Nevjerojatno otkriće: muškarci koji su preživjeli najgoru epidemiju ebole i dalje su zarazni, šire ubojiti virus spolnim odnosom

Danas 11-godišnji Felix Ouamouno imao je samo godinu dana kad je virus izašao iz šume i prošao kroz Meliandou, ubivši 25 ljudi. Stradale su mu majka, sestra, teta i baka. Felix je preživio samo zato što je bio odvojen od oboljelih. “Volio bih da ih se mogu sjetiti”, kaže. “Od tada se za mene brinula druga obitelj.”

Kako spriječiti novu katastrofu

Meliandou je bio nulta točka – tu je izbila epidemija ebole koja će postati najgora u povijesti. Od prosinca 2013. do lipnja 2016. u zapadnoj Africi zaraženo je gotovo 30 tisuća ljudi, a 11 tisuća ih je umrlo. Najteže je bilo u Liberiji, Sierra Leoneu i Gvineji, piše Telegraph. Mračno nasljeđe epidemije i danas živi. Bolest je otad izbijala sporadično, a stručnjaci sada vjeruju da se patogen zadržao u nevjerojatnom izvoru: testisima preživjelih muškaraca.

Prije dvije godine virus se ponovno pojavio u Gvineji, usmrtivši 12 ljudi. Ispostavilo se da je izvor bio muškarac koji je preživio epidemiju u zapadnoj Africi i prenio virus sjemenom. Otkriće, temeljeno na genetskom slijedu pacijenata, šokiralo je istraživače. Prije toga se smatralo da preživjeli nose virus najviše 500 dana. “Šokantno je da virus može tako dugo opstati u testisima”, kaže prof. Miles Carroll, stručnjak za zarazne bolesti na Institutu za pandemijske znanosti Sveučilišta Oxford. “Ovo je iznimno visok rizik, jer bez sposobnosti koje je Gvineja imala kao rezultat njezina iskustva u prethodnoj epidemiji, epidemija 2021. mogla je postati mnogo veća.”

Sada je u tijeku utrka za rješavanje ove znanstvene zagonetke, ne bi li se osiguralo da se ne ponovi katastrofa koja se dogodila prije deset godina.

Rastuća histerija i tijela u skladištima

Grad Guéckédou u južnoj Gvineji, raščupani labirint kuća s limenim krovovima i užurbanih ulica, nosi mračnu prošlost. Upravo su u ovdašnju bolnicu krajem 2013. godine hitno dovedeni oboljeli iz Meliandoua i okolnih sela, samo da bi izdahnuli u krvavim krpama. U to vrijeme zdravstveni djelatnici nisu znali što stoji iza bolesti. Usred rastuće histerije koja je tih ranih dana prostrujala Guéckédouom, pojavili su se izvještaji o tijelima u skladištima i potom masovnim grobnicama.

Trebalo je gotovo tri mjeseca da se odredi uzročnik. No, već je bilo prekasno – virus ebole već se proširio u Liberiju i Sierra Leone, što je bio početak njegova putovanja kroz zapadnu Afriku. Do trenutka kada epicentar epidemije više nije bio u Guéckédouu, u srpnju 2014., stotine ljudi zaraženo je i umrlo.

Saa Kamano (46) preživio je ebolu, nakon tjedana u bolnici. “Blagoslovljen sam što sam danas ovdje”, kaže. Nakon što je otpušten, dobio je malu zalihu kondoma i rečeno mu je da, iako više nije pozitivan na ebolu, postoji šansa da se virusni ostaci i dalje pojavljuju u njegovom sjemenu. Kazali su mu da će ti fragmenti nestati nakon šest mjeseci, zatim nakon devet mjeseci, a zatim nakon 12 mjeseci. U jednoj fazi, 2018., njemu i drugim preživjelim muškarcima iz Guéckédoua i južne Gvineje uzeli su uzorke sjemena za analizu. Ali rezultate im nikad nisu javili. Prvi mu se brak, kaže, raspao. Njegova se tadašnja supruga bojala da bi mogao biti zarazan.

Spolni prijenos i izvanbračne veze

Kamano još ne zna sa sigurnošću ima li u testisima fragmente virusa. S obzirom na ponovnu pojavu bolesti 2021. godine, koju je izazvao preživjeli sličan njemu, to mu je stalna briga. “Ponovno sam se oženio i bilo je teško voditi ovaj razgovor sa suprugom. I sama je bila u kontaktu s ebolom pa je razumjela bolest. Zajedno smo to prošli, ali bila je to borba.” Dosad nije bilo problema, što bi moglo ukazivati da Kamano ne nosi virus. Međutim, jamstva nema, piše Telegraph.

