Prije 40 godina jedan je marš promijenio francusku povijest. Može li njegovo nasljeđe danas spasiti podijeljenu zemlju?
Akademici i povjesničari smatraju kako se taj ključan događaj mora poučavati u školama
Kada je francuska policija ustrijelila Toumija Djaïdju dok je pomagao tinejdžeru kojeg je ugrizao pas, taj mladić rodom iz Alžira nije znao koliki će to utjecaj imati na francusku povijest, piše The Guardian.
Sve se odvijalo prije 40 godina, 1983., u vremenu kada je Francuska bila preplavljena rasističkim ubojstvima ljudi sjevernoafričkog podrijetla – Alžiraca, Marokanaca ili Tunižana – zbog nezadovoljstva jer ih se smješta u stambena naselja te nemirima zbog policijskog nasilja.
Tada 20-godišnji Djaïdja, čija je obitelj živjela u Venissieuxu, na samoj periferiji Lyona, zbog svih tih događaja prije kobnog susreta s policijom započeo je štrajk glađu tražeći jednaka prava za sve i sprečavanje sukoba između policije i mladih prosvjednika.
Marš od Marseillea do Pariza
Nakon što je ustrijeljen završio je u komi, a kada se probudio i oporavio pitao je prijatelje hoće li mu se pridružiti u mirnom “maršu za jednakost i protiv rasizma” od Marseillea do Pariza.
Ideja je bila da prođu kroz gradove i sela prenoseći poruku nenasilja i tako okončaju atmosferu straha koja je vladala zemljom. Dvanaest osoba, uključujući Djaïdju, krenulo je u ostvarenje njegove ideje, a do trenutka kada su stigli u Pariz s njima je marširalo više od 100 tisuća ljudi. Djaïdju i neke njegove kolege prosvjednike na razgovor je pozvao i socijalistički predsjednik François Mitterrand.
Akademici i povjesničari smatraju kako se ovaj ključan moment u povijesti građanskog aktivizma i rasnih odnosa u Francuskoj mora poučavati u školama te da ga treba bolje obilježavati, u suprotnom se riskira da ostane u sjeni današnje politike podjela.
‘Ideja je bila ujedinjenje i mir’
Prije pet mjeseci u Francuskoj su pokrenuti veliki prosvjedi i nemiri nakon što je policija ustrijelila Nahela, 17-godišnjaka alžirskog podrijetla, a zemlja je, piše The Guardian, ostala zatečena nedavnim desničarskim marševima. Politički diskurs po pitanju novog zakona o imigraciji Emmanuela Macrona se zaoštrio. Zbog toga, smatraju povjesničari, mirni marš Djaïdje iz 1983. treba slaviti kao protuotrov koji će stati na kraj podjelama u francuskom društvu.
“Ideja marša bila je ujedinjavanje ljudi, pronalazak jedinstva i mira, a ne razjedinjavanje – ta poruka je danas iznimno bitna”, kazao je Djaïdja, koji danas drži predavanja na tu temu tinejdžerima diljem Francuske. “Ne znaju svi mladi ljudi za taj marš, a krucijalno je da on dobije svoje mjesto u široj francuskoj povijesti i kolektivnoj memoriji”, ističe.
U mračno vrijeme rasističkog nasilja tijekom osamdesetih ostat će upisano i ubojstvo 9-godišnjeg Toufika Ouanèsa, dječaka alžirskog podrijetla koji je ubijen dok je bacao petarde za Dan Bastille, za koje se njegov susjed žalio da su preglasne.
Brutalno ubojstvo 26-godišnjaka
Nasilje se događalo i dok je Djaïdja predvodio marš za mir. Francusku je tada užasnulo rasističko ubojstvo 26-godišnjeg Habiba Grimzija. Mladić je bio u vlaku koji je putovao od Bordeauxa do Ventimiglije, kada mu je prišla grupa muškaraca koji su se prijavili u francusku Legiju stranaca.
Grimzija su pretukli pred putnicima, koji ih nisu ni pokušali zaustaviti, i potom ga ubili bacivši ga iz vlaka u pokretu. “Ljude bi oblio hladan znoj kada bih im ispričao detalje o tome što se sve događalo osamdesetih, ali kada danas pričam tinejdžerima, više im volim poslati poruku optimizma”, kazao je Djaïdja.
