Putin tvrdi da je Zapad sabotirao pregovore o završetku rata. Konačno otkrivena istina o prljavim igrama koje je vodio

Ukrajinski i ruski pregovarači tada su počeli raditi na tekstu ugovora, postigavši ​​značajan napredak prema konačnom sporazumu. No, u svibnju su pregovori prekinuti, rat se razbuktao i od tada su izgubljeni deseci tisuća života na obje strane. Što se dogodilo? Koliko su sukobljene strane bile blizu okončanju rata? I zašto nisu sklopile dogovor? To su pitanja na koja odgovara magazin Foreign Affairs u velikom specijalu posvećenom pregovorima koji su mogli spriječiti rasplamsavanje najkrvavijeg rata u Europi u posljednjih gotovo 80 godina.

Temeljito istraživanje

Kako bi rasvijetlili ovu slabo poznatu, ali iznimno važnu epizodu rata, dvojica stručnjaka s područja političkih znanosti, Samuel Charap i Sergej Radčenko, ispitali su nacrte sporazuma koje su postigle zaraćene strane, uključujući i detalje koji nisu ranije objavljeni. Također su obavili intervjue s nekoliko sudionika u razgovorima, kao i s dužnosnicima koji su u to vrijeme radili za zapadne vlade uključene u diplomatske napore.

Pregledali su i brojne intervjue te izjave ukrajinskih i ruskih dužnosnika koji su bili na visokim dužnostima u vrijeme razgovora. Većina ih je dostupna na YouTubeu, ali nisu na engleskom i stoga nisu široko poznati na Zapadu. Konačno, pomno su proučili vremenski slijed događaja od početka invazije do kraja svibnja, kada su pregovori prekinuti. Sabravši sve što su doznali, došli su do iznenađujućih zaključaka koji bi mogli, uvjeravaju autori, imati značajne implikacije na buduće diplomatske napore da se okonča rat.

Kupovanje vremena ili ozbiljan pokušaj pronalaska rješenja?

Neki akteri, uključujući ruskog predsjednika Vladimira Putina, tvrde da je na stolu bio dogovor koji bi okončao rat, ali da su Ukrajinci odustali od njega zbog kombinacije pritiska svojih zapadnih pokrovitelja i ohole pretpostavke Kijeva o ruskoj vojnoj slabosti. Drugi su u potpunosti odbacili značaj razgovora, tvrdeći da su dvije strane samo kupovale vrijeme za prestrojavanje na bojnom polju ili da su nacrti sporazuma neozbiljni.

Iako te interpretacije sadrže zrnca istine, one više toga zamagljuju nego što rasvjetljuju. Takva monokauzalna objašnjenja potpuno zanemaruju činjenicu koja se, retrospektivno, čini izvanrednom: usred neviđene agresije Moskve, Rusi i Ukrajinci gotovo su finalizirali sporazum koji bi okončao rat i pružio Ukrajini multilateralna sigurnosna jamstva, utirući put do njezine trajne vojne neutralnosti, a potom i do članstva u EU-u.

Pokušali su postići previše

Međutim, konačni sporazum se pokazao nedostižnim iz više razloga. Zapadni partneri Kijeva oklijevali su biti uvučeni u pregovore s Rusijom, posebno one koji bi im stvorili nove obveze u osiguravanju slobode Ukrajine. Uz to, raspoloženje javnosti u Ukrajini okrenulo se protiv dogovora s Moskvom nakon što su otkriveni stravični ruski zločini u Irpinu i Buči.

Nakon neuspjeha ruskog okruživanja Kijeva, predsjednik Volodimir Zelenski postao je uvjeren da, uz dovoljnu podršku Zapada, može dobiti rat na bojnom polju. Konačno, iako je pokušaj uključenih strana da riješe dugotrajne sporove nudio izglede za postizanje trajne regionalne stabilnosti, na tim su pregovorima i jedni i drugi ciljali previsoko. Pokušali su postići sveobuhvatno rješenje čak i kada se dogovor o običnom primirju pokazao nedostižnim.

Putin je rano shvatio u što će se rat pretvoriti

Što su Rusi zapravo htjeli postići invazijom na Ukrajinu? Dana 24. veljače 2022. Putin je održao govor u kojem je opravdao invaziju spominjući nejasan cilj “denacifikacije” zemlje. Najrazumnije tumačenje “denacifikacije” bilo je da je Putin nastojao srušiti vladu u Kijevu, uz zarobljavanje ili ubojstvo Zelenskog.

