Ukrajinci koji žele pobjeći s okupiranog teritorija imaju samo jedan način da to učine. Njihove priče su jezive

Mali granični prijelaz između ruske regije Belgorod i ukrajinske regije Sumi jedina je točka gdje Ukrajinci mogu iz Rusije i okupiranih ruskih regija ući na ukrajinski teritorij koji je i dalje pod kontrolom Kijeva. Dugo nakon raspada Sovjetskog Saveza Ukrajinci i Rusi mogli su se s lakoćom kretati između novoformiranih granica svojih zemalja. No, sve se promijenilo kada je Rusija napala Krim i istočnu Ukrajinu 2014. godine, piše dopisnik Financial Timesa Christopher Miller.

Kako je slučajno otkriven granični prijelaz

Uvedeni su vizni režimi i podignute ograde. No, u veljači 2022., na početku velike ruske invazije, Ukrajina je zatvorila sve službene granične prijelaze s Rusijom. Nekoliko mjeseci nakon toga stotine tisuća Ukrajinaca iza neprijateljskih linija uspjele su pobjeći u relativno sigurna područja pod kontrolom Kijeva.

Krajem 2022., uz sve snažniju ukrajinsku protuofenzivu na jugu, zatvoren je i posljednji prijelaz na prvoj crti bojišnice u Zaporožju. Sada bi jedini izlaz iz jugoistočne Ukrajine, koja je pod ruskom okupacijom, bili skupi zaobilazni putevi do Europe, koji bi trajali tjednima.

No, početkom 2023. skupina muškaraca otkrila je neformalni prijelaz između ruskog grada Kolotilovke u regiji Belgorod i ukrajinskog grada Pokrovka u regiji Sumi, nedaleko od Krasnopilije. Njihova saga započela je gotovo godinu dana ranije, kada im je na autu pukla guma u blizini prve crte bojišnice te su se našli pod unakrsnom vatrom. Opkoljeni ruskim trupama, odvedeni su u zarobljeništvo.

Jednosmjerni put natrag u Ukrajinu

Nakon puštanja na slobodu, nekoliko mjeseci kasnije, imali su novi problem: bez odgovarajućih dokumenata nisu mogli prijeći iz Rusije u Europu. Naposljetku, nakon što su čuli za razmjenu zarobljenika na prijelazu Kolotilovka, došli su na ideju da kroz njega pokušaju proći kao civili.

Na njihovo iznenađenje, plan im je uspio, a glas o tom graničnom prijelazu se proširio. U početku su s okupiranih područja prolazila dva ili tri čovjeka dnevno, no vrlo brzo to je naraslo na nekoliko desetaka.

U kolovozu prošle godine Irina Vereščuk, potpredsjednica ukrajinske vlade, najavila je da bi Ukrajinci u okupiranim područjima, ako se žele preseliti u područja pod kontrolom Kijeva, to mogli učiniti kroz “humanitarni koridor” između Kolotilovke i Pokrovke. Neformalni granični prijelaz – jednosmjerni put natrag u Ukrajinu – tako je bio službeno odobren.

Ruske snage redovito ga granatiraju

Koridor je isprva bio uspostavljen za razmjenu ratnih zarobljenika i tijela poginulih vojnika između Kijeva i Moskve. Dopisnik FT-a je drugog dana boravka u ukrajinskom gradu Krasnopiliji čuo da je u tijeku razmjena poginulih vojnika. Međutim, ukrajinske sigurnosne službe nisu mu opustile da tomu i svjedoči, pozivajući se na operativnu sigurnost.

Graničar mu je, kaže, rekao da mu ne bi savjetovao približavanje prijelazu. Ruske snage redovito ga granatiraju. “Ponekad pucaju na naše ljude nakon što napuste teritorij Ruske Federacije”, kaže granični čuvar. To rade kako bi “terorizirali” Ukrajince koji bježe, dodaje.

Ukrajinska vlada procjenjuje da je oko pet milijuna Ukrajinaca ostalo u područjima pod ruskom okupacijom. Od službenog odobrenja graničnog prijelaza, više od 10.000 građana uspjelo se vratiti u Ukrajinu koridorom Kolotilovka-Pokrovka.

Temeljito pretraživanje i ispitivanje

Međutim, ovaj put nije lagan. Svaki od njih morao je proći kroz filtracijski centar u bivšoj školi u Krasnopiliji. Kad uđu u centar, putnici prolaze kroz niz prostorija označenih brojevima od 1 do 6. U prvoj prostoriji policija i graničari pedantno pretražuju njihovu prtljagu. Traže oružje i rusku opremu, bilo kakve znakove suradnje s neprijateljem.

U sobi broj 2 s njima razgovaraju agenti ukrajinske obavještajne službe, SBU, o njihovim osobnim i profesionalnim životima, domoljublju i aktivnostima od početka sveobuhvatne ruske invazije. Dopisnik FT-a čuo je, kaže, jednog agenta kako jednog od njih pita jesu li mu se Rusi ikada obratili s “ponudom za pomoć”. “Da, jesu”, odgovorio je muškarac. “Odbio sam, naravno”, dodao je.

