim roditeljima, u škole i njihovom društvu, što liječnika najviše veseli”, napominje profesor Chudy.

Kome se može pomoći?

Neurolozi nevoljko šalju pacijente s poremećajima pokreta na invazivne zahvate, pa se profesor Chudy i njegov tim trude što bolje upoznati neurologe s njihovim postignućima i vrlo niskom stopom komplikacija. Uspjeh tog zahvata, ističe profesor Chudy, uvelike ovisi o neurolozima.

„Oni moraju najprije ispravno odabrati pacijente koji su kandidati za ovaj zahvat. Potom ih moraju nastaviti kontrolirati, određivati snagu i oblik stimulacije te medikamentoznu terapiju“.

Profesorica Vladimira Vuletić iz KBC Rijeka školovana je da može odrediti tko je dobar kandidat za takvu operaciju i potom pratiti bolesnika. Kao vrhunski neurolog za poremećaje pokretanja prepoznata je i u svijetu. Profesor Chudy kaže da je imao sreću što su se upoznali u KB Dubravi i tada su, uz podršku voditelja neurologije profesora doktora Silvija Bašića, započeli izvrsnu suradnju.

Darko Chudy Sasa Cetkovic

Pratili i svjetski mediji

Svjetski ugled i priznanje profesor Chudy stekao je 2010. kad je obavio duboku mozgovnu stimulaciju na Splićaninu koji je imao tada 17 godina i bio bez svijesti. Mladić je u razredu tijekom nastave zadobio zastoj srca te je mjesecima bio u vegetativnom stanju. Nakon ugradnje, za samo tri mjeseca, mladić je došao svijesti, prohodao i progovorio te nastavio s normalnim životom.

Taj uspjeh hrvatske medicine popratili su i domaći i strani mediji. „Svojim savjetom tada nam je puno pomogao profesor Vedran Deletis, neurolog i neurofiziolog koji je dugo godina radio na Sveučilištu u New Yorku. On je jedan od najproduktivnijih kliničkih neurofiziologa u svijetu“.

Nakon mladog Splićanina obavljeno je još 14 takvih operacija, a o svemu tomu objavljen je rad u prestižnom neurokirurškom časopisu. Tako je KB Dubrava postala prepoznatljiva u svijetu kao bolnica koja se bavi dubokom mozgovnom stimulacijom u bolesnika s poremećajima svijesti.

Od New Yorka do Seula

Stručna javnost, prisjeća se profesor Chudy, jako je dobro prihvatila taj rad pa su naše liječnike počeli pozivati na kongrese gdje su predstavljali svoje postignuće. O tome su govorili na neurološkim i neurokirurškim kongresima u Rimu, Berlinu, Madridu, Parizu, Milanu, New Yorku, Tokiju i prije nekoliko mjeseci u Seulu.

„Tada sam shvatio našu odgovornost za to hoće li se takav zahvat nastaviti primjenjivati kod bolesnika koji su stavljeni na margine zdravstvenog sustava i hoće li se razvijati u pravilnom smjeru. Započeli smo i suradnju s drugim sveučilištima u svijetu, primjerice Harvardom i Akademskim medicinskim centrom u Amsterdamu”.

Zakoni iz ex Jugoslavije

Duboka mozgovna stimulacija u KB Dubrava primjenjuje se danas kod svih neuroloških bolesti za koje je u svijetu znanstveno dokazano da se simptomi mogu uvelike smanjiti ili potpuno ukloniti. U nas se, međutim, takvi zahvati ne rade na psihijatrijskim bolesnicima jer su u Hrvatskoj zakonom zabranjeni.

Za razliku od Hrvatske, takvi zahvati provode se u brojnim europskim zemljama, poput Švedske, Francuske, Engleske, Španjolske, Njemačke i drugih. „To je, nažalost, relikt prošlosti jer smo prepisali zakone koji su vrijedili u bivšoj Jugoslaviji. Zbog toga bi psihijatri trebali pokrenuti postupak za izmjenu tog zakona jer to mogu i smiju samo oni“.