Usprkos tome, nekoliko dana nakon početka invazije Moskva je počela tražiti temelje za kompromis. Postajalo je jasno da rat neće biti šetnja kroz Ukrajinu, a otvorenost za razgovore u tako ranoj fazi sukoba sugerira da je Putin već napustio ideju o izravnoj promjeni režima. Zelenski je, kao i prije rata, izrazio interes za osobni susret s Putinom. Iako je odbio izravno razgovarati sa Zelenskim, Putin je imenovao svoj pregovarački tim. Bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko igrao je ulogu posrednika.

Rusi odustali od traženja kapitulacije

Razgovori su započeli 28. veljače u jednoj od Lukašenkovih prostranih seoskih rezidencija u blizini sela Lijaskavči, oko 50 kilometara od ukrajinsko-bjeloruske granice. Ukrajinsko izaslanstvo predvodio je David Arakamija, parlamentarni čelnik političke stranke Zelenskog. U njemu su sudjelovali ministar obrane Oleksij Reznikov, predsjednikov savjetnik Mihajlo Podoljak i drugi visoki dužnosnici. Rusko izaslanstvo predvodio je Vladimir Medinski, viši savjetnik ruskog predsjednika, koji je ranije bio ministar kulture. U njemu su, između ostalih, bili i zamjenici ministara obrane i vanjskih poslova.

Na prvom sastanku Rusi su iznijeli niz oštrih uvjeta, zapravo zahtijevajući kapitulaciju Ukrajine. Ali kako se pozicija Moskve na bojnom polju nastavila pogoršavati, smanjili su se i zahtjevi za pregovaračkim stolom. Tako su 3. i 7. ožujka održane druga i treća runda razgovora, ovaj put u Kamjanjukiju u Bjelorusiji, nedaleko od granice s Poljskom.

Problematičan ukrajinski zahtjev

Ukrajinsko izaslanstvo iznijelo je vlastite zahtjeve: trenutni prekid vatre i uspostavu humanitarnih koridora koji bi omogućili civilima da sigurno napuste ratnu zonu. U tom su trenutku sastanci licem u lice prekinuti na gotovo tri tjedna, iako su se delegacije nastavile sastajati putem Zooma. U tim razgovorima, Ukrajinci su se počeli fokusirati na pitanje koje će postati temelj njihove vizije završetka rata: sigurnosna jamstva koja bi druge države obvezala da stanu u obranu Ukrajine ako ju Rusija napadne u budućnosti.

Nije sasvim jasno kada je Kijev prvi put pokrenuo ovo pitanje. Ali 10. ožujka ukrajinski ministar vanjskih poslova Dmitro Kuleba, koji je tada bio u Antaliji u Turskoj, na sastanku sa svojim ruskim kolegom Sergejem Lavrovom govorio je o “sustavnom, održivom rješenju” za Ukrajinu, dodajući da su Ukrajinci “spremni razgovarati” o jamstvima koja su se nadali dobiti od država članica NATO-a i Rusije.

Kako se Ukrajina odrekla golemog nuklearnog arsenala

Čini se da je Kuleba imao na umu multilateralno sigurnosno jamstvo, aranžman kojim se konkurentske sile obvezuju jamčiti sigurnost treće države, obično pod uvjetom da ta država ostane neutralna. Takvi su sporazumi uglavnom nestali nakon završetka Hladnog rata, a Ukrajina je već imala loše iskustvo s manje čvrstom verzijom te vrste ugovora.

Godine 1994. Ukrajina je potpisala takozvani Budimpeštanski memorandum, pridruživši se njime Ugovoru o neširenju nuklearnog oružja, i pristala se odreći tada trećeg po veličini nuklearnog arsenala. Zauzvrat su Rusija, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Države obećale da neće napasti Ukrajinu. U slučaju agresije na Ukrajinu, sporazum je zahtijevao od potpisnika sazivanje sastanka Vijeća sigurnosti UN-a, ali ne i aktivnu obranu te zemlje.

Što je Kijev želio postići?

Ruska invazija punog opsega nagnala je Kijev da pokuša pronaći način kako prekinuti agresiju i osigurati da se ona nikada više ne ponovi. Dana 14. ožujka, baš u trenutku kada su se dvije delegacije sastajale putem Zooma, Zelenski je objavio poruku na svom Telegram kanalu pozivajući na “normalna, učinkovita sigurnosna jamstva” koja ne bi bila “kao ona iz Budimpešte”.