Očigledno zadovoljan odgovorom, agent ga pušta u susjednu sobu. Sobe 3 do 6 su za pitanja vezana uz identitet, preseljenje, medicinsku skrb i drugu pomoć. Neki ljudi stižu bez putovnica, koje su zaboravili ili izgubili u žurbi da odu ili su im ih, pak, oduzele ruske snage.

Ukrajinci morali uzeti ruske putovnice

Oni s novim ruskim putovnicama predaju ih na pregled. Ukrajinskim agentima objašnjavaju da su ih tražili jer je to bio jedini način da dobiju mirovine, medicinsku skrb ili pomoć u hrani. Jedna žena opisuje kako su joj ruski vojnici prijetili da će joj uskratiti kruh i pitku vodu ako ne pristane uzeti rusko državljanstvo.

Dima i Illia, oboje 18-godišnjaci, nisu mogli podnijeti da se bore protiv vlastite zemlje. Ruski vojnici, kaže Illia, vršili su “psihološki pritisak” na mladiće koji nisu željeli rusko državljanstvo ni pristupiti njihovim redovima.

Nakon završetka procesa filtriranja, nevladina organizacija Pluriton autobusom ih prebacuje otprilike sat vremena zapadno, do glavnog grada regije Sumi, gdje ih čeka sklonište u bivšem trgovačkom centru. Ondje je i Katerina Arisoj, jedna od osnivačica organizacije Pluriton, inače iz brutalno razorenog grada Bahmuta.

Neka vrsta ‘stockholmskog sindroma’

Katerina dopisnika FT-a upoznaje s Koljom, 16- godišnjakom koji je u skloništu već nekoliko tjedana. Njegova obitelj ostala je u Donjecku. Kolja priznaje da je donedavno bio “potpuno proruski orijentiran”. Obitelj je živjela uz teške borbe, za koje su oni i većina oko njih vjerovali da ih potiče Kijev. Lokalno stanovništvo opisuje kao “zombije ispranog mozga”. Posljedica je to ruske propagande koja je do njih stizala putem lokalnih TV i radiopostaja.

U školi u Krasnopiliji volonteri inzistiraju na tome da se Ukrajinci koji su tako dugo živjeli unutar teritorija pod ruskom okupacijom ne gledaju poprijeko. Katerina kaže da su mnogi od onih koji žive u Donjecku i Lugansku, gdje Rusi vladaju gotovo desetljeće, doživjeli neku vrstu ‘stockholmskog sindroma’.

Međutim, ruska invazija punog opsega natjerala je mnoge Ukrajince na okupiranom području – koji su pozdravljali rusku vladavinu – na razmišljanje. Većina se još uvijek boji pokazati svoju potporu Kijevu jer time riskira da ih ruske snage zatvore, ili pak nešto još gore, piše Financial Times.

‘Neka mi uzmu kuću, važno da sam živ’

Marina, još jedna Ukrajinka koja je sada u skloništu, ondje je došla iz okupiranog Luganska. “Više od 50 posto stanovništva nosi vojne uniforme. Ruski regruteri skupljaju lokalne ukrajinske muškarce s ulica i bacaju ih u bitku”, kazala je.

Iz okupiranog Melitopolja izvukao se i Andrij, bivši policajac. Kaže da se bojao da će završiti poput 40 njegovih susjeda koje su, kako kaže, pijani ruski vojnici optužili da surađuju s ukrajinskom vojskom i bacili ih u podrum. Za neke od njih nikad se više neće čuti. Prije nego što je otišao, kaže, nije niti zaključao kuću. “Ne brinem se da će Rusi okupirati moju kuću. Neka im je. Bolje je biti živ”, kaže.

Katerina, koja radi u skloništu, kaže da priče o nestancima na okupiranom teritoriju čuje svaki dan. Žene s njom razgovaraju i o seksualnom zlostavljanju koje su preživjele, a zlostavljači su ruski vojnici.

Prelaze granicu bez ideje kamo će ih put odvesti

Jedna je ispričala da je prestala slati dijete u školu jer su ih učili da je Rusija njihova domovina, a morali su i svaki dan pjevati rusku himnu. Kad je ignorirala usmeno upozorenje školskog upravitelja da mora dijete poslati natrag na nastavu, posjetili su je naoružani ruski vojnici. Ako se dijete sljedećeg dana ne bi vratilo u školu, zaprijetili su da će opet posjetiti obitelj kako bi “sredili situaciju”.

Tu je i bračni par iz Hersonske oblasti, iz grada Kahovke. Nakon što je ondje uništena ogromna brana, odlučili su pobjeći. Za jedini granični prijelaz preko kojeg mogu na teritorij pod kontrolom Kijeva čuli su usmenom predajom. Muškarac je da bi prošao kroz ruske kontrolne točke lagao da ide u posjet bolesnoj sestri.

Na kraju su prešli granicu s nešto novca, bez ideje kamo će ih put odvesti. Kad su ugledali ukrajinsku zastavu na autobusu koji će ih pokupiti, nisu mogli suspregnuti suze, ispričali su dopisniku FT-a Christopheru Milleru.