Prijatelj Hrvata ubijenog u Dublinu: ‘Na ulici su nas čuli da govorimo hrvatski. Sjeli smo u autobus, a oni su nas pratili autom...'
Napadači su ih, kaže Družinec, napali zbog toga što su pričali na hrvatskom jeziku
David Družinec iz Krapine, jedan od dvojice pretučenih mladića u predgrađu Dublina, prepričao je što se točno dogodilo kobne noći. Njegov prijatelj Josip Štrok, s kojim je odrastao i kojeg je u razgovoru s Jutarnjim opisao kao svog “brata”, nije preživio napad. Družinec je uslijed premlaćivanja izgubio svijest i zadobio lice puno podljeva – jedno oko mu je na pola zatvoreno, a arkada zašivena šavovima.
Družinec je ispričao kako bi se teško moglo reći da je svjedočio napadu na svog prijatelja, jer je izgubio svijest i samo se probudio u bolnici, gdje mu je rečeno da Štrok nije preživio. Družinec je jučer još uvijek bio u Dublinu, gdje je Josipovom ocu Nedjeljku Štroku pomogao s irskom birokracijom.
Slijedili ih autom i napali ih s leđa
Družinec je ispričao da su Josip i on bili kao braća. Dugo se nisu vidjeli, pa su se dogovorili sresti u Dublinu, gdje su htjeli provesti Uskrs, jer nisu mogli dobiti karte za Hrvatsku. Nakon druženja u Dublinu, Družinec je Štroka (na fotografiji) pozvao k sebi u kuću u Clondalkinu. No, prije su stali kupiti nešto za pojesti i par piva, “da se kod kuće podruže i dobro ispričaju”.
Kada su izašli iz trgovine, priča Družinec, dvojica prijatelja pričala su na hrvatskom. “Počela su dobacivanja tih, moram reći, idiota, jer ih ne mogu nazvati ljudima. Vikali su nam ‘Govorite engleski, u Irskoj ste, niste kod kuće, nemate poštovanja prema našoj državi. Ovo je Irska…’ i takve stvari”, prepričava napadnuti dečko.
Na to je Družinec Štroku rekao da se maknu, “jer zna kako stvari funkcioniraju u Dublinu”. Sjeli su autobus i krenuli prema stanu, ali nisu bili svjesni da ih netko slijedi automobilom. Dok su hodali prema stanu, udaljenom petnaestak minuta, tipovi koji su im dobacivali ispred trgovine su ih s leđa napali.
Napali ga tvrdim predmetom
Družinec kaže da je napad bio neočekivan, jer nisu niti vidjeli, niti čuli. “Mene su prvog udarili s nečim, ne znam je li bila šipka ili palica, pitao sam policiju detalje koje su vidjeli na video snimci, a koju navodno posjeduju. Uglavnom, pao sam kad su krenuli na Josipa. Nakon nekog sam vremena uspio ustati i želio mu pomoći, ali su me iznova, još jače počeli tući”, prepričava Družinec, koji kaže da je to sve čega se sjeća.
Ne zna koliko je dugo ležao na podu, niti tko je pozvao hitnu pomoć i policiju, niti koliko im je trebalo da dođu. “Znam da sam se probudio u bolnici, šivali su mi glavu, arkadu, tijekom noći su u sobi sa mnom bili policajci, mislim dvojica. Uzeli su odjeću, što mi je jasno, radi DNA napadača, uzeli su mi i mobitel i tri ga dana nisu vraćali da nekoga nazovem. Bio sam sam, a ništa nisam mogao”, zaključuje Družinec.
Policija ga cijeli dan vozila s jednog mjesta na drugo
Sljedeći dan proveo je s irskom gardom, u odjeći koja nije bila njegova, neopran od krvi na licu. Autom su ga vozili od jedne do druge stanice, a Družinec im je pričao kako se ne sjeća ničega, osim onoga što im je već ispričao. Družinec misli da je policija njega i njegovog prijatelja Štroka pokušavala povezati s nekom bandom ili dilerima droge, a obojica, prema riječima Družineca, s takvim stvarima nisu imali nikakve veze. “Obični smo zagorski dečki koji si tu i tamo volimo popiti pivu, vino ili gemišt, a droge nas nikad nisu zanimale”, dodaje Družinec.
Policija je oduzela njegov mobitel, pa su vrlo lako, kaže, mogli provjeriti njegove kontakte. Policiji je rekao da i nema nikakvih dugova zbog kojih bi ga itko mogao napasti, a ispitivali su ga i o kući u koju je ušao tri dana prije napada, a koju mu je pronašao njegov poslodavac.
“Bio sam ondje samo u srijedu poslijepodne, u petak navečer i subotu ujutro. Uselio sam svoje stvari, a četvrtak i petak sam radio u Corku, nekoliko sati udaljenom od Dublina. Kolega i ja spavali smo u hotelu u Corku. Ni jednog susjeda oko te svoje nove kuće ne poznajem, tek sam došao. Je li se u toj kući nešto događalo prije toga, nemam pojma”, priča Družinec.