U intervjuu s ukrajinskim novinarima dva dana kasnije, njegov savjetnik Podoljak objasnio je da je Kijev tražio “apsolutna sigurnosna jamstva” koja bi zahtijevala od potpisnika “da ne stoje po strani po strani u slučaju napada na Ukrajinu, kao što su činili tada. Umjesto toga, oni [bi] aktivno sudjelovali u obrani Ukrajine”.

Izraelski premijer pokušao urazumiti Zelenskog

Zahtjev Ukrajine da više ne bude prepuštena sama sebi potpuno je razumljiv. Kijev je želio (i još uvijek želi) imati pouzdaniji mehanizam od dobre volje Rusije za svoju buduću sigurnost. No dobiti takvo jamstvo bilo bi iznimno teško. Naftali Bennett bio je izraelski premijer u vrijeme kada su se pregovori odvijali i aktivno je posredovao između dviju strana.

U intervjuu s novinarom Hanochom Daumom, objavljenom na internetu u veljači 2023., prisjetio se da je pokušao odgovoriti Zelenskog od toga da inzistira na pitanju sigurnosnih jamstava. “Rekao sam: ‘Amerika će vam dati garancije? Obvezat će se da će za nekoliko godina, ako Rusija nešto prekrši, poslati vojnike? Nakon odlaska iz Afganistana i svega toga? Volodimire, to se neće dogoditi.’”

Novi krug razgovora nakon poraza Rusa kod Kijeva

Logika bivšeg izraelskog premijera je jasna: ako Sjedinjene Države i njihovi saveznici nisu bili spremni dati Kijevu jamstva (na primjer, u obliku članstva u NATO-u) prije rata, zašto bi to učinili nakon što je Rusija tako zorno pokazala svoju spremnost da napadne Ukrajinu? Stajalište Kijeva je bilo da će Rusija također biti jamac, što bi značilo da se Moskva slaže s tim da će drugi jamci biti obavezni intervenirati ako ponovno napadne. Naravno, članice NATO-a nisu bile nimalo spremne u to povjerovati.

Tijekom ožujka nastavljene su teške borbe na svim bojišnicama. Rusi su pokušali zauzeti Černigov, Harkov i Sumi, ali su spektakularno podbacili, iako su sva tri grada pretrpjela velika oštećenja. Do sredine ožujka, prodor ruske vojske prema Kijevu zaustavljen je uz teške gubitke agresora. Dvije su delegacije nastavile razgovore putem videokonferencija, vrativši se sastancima licem u lice tek 29. ožujka, ovoga puta u Istanbulu.

Ukrajinci temeljito razradili sporazum

Tamo se činilo da je postignut iskorak. Nakon sastanka, dvije strane su objavile da je dogovoreno zajedničko priopćenje. Uvjeti su naširoko opisani tijekom izjava za tisak koje su Ukrajinci i Rusi održali u Istanbulu. No, naknadno se pokazalo da su Ukrajinci su uglavnom sami izradili priopćenje, a Rusi su privremeno prihvatili ideju da ga koriste kao okvir za sporazum.

Ugovorom predviđenim u priopćenju Ukrajina bi bila proglašena trajno neutralnom, nenuklearnom državom. Ukrajina bi odustala od svake namjere da se pridruži vojnim savezima ili dopusti strane vojne baze ili trupe na svom tlu. U priopćenju su kao mogući jamci navedene stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a (uključujući Rusiju), te Kanada, Njemačka, Izrael, Italija, Poljska i Turska.

U priopćenju je također navedeno da će, ako Ukrajina bude napadnuta i zatraži pomoć, sve države jamci biti obvezne, nakon konzultacija s Ukrajinom i međusobno, pružiti pomoć Ukrajini da obnovi svoju sigurnost. Nevjerojatno je da su ove obveze navedene s puno većom preciznošću od članka 5. NATO-a: uključivale su nametanje zone zabrane leta, opskrbu oružjem ili izravnu intervenciju vlastitim vojnim snagama države jamca.

Nevjerojatno na što je Putin pristao

Iako bi Ukrajina prema predloženom okviru bila trajno neutralna, put Kijeva prema članstvu u EU bi bio otvoren, a države jamci (uključujući Rusiju) bi eksplicitno “potvrdile svoju namjeru da olakšaju članstvo Ukrajine u Europskoj uniji”. To nije bilo ništa manje nego izvanredno: 2013. Putin je izvršio snažan pritisak na ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča da odustane od običnog sporazuma o pridruživanju s EU-om. Sada je Rusija pristajala “olakšati” punopravno pristupanje Ukrajine EU-u.