Ugledni psihijatar iz SAD-a drži da je rezerviranost spram takvih zahvata posljedica toga što psihijatri tijekom specijalizacije već duže vrijeme ne uče o neurobiologiji i neuroanatomiji kako se to prije radilo.

Nisu usporedivi zahvati

Profesor Chudy napominje da su leukotomiju prvi uveli psihijatri, a ne neurokirurzi. „Američki Kongres je prihvatio leukotomiju jer je rečeno da operacija stoji 7 dolara, a ležanje takvih bolesnika u bolnicama i do 1500 dolara. Tih godina u SAD-u je operirano čak 50.000 ljudi“. Neko se vrijeme leukotomija primjenjivala u liječenju shizofrenih psihoza i drugih teških poremećaja ponašanja.

„No, nekritičnost u određivanju koji je pacijent pogodan za takav zahvat te zbog visoke stope komplikacija te su operacije obustavljene. Tomu je pridonio i veliki napredak u farmakološkom liječenju takvih bolesnika“, tumači profesor Chudy te dodaje da duboka mozgovna stimulacija u odnosu na takve zahvate nije usporediva.

Strogi etički standardi

„Znatno je manje invazivna, a i danas podliježe vrlo strogim etičkim standardima. Psihokirurgija može riješiti neke teške psihijatrijske bolesti kao što su opsesivno kompulzivni sindromi, teške depresije, anoreksije, a neki puta i ovisnosti. Stoga nije dobro da se psihokirurški zahvati neselektivno zabranjuju“, tvrdi profesor Chudy te upozorava da bi se tim zahvatima moglo pomoći pacijentima koji su skloni samoranjavanju.

„Oni moraju biti vezani uz krevet gotovo cijeli život, pa ako bi se u tomu imalo uspjeha, onda bi vrijedilo pokušati. Moj učitelj profesor Lauri Laitinen obavio je takav zahvat na djevojci koja se teško ozlijedila razbijenom bocom“.

Darko Chudy Sasa Cetkovic

A što sa zdravim ljudima?

Takve bi zahvate, kaže, trebali kontrolirati psihijatri, neurolozi i psiholozi koji su školovani za to, koji se bave teškim depresijama, kompulzivno opsesivnim sindromima ili drugim psihijatrijskim bolestima koje značajno umanjuju kvalitetu života tih bolesnika.

Vodeći kanadski neurokirurg Andres Lozano predviđa da će u budućnosti sigurno netko od zdravih ljudi zaželjeti da mu se dubokom mozgovnom stimulacijom poveća inteligencija, memorija i druge spoznajne funkcije mozga. Nazvao je to kozmičkim neurokirurškim funkcijskim zahvatima.

Stajalište je profesora Chudya, međutim, da su operativni zahvati nužno zlo, bez obzira o kojoj se vrsti radi, te se mogu obavljati samo kod bolesnika, a nikako zdravih ljudi. Na pitanje znači li to da se ne slaže s estetskim zahvatima i plastičnom kirurgijom, profesor Chudy je kratko odgovorio: “Da“.

‘Sve proizlazi iz mozga’

I dodao da su takvi zahvati opravdani jedino kod teških deformacija nakon trauma ili opeklina. Ispričao je kako su jednog estetskog kirurga u Hollywoodu upitali bi li operirao svoj veliki i orlasti nos. On im je kratko odgovorio: “Ne, pa ja nemam psihičkih problema zbog toga“.

Profesor Chudy priča da se počeo baviti proučavanjem ljudskog mozga jer je on sukus ljudskog bića i sve proizlazi iz njega. „Pitanje je hoće li ljudski mozak ikada shvatiti sam sebe. On je naprosto ekvivalent svemiru koji je beskrajan i nedokučiv“.

No, objašnjava profesor Chudy, najveći je problem što se ljudski mozak ne može proučavati eksperimentima na životinjskom modelu, kao što se mogu proučavati jetra, bubrezi i drugi organi. „Ne možete proučavati čimpanzu koja nema moć govora ili računanja, jer su to ljudski specifikumi. Smiješno je kad netko kaže da je radio istraživanja na modelu štakora shizofreničara ili autističnog miša“.