Ispričao je kako je tijekom marša primio stotine pisana, te da je samo šest bilo rasističkog sadržaja. Ustvrdio je i kako su im u selima znali prirediti sjajnu dobrodošlicu. “Jednostavno shvatite nešto što je istinito i danas: u stvarnosti, želja da zajedno živimo u miru jača je od onoga što nas razdvaja”, kazao je Djaïdja.
Pomilovao ga predsjednik države
No, kada danas susreće mlade ljude, mnogi mu se žale na nedostatak pravde. Misle da ih policija neće pošteno tretirati ili da će biti na meti zbog svoje boje kože, i kaže da ih u potpunosti shvaća.
Nekoliko godina nakon marša policija ga je uhitila i strpala u zatvor zbog navodnog sudjelovanja u nasilnoj pljački. Njegov je otisak prsta navodno bio pronađen na automobilu. Zanijekao je sve optužbe i uputio žalbu, no potom je osuđen na težu kaznu. Na slobodu je izašao tek nakon što ga je predsjednik Mitterrand pomilovao.
Za Djaïdju bi priznanje da je u pitanju nepravda bilo bolje od predsjedničkog pomilovanja. Kada ga je policija ustrijelila 1983. dok je pomagao tinejdžeru, nikada nije došlo do sudskog postupka i nikada nije dobio pravdu.
‘Postoji pravda za sve’
Nakon Nahelova ubojstva u lipnju i novih nemira kazao je kako je važno da ljudi steknu povjerenje u pravosudni sustav, u protivnom će imati dojam da se povijest ponavlja.
“Mora postojati jasna poruka za mlade ljude – da bez obzira na boju kože, podrijetlo ili prošlost, u Francuskoj postoji pravda. Mladi često kažu: ‘Jako je lijepo što pričate o miru i harmoniji, ali meni se dogodilo nešto nepravedno’. Ljudi moraju znati da postoji pravda za sve”, tvrdi.
Nedavno otvoreni Muzej povijesti imigracije u svom novom stalnom postavu fokusirao se na 1983. godinu, ne referirajući se pritom samo na marš, nego i na prve značajne izborne uspjehe krajnje desne Nacionalne fronte Jean-Marie Le Pena.
Ogroman utjecaj na francusku povijest
Muzej je pokrenuo inicijativu diljem Francuske za prikupljanje povijesnih predmeta s tog događaja, poput transparenta i fotografija, te intervjuiranje prosvjednika koji su tada izašli na ulice.
Šefica muzeja Constance Rivière kazala je da na taj način žele dati veći značaj maršu u kolektivnoj memoriji. “Ako ne možemo ispričati svoju priču sa svim njezinim komponentama, i dalje će postojati osjećaj da nam je netko nametnuo svoju povijest i da nam ona ne pripada”, dodala je.
Naïma Huber-Yahi, povjesničarka sa Sveučilišta Côte d’Azur i voditeljica udruge Pangée Network za kulturnu raznolikost, ističe da je marš imao ogroman utjecaj na Francusku. Pokrenuo je raspravu o rasističkom nasilju i ubojstvima, koja su se smanjila u idućim godinama ali, tvrdi Huber-Yahi, i dalje su se događala.
Mjesto u kurikulumu
Osim toga, marš je otvorio vrata mnogim ljudima sjevernoafričkog podrijetla u svijetu kulture, koji je zbog toga doživio procvat. Dokaz tome su, tvrdi, redatelji Rachid Bouchareb i Mehdi Charef. No, Huber-Yahi obrecnula se na ljevicu te kazala da se promjena koju su obećali nikada nije dogodila.
“Situacija se pogoršala u četvrtima u kojima je živjela radnička klasa”, kazala je. Ističe i da političke stranke na ljevici nisu stavljale pripadnike manjine na visoke položaje te da se to počelo događati desetljećima kasnije na desnici.
Smatra kako je od iznimne važnosti da marš dobije svoje mjesto u nacionalnim povijesnim kurikulumima u školama. “Ako ne obilježavamo, prenosimo i ne analiziramo ove trenutke, mnogi će se smatrati autsajderima u vlastitoj naciji.
Ako se Francuska ne pogleda u ogledalo, nikada neće shvatiti kako politika identiteta još uvijek strukturira opću politiku: multikulturalna je, multietnička, obilježena poviješću kolonijalnih događaja i ropstva, koju još nije uspjela ispričati i prenijeti dalje”, zaključuje povjesničarka.