Iako je ukrajinski interes za dobivanjem ovih sigurnosnih jamstava jasan, nije očito zašto bi Rusija pristala na bilo što od navedenog. Samo nekoliko tjedana ranije, Putin je pokušao zauzeti glavni grad Ukrajine, smijeniti njenu vladu i nametnuti marionetski režim. Čini se nevjerojatnim da je iznenada odlučio prihvatiti da će Ukrajina – koja je sad bila neprijateljskija prema Rusiji nego ikada – postati članica EU-a i da joj neovisnost i sigurnost jamče Sjedinjene Države. Pa ipak, priopćenje sugerira da je to upravo ono što je Putin bio spreman prihvatiti.

Na stolu je bio čak i status Krima

Možemo samo nagađati zašto je bilo tako. Putinov blitzkrieg nije uspio; to je postalo jasno početkom ožujka. Možda je sada bio voljan pokušati smanjiti gubitke pod uvjetom da bude ispunjen njemu najvažniji zahtjev: da Ukrajina odustane od ulaska u NATO i da nikada ne ugosti NATO snage na svom teritoriju. Ako nije mogao kontrolirati cijelu zemlju, barem je mogao osigurati svoje najosnovnije sigurnosne interese, zaustaviti krvarenje ruskog gospodarstva i vratiti međunarodni ugled zemlje.

Priopćenje uključuje još jednu zapanjujuću odredbu: poziva dvije strane da pokušaju mirno riješiti spor oko Krima u sljedećih deset do 15 godina. Otkako je Rusija anektirala poluotok 2014., Moskva nikada nije pristala razgovarati o njegovom statusu, tvrdeći da je to regija Rusije koja se ne razlikuje od bilo koje druge. Ponudivši pregovore o svom statusu, Kremlj je prešutno priznao da to nije slučaj.

Rusi se počeli povlačiti

U primjedbama koje je dao 29. ožujka, neposredno nakon završetka pregovora, Medinski, šef ruskog izaslanstva, zvučao je odlučno optimistično, objašnjavajući da rasprave o ugovoru o neutralnosti Ukrajine ulaze u praktičnu fazu i da je moguće da ga Putin i Zelenski potpišu na summitu u doglednoj budućnosti. Sljedećeg dana je rekao novinarima da je “ukrajinska strana jučer prvi put u pisanom obliku utvrdila svoju spremnost da ispuni niz najvažnijih uvjeta za izgradnju budućih normalnih i dobrosusjedskih odnosa s Rusijom”.

U međuvremenu, Rusija je odustala od nastojanja da zauzme Kijev i povlačila je svoje snage s cijele sjeverne fronte. Aleksandar Fomin, zamjenik ruskog ministra obrane, objavio je detalje dogovora postignutog u Istanbulu 29. ožujka, nazvavši ga pokušajem “izgradnje međusobnog povjerenja”. No, to povlačenje nije bilo dobrovoljno. Rusi su naprosto precijenili svoje mogućnosti i podcijenili ukrajinski otpor, pa su svoj neuspjeh pokušali prikazati kao ljubaznu diplomatsku mjeru za olakšavanje mirovnih pregovora.

Jeziva otkrića u Buči i Irpinu

Baš je to povlačenje imalo vrlo dalekosežne posljedice na mirovni proces. Učvrstilo je odlučnost Zelenskog, uklonivši neposrednu prijetnju njegovoj vladi i pokazalo da je moguće potisnuti Putinov hvaljeni vojni stroj, ako ne i poraziti ga na bojnom polju. Također je omogućilo pristizanje zapadne vojne pomoć velikih razmjera zahvaljujući oslobađanju komunikacijskih linija koje vode do Kijeva.

Konačno, povlačenje je omogućilo jezivo otkriće zločina koje su ruske snage počinile u kijevskim predgrađima Buči i Irpinu, gdje su silovale, sakatile i ubijale civile. Izvještaji iz Buče počeli su se pojavljivati ​​na naslovnicama početkom travnja, a Zelenski je posjetio grad ubrzo nakon toga. Sljedeći dan obratio se Vijeću sigurnosti UN-a putem videa i optužio Rusiju za ratne zločine u Buči, uspoređujući ruske snage s terorističkom Islamskom državom. Zelenski je pozvao Vijeće sigurnosti UN-a da izbaci Rusiju, stalnu članicu.