Kakva je naša svijest?

Mozak je, tumači profesor Chudy, i u pravnom smislu najvažniji ljudski organ, jer se život i smrt definiraju temeljem rada mozga. „Ako mozak ne radi, a rade svi ostali organi, ipak se proglašava smrt pacijenta“.

Govoreći o mozgu, profesor Chudy otvorio je i pitanje svijesti, posebno što je to svijest i je li naša svijest identična svijesti životinja. „Naša humano egoistična vrsta nekoć je objašnjavala da životinje ne osjećaju, da nemaju empatiju prema istoj vrsti. Sada se od takvih tvrdnji odustaje“.

Veza svijesti i emocija

Neuroznanost se, priča, nije bavila toliko sviješću jer nije znala kako da oblikuje temeljno pitanje koje svojataju religije, filozofi, fizičari, astrolozi, psiholozi, psihijatri i neuroznanstvenici.

„Svijest nije ono što je francuski filozof i matematičar Rene Descartes rekao, “Mislim, dakle jesam”. Čuveni američki neuroznanstvenik Antonio Damasio ima čvrste argumente da je svijest vezana uz emocije. Po njemu bi bilo, “Osjećam, dakle jesam”. Njegova teorija je znanstveno opravdana”, zaključuje profesor Chudy.

Ljudi imaju emocionalan odnos čak i prema stvarima, neke su im važnije od drugih, odbojne ili manje privlačne, a na taj način emocijama oblikujemo svjesnost naše okoline.

Darko Chudy Sasa Cetkovic

Hladan znanstveni odgovor

Jedno od temeljnih pitanja je, opisuje profesor Chudy, gdje se stvara svijest. „Kad bismo dobili odgovor znali bismo jesmo li na pravom putu kad stimuliramo određenu jezgru središnjeg dijela mozga talamusa kod bolesnika s poremećajem svijesti“.

Ne postoji ljudsko biće, priča profesor Chudy, koje se nije pitalo, što sam, od kuda dolazim, gdje idem, hoćemo li prestati živjeti u trenutku smrti ili ćemo se negdje ponovno roditi, otići u neko drugo energetsko stanje.

„I to je također u širem smislu suštinsko pitanje svijesti. Zbog toga ne bismo voljeli čuti hladan znanstveni odgovor profesora Michaela Gazzanige da je svijest instinkt, slučajni nusprodukt viših živčanih funkcija razvijen tijekom nekoliko milijuna godina evolucijskog odabira“.

Bazično ‘čitanje misli’

U kliničkoj neuroznanosti najveći doprinos imaju tehnike oslikavanja ljudskog mozga. Za funkcijsko magnetsko rezonantno oslikavanje, objašnjava profesor Chudy, pojednostavljeno se može reći da može čak čitati naše misli. „Primjerice, može odgovoriti na pitanje tko se kome sviđa ili kako doživljavamo svoga šefa“.

Zbog toga neuroznanost, kaže, polako ulazi u sve dijelove života. „Menadžeri očekuju da će im neuroznanost pomoći da saznaju kakvi su psihički profili njihovih zaposlenika i što oni misle o njima. Marketinški eksperti žele saznati na koji način mogu utjecati na ljudski mozak da potrošači kupuju proizvod koji oni reklamiraju. Religija, ali i drugi, pak, žele znati kad zapravo počinje život, kad se stvaraju sinapse koje su odgovorne za to da ljudsko biće možda već i u uterusu bude svjesno svog postojanja“.

Nova znanost o moralu

Stoga se javlja nova znanost o moralu, neuroetika, koja bi trebala pratiti nove spoznaje o ljudskom mozgu i otkloniti mogućnost njihove zloporabe.

„Identičan mozak imali smo i prije oko 150 tisuća godina kad je naša vrsta Homo sapiens nastajala. No, nismo ga stekli da bismo jednog dana mogli shvatiti teorije relativiteta ili upravljati automobilima. Postajala je neka druga prilagodba koja nam je dala ogromnu prednost u odnosu na druge vrste“.

