Pitali smo 6 profesorica i 1 profesora kako je predavati tinejdžerima kad si i sam klinac u dvadesetima

U petak je završila još jedna školska godina (barem za one koji nemaju produžnu nastavu), a mi smo odlučili zamoliti nekoliko srednjoškolskih profesora u dvadesetima da nam otvoreno ispričaju kako je bilo cijelu godinu predavati mladim ljudima koji i nisu baš puno mlađi od njih.

Profesori koji predaju hrvatski, engleski, matematiku…, naime, svoje redovno fakultetsko obrazovanje završavaju sa 24 godine, tako da kad se nađu u razredu s gomilom tinejdžera, od kojih neki mogu biti i punoljetni, razlika u godinama i nije baš impresivna.

Zanimanje ‘nespojivo s vođenjem normalnog života’

Prema pisanju britanskog Vicea, gotovo 40 posto tek kvalificiranih profesora tijekom protekle godine razmišljalo je o tome da napusti profesiju zbog raznih pritisaka i stresa s kojima se susreću na poslu. Štoviše, neki su čak izjavili kako je profesorsko zanimanje “nespojivo s vođenjem normalnog života”.

Stoga smo odlučili vidjeti kakva je situacija s mladim profesorima u Hrvatskoj – imaju li autoriteta u razredu, kako se nose s tinejdžerima; shvaćaju li ih uopće ozbiljno te kako reagiraju kad ih vide vani s pivom u ruci. Neki su, kako bi mogli biti malo slobodniji u svojim odgovorima, zamolili da ih potpišemo samo imenom.

Maja, 26, prof. matematike, Đakovo (predaje 3 godine)

Ponašaju li se učenici slobodnije zato jer si mlađa profesorica?

Apsolutno. To je ona nevidljiva granica između znatiželje i bezobrazluka, šale i nerada koju oni često ne vide. Djeca su danas općenito slobodnija nego prije. Nekad me pitaju gdje izlazim, kakve sam ocjene imala u srednjoj, pohvale mi odjevnu kombinaciju, a oni hrabriji komentiraju kako je bilo za vikend u gradu.

Kako se osjećaš kad ih sretneš vani?

Osjećam se kao turistička atrakcija. Jako mi je drago što pozdrave i jave se, ali mi stvaraju stres i teško se opustiti kraj toliko nadzornih kamera. Znaju da pušim (što nije dobro), a i sigurno su me vidjeli da sjedim i pijem pivo tako da me te stvari ne moraju ni pitati. U početku mi je to bilo puno stresnije, ali sad sam se malo već opustila i dozvolim si izlazak. Naravno, ne kao da sam i sama još u srednjoj, ali ne mogu se baš ni zabiti u četiri zida, još sam mlada.

Jesu li te kad zamijenili za učenicu?

Kad sam počela raditi u srednjoj školi, učenici su prvo mislili da sam nova u razredu. Kasnije me jedan dečko pitao hoću li mu biti pratnja na maturalnoj, kad ću ionako biti pozvana. Kao – što bi me ubio jedan ples.

Jesi li morala promijeniti neke navike zbog posla?

Promijenilo se puno toga, najgore je bilo s oblačenjem, cipele su za mene kazna, ali navikla sam se. Bilo je teško izbaciti sve šareno i šlampavo, iako sam zadržala koliko toliko mladenački izgled zbog čega često dobijem i kritiku starijih kolega (čast izuzecima). Tu stojim iza svog stava da me neće kostim i cipela učiniti boljom profesoricom ili da ću zbog toga biti stroža. Treba se držati nekih granica, ali mislim da odrađujem svoj posao savjesno i da nikog neće ubiti ako jedan dan dođem u starkama na posao.

Bi li mijenjala srednjoškolce za osnovnoškolce?

Ma ne, danas mi je super raditi s tinejdžerima. Da ste me pitali neki drugi dan, možda bih vam rekla drugačije. To je dinamičan proces kroz koji možeš doživjeti i predivne i ružne trenutke. Ali, priznajem, defitinitivno me hrani njihova energija i obožavam svoj posao (gotovo) stalno!

Katarina, 26. prof. zdravstvene njege, Osijek (predaje 2 godine)

Kakav odnos imaš s učenicima?