Zanimljivo je, međutim, da su dvije strane nastavile danonoćno raditi na sporazumu koji su Putin i Zelenski trebali potpisati tijekom summita koji se imao održati u ne tako dalekoj budućnosti.

Nevjerojatan ruski zahtjev

Rusija i Ukrajina su aktivno razmjenjivale nacrte sporazuma, i, čini se, počele ih dijeliti s drugim stranama. Tako je u intervjuu iz veljače 2023. Bennett rekao da je vidio 17 ili 18 radnih nacrta sporazuma; Lukašenko je također izvijestio da je vidio barem jedan. Istraživači Foreign Affairsa pomno proučili dva takva nacrta, jedan od 12. travnja i drugi od 15. travnja. Uglavnom su slični, ali sadrže važne razlike, i oba pokazuju da još nisu bila riješena neka ključna pitanja.

Prvo, dok je u priopćenju i nacrtu od 12. travnja jasno stajalo da će države jamci samostalno odlučiti hoće li priskočiti u pomoć Kijevu u slučaju napada na Ukrajinu, u nacrtu od 15. travnja Rusi su pokušali potkopati ovaj ključni članak inzistirajući da bi takva akcija trebala biti moguća samo “na temelju odluke s kojom su se složile sve države jamci” – dajući vjerojatnom osvajaču, Rusiji, pravo veta. Prema napomeni u tekstu, Ukrajinci su odbili taj amandman, inzistirajući na izvornoj formulaciji prema kojoj su svi jamci imali individualnu obvezu djelovati, i prije toga ne bi morali postići konsenzus.

Drugo, nacrti sadrže nekoliko članaka koji su dodani ugovoru na inzistiranje Rusije, ali nisu bili dio priopćenja i odnosili su se na pitanja o kojima je Ukrajina odbila raspravljati. Oni zahtijevaju od Ukrajine da zabrani “fašizam, nacizam, neonacizam i agresivni nacionalizam”, i da u tu svrhu ukine šest ukrajinskih zakona (potpuno ili djelomično) koji su se bavili, općenito, spornim aspektima povijesti sovjetske ere, posebice uloge ukrajinskih nacionalista u Drugom svjetskom ratu.

Je li Putin pokušavao spasiti obraz?

Lako je vidjeti zašto bi se Ukrajina opirala dopuštanju Rusiji da određuje svoju politiku o povijesnom sjećanju, posebno u kontekstu ugovora o sigurnosnim jamstvima. A Rusi su znali da će te odredbe otežati Ukrajincima prihvaćanje ostatka ugovora. Stoga bi ih se moglo smatrati otrovnim pilulama podmetnutim da sabotiraju postizanje dogovora.

Međutim, također je moguće da su odredbe imale za cilj omogućiti Putinu da spasi obraz. Na primjer, prisiljavajući Ukrajinu da ukine zakone koji su osuđivali sovjetsku prošlost i proglašavali ukrajinske nacionaliste koji su se borili protiv Crvene armije tijekom Drugog svjetskog rata borcima za slobodu, Kremlj bi mogao tvrditi da je postigao svoj zacrtani cilj “denacifikacije”, iako je izvorno značenje te fraze vjerojatno bila smjena vlade Zelenskog.

Na kraju ostaje nejasno bi li te odredbe dovele do prekida pregovora. Glavni ukrajinski pregovarač Arahamija kasnije je umanjivao njihovu važnost. Kao što je rekao u intervjuu u studenom 2023. u informativnom programu ukrajinske televizije, Rusija se “do posljednjeg trenutka nadala da bi nas mogla natjerati da potpišemo takav sporazum, da ćemo prihvatiti neutralnost. Ovo je za njih bila najveća stvar. Bili su spremni završiti rat ako bismo, poput Finske [tijekom Hladnog rata], prihvatili neutralnost i obvezali se da se nećemo pridružiti NATO-u.”