Profesor Chudy navodi primjer da se jedino ljudska vrsta ne boji vatre za razliku od životinja. „To nam je omogućilo prednost u obrani, prehrani i preživljavaju hladnih doba. I dan danas volimo druženje uz vatru, roštilj ne privlači samo zbog ukusnog mesa, mi zapravo volimo gledati vatru. I danas mnogi žele imati kamin u kući“.

Uloga zrcalnih neurona

Jedno od suvremenih otkrića u neuroznanosti su i zrcalni neuroni koji nam omogućavaju učiti gledajući druge kako izvode pokrete, plešu, govore. Profesor Chudy pita kako to da dijete od pet godina govori potpuno ispravno gramatički, a da mu nitko nije objašnjavao niti padeže niti vremena.

Kako je naučio pokretati sve te sitne mišiće glasnica, jezika, usta da bi potpuno razumljivo govorio i komunicirao sa svojima? „Jedan od mogućih odgovora je da su za to zaslužni zrcalni neuroni“.

S obzirom da smo skliznuli u duboko filozofske teme, pokazalo se da se profesor Chudy i tu sjajno snalazi. On je, naime, iznimno obrazovan i načitan intelektualac širokih horizonata. S njim se može do u detalje raspravljati o svim relevantnim društvenim, političkim, filozofskim, kulturnim, ekonomskim, i, dakako, medicinskim temama.

Nakon dežurstva u smjenu

Tako je vrlo kompetentno govorio o vojskovođi i ujedinitelju Njemačke Ottu von Bismarcku ili Elonu Musku, biznismenu i jednom od najbogatijih ljudi svijeta. Sve to zahvaljuje i golemoj energiji te radnim navikama. „Kad danas pričam studentima kako smo nekoć na neurokirurgiji KB Rebro radili doslovce bez radnog vremena, malo mi tko vjeruje“.

Nikad, priča, nisu odlazili kući nakon završenog 24-satnog dežurstva, nego su odradili i redovitu smjenu. „No, zahvaljujući takvim radnim navikama, profesor Josip Paladino, koji je tada bio šef neurokirurgije, zaslužan je da su danas, među ostalim, profesor Goran Mrak, Krešimir Rotim, primarijus Zdravko Heinrich pa i moja malenkost, neurokirurzi sa stečevinom punom uspješno obavljenih vrlo zahtjevnih operacija“.

Darko Chudy Sasa Cetkovic

Najviše pamte komplikacije

Kad priča o operacijama, profesor Chudy kaže kako neurokirurzi, pa i on, najviše pamte komplikacije. Prisjeća se kako je nakon završetka specijalizacije radio reoperaciju na disku kralješnice kad je iznenada došlo do curenja likvora.

„Teško sam proživljavao to što smo prolazili tijekom zahvata, na sreću sve je dobro završilo. U to doba nije bilo mogućnosti zatvaranja kakve danas postoje“. Kaže kako je neurokirurgija najstresnija struka koja jedina može napraviti takvu komplikaciju koja ima za posljedicu tetraplegiju, što se ne može dogoditi niti jednoj drugoj kirurškoj struci.

Izgubio tri godine života

Ispričao je slučaj kad ga je mlađi kolega kirurg pozvao u salu da mu pomogne izvaditi jedan kavernom iz vratne kralješnice „I tijekom zahvata pacijentu koji je imao samo 25 godina, odjednom su pali svi potencijali koji govore da će ruke i noge, nakon operacije, biti nepokretne. Pomislio sam, pa taj će mladić do kraja života ostati tetraplegičar, a strašna misao mi je proletjela mozgom, da se neće moći niti ubiti“.

Na sreću, u roku od pet minuta svi su se potencijali počeli vraćati. „Mladić je na svojim nogama za deset dana otišao kući smiješeći se, no ja sam u tih pet minuta izgubio tri godine života.“