Osobni izaslanik pape Franje u Vukovaru uputio važnu, mirotvornu propovijed: 'I ja sam iz grada koji je bio poprište masakra...'
Poruke papinskog izaslanika odudaraju od onoga što se posljednjih dana moglo čuti u javnom prostoru o Vukovaru
Povodom 32. obljetnice pada Vukovara, na Memorijalnom groblju održana je misa koju je predvodio papin izaslanik, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj Giorgio Lingua, prenosi IKA. On je pritom uputio nekoliko važnih poruka u kojima je pozvao na mir i zajedništvo, a ne na podjele.
U svojoj propovijedi, Lingua je podsjetio na patnju i žrtvu Vukovara, istaknuo kako je potrebno srušiti zid neprijateljstva te kazao da se mir gradi “hrabrim pružanjem ruke”. Osvrnuo se i na pitanje nestalih kazavši da bi bilo dobro da progovore “oni koji znaju gdje su završile osobe kojih još nema”.
Govoreći o postizanju mira, navodio je neke osobne primjere, pa je kazao da i sam dolazi iz gradića u kojem je počinjen masakr u Drugom svjetskom ratu te da se u njemu sada “uči o miru” pa je postavio pitanje ne bi li tako moglo biti i u Vukovaru.
Pomirljive poruke
Poruke papinskog izaslanika odudaraju od onoga što se posljednjih dana uoči obljetnice pada Vukovara moglo čuti u javnom prostoru koji je bio prožet političkim tenzijama i prozivkama te brojnim razilaženjima.
U nastavku prenosimo najupečatljivije dijelove homilije Giorgia Lingue:
Okupili smo se ovdje, na mjestu koje smatramo simbolom dugog popisa mjesta i gradova koji su ušli u povijest zbog barbarstava počinjenih u njima, u Hrvatskoj kao i u cijelom svijetu, u prošlosti a traju, nažalost, još uvijek u sadašnjosti.
Posvuda se, na usnama svakog vjernika koji tragično stradava, čuje isti vapaj: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? To je vapaj koji nije ni politički ni etnički ni vjerski obojan, vapaj koji i dalje upućuju nebrojene osobe koje su i danas uključene u barbarske napade ili su žrtve nemilosrdne osvete.
‘Razdvojeni smo zidom’
Mir! Oduvijek žuđen i uvijek krhak, i dalje je, poput domovine, san velikog dijela čovječanstva. U odlomku poslanice Efežanima koji smo upravo čuli, sveti Pavao nam govori da je naš mir Krist: On je mir naš, on koji od dvoga učini jedno: pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo razori u svome tijelu (Ef 2,14).
Krist je naš mir jer on ruši zid koji nas dijeli, a to je neprijateljstvo. Razdvojeni smo zidom, nevidljivim, ali stvarnim, zidom koji smo podignuli i nastavljamo podizati između nas i njih, između prijatelja i neprijatelja, između vjernika i nevjernika, između dobrih i loših, između pravednih i nepravednih, itd.
A neprijateljstvo ostaje, ponekad potaknuto skrivenom željom za osvetom, upiranjem prsta u krivce, pri čemu se zaboravlja da se mir gradi hrabrim pružanjem ruke. Ako nemamo hrabrosti pružiti ruku, tada zaboravljamo da smo svi „braća i sestre“!
‘Bilo bi dobro da progovore’
„On je prvi počeo”, govorio sam majci kada bi me uhvatila u svađi s bratom. „A ti prekini”, bio je njezin nepokolebljiv odgovor, ne želeći ni čuti razlog našeg sukoba. Majčinska mudrost: nasilje prestaje samo prekidom borbe i odlaganjem oružja. Ne radi se o zaboravu, pretvaranju da se ništa nije dogodilo. Radi se o zaobilaženju zida neprijateljstva Kristovim putem, putem pomirenja. Oni koji istinski opraštaju ne zaboravljaju, ali se ni ne predaju istoj onoj razornoj sili koja im je nanijela toliko zla.
Odlučuju da više neće dopustiti da se društvom nastavlja širiti energija osvete koja će prije ili kasnije snaći i njih same, piše papa Franjo u enciklici Fratelli tutti, br. 251. Netko može pomisliti: ako se ovako razmišlja, ne treba ni živjeti na ovoj zemlji. Ne bi trebalo osjetiti ono što sam ja osjetio, ne bi trebalo proživjeti dramu osobe koja niti ne zna što se dogodilo s njezinim djetetom, mužem, voljenom osobom, o kojima se više ništa nije saznalo.
O, kako bi bilo dobro da progovore oni koji znaju, da kažu gdje su završile one osobe kojih još uvijek nema i koje itekako zaslužuju cvijet ili upaljenu svijeću na grobu! Neće biti osvete, ne, neće biti odmazde: bit će to pobjeda najplemenitijih ljudskih osjećaja, prethodno poraženih okrutnošću za koju smo bili i još uvijek jesmo sposobni. Kako bi bilo lijepo zaboraviti prošlost i konačno se zagrliti kako bismo zajedno izgradili novu budućnost!
O ratovima i sukobima
Ali mir ovoga svijeta, iako neophodan, nikada neće biti potpun, ni konačan ni, dopustite mi to reći, dovoljno pravedan. Nemojmo ga miješati s onim mirom koji nam Krist daje. Isus nas je upozorio: Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje (Iv 14,27).
Mir „kakav svijet daje“ je onaj koji nastavljamo tražiti kroz kompromise i saveze, ravnotežom u naoružanju i, u najgorem slučaju, namećući ga silom. Nažalost, unatoč rezolucijama i deklaracijama koje se svečano potpisuju na najvišim razinama, ratove se i dalje smatra najučinkovitijim i najkonkretnijim načinom rješavanja sukoba.
Ali mir koji se postiže pobjedom nad neprijateljem ne može biti konačan. Bit će to, u najboljem slučaju, izostanak rata, koji često traje samo onoliko vremena koliko je potrebno da poraženi organiziraju svoju osvetu.
Govorio o svom gradiću
Neće biti pravog i trajnog mira bez promjene srca, bez odgoja za mir. Gradić Boves u Pijemontu, odakle dolazim, spaljen je u Drugome svjetskom ratu. U tom je mjestu masakra nad civilima, među kojima su, poniženi pred stanovništvom, bili i župnik i kapelan, prije 40 godina pokrenuta „škola mira“.
U Bovesu, poprištu užasnog masakra, sada se uči o miru. O miru koji nije samo odsutnost rata, odsutnost oružja, odsutnost nepravde, već je prije svega „prisutnost“, postojanje vrijednosti, od kojih neke treba ponovno usvojiti, a nekima treba podučiti u pravom smislu riječi.
Ne bi li i Vukovar mogao postati „grad mira“? Ne bismo li mogli odavde početi poučavati kako izgraditi ili održati mir na ovoj zemlji dok koračamo prema nebeskoj domovini? Prvi korak ovog odgoja za mir kreće od nas samih, od svakoga od nas.