Neslaganja o veličini ukrajinske vojske

Veličina i struktura ukrajinske vojske također su bili predmet intenzivnih pregovora. Do 15. travnja dvije su strane ostale prilično udaljene po tom pitanju. Ukrajinci su htjeli mirnodopsku vojsku od 250.000 ljudi; Rusi su inzistirali na najviše 85.000, znatno manje od veličine vojske koju je Ukrajina imala prije invazije 2022. Ukrajinci su htjeli 800 tenkova; Rusi bi dopustili samo 342. Nesuglasice oko dometa projektila bile su još veće: 280 kilometara, kao što su zahtijevali Ukrajinci, ili samo 40 kilometara na čemu su inzistirali Rusi.

U razgovorima je namjerno zaobilaženo i pitanje granica. Očito da su o tome trebali odlučiti Putin i Zelenski na planiranom summitu. Lako je zamisliti da bi Putin inzistirao na zadržavanju cijelog teritorija koji su njegove snage već okupirale. Pitanje jest bi li se Zelenskog moglo uvjeriti da pristane na takvo otimanje njegove zemlje.

Unatoč ovim značajnim neslaganjima, nacrt od 15. travnja sugerirao je da će ugovor biti potpisan u roku od dva tjedna. “Sredinom travnja 2022. bili smo vrlo blizu završetka rata mirovnim rješenjem,” ispričao je jedan od ukrajinskih pregovarača, Oleksandr Čali, u javnom nastupu u prosincu 2023. “Tjedan dana nakon što je Putin započeo agresiju, zaključio je da je napravio veliku pogrešku i pokušao je učiniti sve što je bilo moguće kako bi sklopio sporazum s Ukrajinom.”

Zapad nije vjerovao u sretan ishod pregovora

Zašto su pregovori onda prekinuti? Putin je ustvrdio da su zapadne sile intervenirale i onemogućile dogovor jer su bile više zainteresirane za slabljenje Rusije nego za okončanje rata. Naveo je da je Boris Johnson, koji je tada bio britanski premijer, poručio Ukrajincima, u ime “anglosaksonskog svijeta”, da se moraju “boriti protiv Rusije dok se ne postigne pobjeda i dok Rusija ne pretrpi strateški poraz. ”

Iako daleko od toga kakvim ga je predstavljao Putin, odgovor Zapada na pregovore u Istanbulu svakako je bio mlak. Washington i ostali saveznici bili su duboko skeptični u pogledu izgleda za diplomatsko rješenje koje je iz njih trebalo proizaći. Uostalom, priopćenje u kojem su sažeti rezultati pregovora zaobilazilo je definiranje granica, a zaraćene strane ostale su udaljene i po drugim ključnim pitanjima. Logično, zapadnjacima se nije činilo da bi ti pregovori mogli uspjeti.

Johnson preuzima inicijativu

Bivši američki dužnosnik koji je u to vrijeme radio na ukrajinskoj politici rekao je istraživačima Foreign Affairsa da se Ukrajinci nisu konzultirali s Washingtonom sve do objave priopćenja, iako bi sporazum stvorio nove pravne obveze za Sjedinjene Države – uključujući obvezu zaratiti s Rusijom ako ponovno napadne Ukrajinu. Sama ta odredba učinila bi sporazum neprihvatljivom za Washington. Dakle, umjesto da prihvati Istanbulsko priopćenje i kasniji diplomatski proces, Zapad je povećao vojnu pomoć Kijevu i pojačao pritisak na Rusiju.

Ujedinjeno Kraljevstvo preuzelo je inicijativu, pa je već 30. ožujka Johnson rekao da umjesto diplomacije “treba nastaviti intenzivirati sankcije sve dok Putinove trupe ne odu iz Ukrajine.” Nedugo nakon toga Johnson se pojavio u Kijevu kao prvi strani čelnik koji je posjetio ukrajinsku prijestolnicu nakon početka rata.

Navodno je rekao Zelenskom kako misli da će “svaki dogovor s Putinom biti prilično jadan”. Odnosno, rekao je da bi bilo kakav dogovor s Putinom “bio nekakva pobjeda za njega: ako mu nešto date, on će to staviti u banku i onda se pripremiti za sljedeći napad.”

Zelenski nije inzistirao da se Zapad uključi

U intervjuu iz 2023., Arahamija je dao izjavu iz koje se činilo da Johnsona smatra odgovornim za neuspjeh pregovora. “Kad smo se vratili iz Istanbula,” rekao je, “Boris Johnson je došao u Kijev i rekao da nećemo ništa potpisati s Rusima – i da se samo nastavimo boriti.” Nakon toga je Putin više puta koristio Arahmijine izjave kako bi okrivio Zapad za propast pregovora i implicirao podređenost Ukrajine njezinim saveznicima.