Carroll i neki drugi znanstvenici zastupaju teoriju da je spolni prijenos ebole povezan s “izvanbračnim vezama” ili uspostavljanjem novih seksualnih odnosa. Dugogodišnji partneri imat će određenu razinu imuniteta, kaže Carroll. “Ali, druga je priča s novom, imunološki neizloženom partnericom, koja je osjetljiva na razvoj ozbiljne bolesti nakon spolnog odnosa s takvim muškarcem”, veli on.

Ipak, naglašava da pritom postoji “niz čimbenika koji se moraju uskladiti”. “Da bi se žena zarazila, mora biti osjetljiva, imunološki neotporna na virus; a preživjeli muškarac, očito, mora biti spolno aktivan”, kaže Carroll.

Koliko je nositelja virusa?

Kao dio svog istraživanja, Carroll i njegov tim sa Sveučilišta Oxford uzgajaju stanice testisa, koje će potom zaraziti virusom ebole i pomno pratiti. “Vjerujemo da se u testisima virus replicira puno sporije nego kad je u krvi”, kaže. “U nekoj je vrsti mirovanja, što je vjerojatno mehanizam koji stoji iza njegove postojanosti. Naš projekt ima za cilj bolje razumijevanje ovog mehanizma.”

Za određivanje razmjera prijetnje koju predstavljaju preživjeli muškarci s ebolom u testisima bitno je vidjeti i koliko ih ima. No, to nije lako odrediti. Od onih koji su preživjeli ebolu, samo 10 posto je nosilo virus godinu dana nakon infekcije, objašnjava Carroll. Gotovo desetljeće kasnije, daljnjih pet posto ove podskupine moglo bi biti nositelj virusa.

Ako se uzme u obzir da su otprilike polovica preživjelih muškarci – od kojih neće svi biti spolno aktivni – to znači da postoji vrlo mali broj onih koji bi mogli biti nositelji virusa i potencijalno izazvati novo izbijanje epidemije, navodi Carroll. Kamana pak brine mogućnost da zarazi svoju buduću djecu. “Kad žena ima HIV, može ga prenijeti na dijete”, kaže on. “Možemo li i mi učiniti isto, prenijeti ebolu našoj djeci?”

Faktori širenja bolesti

Strah od onoga što se dogodilo i dalje živi u Meliandouu. Užase prošlosti nose oni koji su preživjeli najgore dane. Priča Etiennea Ouamouna jedna je od najpotresnijih. Njegova je obitelj prva zaražena: izgubio je dvogodišnjeg sina, trogodišnju kćer i trudnu suprugu. Ona je preminula posljednja, a njena je smrt vjerojatno potaknula daljnje širenje bolesti. Ouamouno kaže da su joj trudovi krenuli prerano i počela je krvariti. Primalje su pozvane da porode njezinu bebu, koja je rođena mrtva, i pritom su se zarazile.

“Odmah smo otišli pokopati dijete”, sjeća se. “Kad smo se vratili, svi su plakali – i žena mi je umrla. Toliko sam izgubio”, kaže on. U to su vrijeme mnogi oboljeli odvedeni u bolnicu za zarazne bolesti u Guéckédouu ili su ih u domovima liječile patronažne sestre, koje su virus ponijele sa sobom u grad, navodi Telegraph.

Masovni ispraćaj starije žene, na kojem su bili i mještani iz susjednih sela, također je dodatno potaknuo širenje virusa u regiji. “Jedino što smo mogli učiniti bilo je izolirati one koji imaju simptome; tako su uspjeli održati druge ljude na životu”, kaže Kekoura Lemo.

Duboko nespremni za buduće zaraze

Seljani i danas čine sve što mogu kako bi se zaštitili od stalne prijetnje. Zna se da ebola kruži u lokalnim populacijama šišmiša te da je bila prisutna u regiji mnogo prije početka epidemije u zapadnoj Africi.

Meso šišmiša i drugih visokorizičnih divljih životinja više se ne jede i provode se bolji higijenski standardi. Ljude se svake subote ujutro podsjeća da “održavaju svoje domove čistima i peru ruke sapunom”, kaže Catherine Lemo, voditeljica zdravstvene zaštite u selu. No, Meliandou ostaje duboko nespreman za buduća izbijanja bolesti, ističe ona.

U seoskom domu zdravlja – ne većem od oveće šupe – nedostaje osnovnih lijekova poput antibiotika i paracetamola. Nema spremnik za vodu, sudopere niti spalionicu za biootpad. Solarni paneli postavljeni na krov ne daju čak ni dovoljno električne energije za svjetlo noću.