Unatoč Putinovom manipulativnom spinu, činjenica je da je Arahamija ukazivao na drugi problem: plan o kojem se pregovaralo zahtijevao je spremnost Zapada da se upusti u pregovore s Rusijom i razmotri prihvaćanje vrlo opasnog sigurnosnog jamstva za Ukrajinu. Ni jedno ni drugo nije bilo prioritet za Sjedinjene Države i njihove saveznike u to vrijeme.

Ipak, tvrdnja da je Zapad prisilio Ukrajinu da odustane od pregovora s Rusijom u potpunosti je neutemeljena. To sugerira da se Kijev nije ništa pitalo. Istina, ponuda potpore sa Zapada sigurno je ojačala odlučnost Zelenskog, a čini se da je nedostatak entuzijazma Zapada za pregovore smanjio njegov interes za traženjem diplomatskog rješenja.

Međutim, u razgovorima sa zapadnim čelnicima Zelenski nije davao prioritet pregovorima s Rusijom kako bi se okončao rat. Ni Sjedinjene Države ni ostali saveznici nisu primijetili dainzistira neka se angažiraju na traženju diplomatskog rješenja.

Ukrajinci stekli samopouzdanje

Zelenski je također bio razumljivo ogorčen ruskim zločinima u Buči i Irpinu. Vjerojatno je shvatio da će ono što je počeo nazivati ​​ruskim “genocidom” u Ukrajini učiniti diplomaciju s Moskvom još politički opterećenijom. Ipak, zakulisni rad na nacrtu ugovora nastavio se i čak intenzivirao u danima i tjednima nakon otkrića ruskih ratnih zločina, sugerirajući da su zločini bili sekundarni čimbenik u donošenju odluka u Kijevu.

Novostečeno samopouzdanje Ukrajinaca i uvjerenje da mogu dobiti rat očito je igralo bitnu ulogu u njihovim postupcima. Rusko povlačenje iz Kijeva i drugih većih gradova na sjeveroistoku i izgledi za dobivanje još oružja sa Zapada promijenili su vojnu ravnotežu. Optimizam u pogledu mogućih dobitaka na bojnom polju često smanjuje interes zaraćene strane oko pravljenja kompromisa za pregovaračkim stolom.

Do kraja travnja Ukrajina je odlučno tražila rusko povlačenje iz Donbasa kao preduvjet za bilo kakav sporazum. Kao što je Oleksi Danilov, predsjednik Ukrajinskog vijeća za nacionalnu sigurnost i obranu, rekao 2. svibnja: “Sporazum s Rusijom je nemoguć – može se prihvatiti samo kapitulaciju.”

Ruska strana priče

Naravno, tu je i ruska strana priče, za koju je teško procijeniti je li realna i istinita. Jesu li cijeli pregovori bili dobro orkestrirana šarada ili je Moskva bila ozbiljno zainteresirana za nagodbu? Je li se Putin ohladio kad je shvatio da Zapad neće pristati na sporazum i da je ukrajinski stav očvrsnuo?

Čak i da su Rusija i Ukrajina prevladale nesuglasice, okvir koji su ispregovarale u Istanbulu zahtijevao bi podršku Sjedinjenih Država i njihovih saveznika. A te zapadne sile morala bi preuzeti politički rizik uključivanjem u pregovore s Rusijom i Ukrajinom i svoj kredibilitet staviti na kocku jamčeći sigurnost Ukrajine. U to vrijeme, kao i tijekom dvije godine koje su uslijedile, u Washingtonu i europskim prijestolnicama primjetno je izostala spremnost na obvezivanje na obranu Ukrajine u budućnosti.

Preambiciozan pokušaj

Posljednji razlog zbog kojeg su pregovori propali jest to što su pregovarači preskočili bitna pitanja, poput stvaranja humanitarnih koridora, prekida vatre i povlačenje trupa, umjesto toga pokušavši stvoriti dugoročni mirovni sporazum koji bi riješio izvore desetljetnih geopolitičkih napetosti. Bio je to iznimno ambiciozan pokušaj. Nažalost, pokazao se preambicioznim.

Taj neuspjeh sugerira da bi se budući pregovori trebali odvijati paralelno: praktične aspekte okončanja rata nužno je rješavati na jednom kolosijeku, a šira geostrateška pitanja na drugom, zaključuje Foreign Affairs.