Moji učenici idu u medicinsku školu koja inače traje 5 godina, pa neki od njih u završnim razredima imaju 20 godina, a imala sam i učenika sa 22 godine. Što stvarno nije baš puno mlađe od mene. Ali nisam imala nikakva neugodna iskustva u ove dvije godine koliko predajem. Okej, možda je znalo biti malo nespretno, ali zapravo je zanimljivo. Mislim da sam uspjela stvoriti nekakav prijateljski odnos, ali ipak s crtama oštrine.

Kako reagiraš kad te pitaju nešto intimno?

Pa recimo, prilikom vježbi na ginekologiji bi me znali pitati neka dosta privatna pitanja poput: “Kad ćete se udati?”, “Koliko planirate djece?” “Je li vaš dečko romantičan?”. Događalo se da su i sami znali biti jako iskreni te bi me ispitivali o stvarima koje imaju veze s njihovim spolnim životom. Recimo: “Imala sam spolni odnos tad i tad, ako računamo da je ciklus 28 dana (što je pravilno) plodni dani su na sredini ciklusa, ali što ako je ciklus 32 kao meni?” ili “Kada su plodni dani? Jer mislim da mi je cura trudna.” Tad im, naravno, sve objasnim, a onda ih sve još jednom podsjetim na zaštitu i kontracepcijska sredstva.

Je li ti se kad netko od učenika upucavao?

Meni osobno nije, a mislim da se nisu upucavali ni drugim kolegicama. Najbliže tome je bilo kad su na maturalnoj zabavi s ‘vi’ prešli na ‘ti’, ali mislim da je to bilo više zbog toga jer su napokon završili školu pa su se osjećali slobodno, a ne zato što su zaista imali nekakve takve namjere.

Bježe li ti učenici s nastave jer misle da ih nećeš zapisati?

Ne, moj odnos s učenicima je opušten. Mislim da djeca koja su lijepo odgojena baš to i smatraju plusom i zbog toga ne žele biti zločesti prema meni i više me poštuju. Recimo, kad su maturanti ove godine imali slobodan sat pa nakon toga moj predmet i ispit (mislim da je bilo 3 dana do kraja njihove nastave), poslali su mi poruku da su slobodni i SMIJU LI POBJEĆI? Naravno da sam napisala da sam se namučila sa sastavljanjem tih ispita i da ne želim da pobjegnu, a isto tako da ih ne mogu zadržati. Došla sam na sat i svi su sjedili u razredu i rekli: “Da je netko drugi u pitanju ne bi nas vidjeli.” Bila sam potajno jako sretna jer me cijene i poštuju.

Kako si završila kao profesorica?

Prvo slučajnost, a sada sreća. Naime, moje zvanje je medicinska sestra i volim ga najviše na svijetu, ali sad imam priliku ljubav prema sestrinstvu prenositi na mlađe ljude. Ima li što ljepše od pružene ruke i osmijeha? Ako to od mene nauči barem 10 posto učenika, ja sam sretna profesorica.

Ines Komić, 26, godina, prof. engleskog jezika, Osijek (predaje 2 godine)

Obzirom da je razlika između tebe i učenika mala, ponašaju li se prema tebi kao i prema starijim profesorima ili kao prema frendici?

Da, razlika među nama nije velika, a budući da oni već sada rade jer imaju praksu koju moraju odraditi, trudim se da odnos bude ravnopravan – baš kao što bi trebalo biti i u životu. Prema meni se ponašaju, rekla bih, i kao da sam im profesorica i kao da sam im prijateljica. Poprilično sam otvorena za suradnju i razgovor tako da o svemu možemo popričati. Ponekad se šalimo, a ponekad razgovaramo o ozbiljnim problemima koji ih muče.

Jesu li te ikad zamijenili za učenicu?

Kolege na poslu me uvijek zezaju da imaju osjećaj kao da s njima u zbornici sjedi učenica, a ne profesorica. A ako sjedim s učenicima u klupi, recimo kada nešto zajednički izrađujemo, dosta često netko tko uđe pa na prvu ne vidi gdje sam, jer misle da sam učenica.

Pitaju li te privatne stvari?

Da, dosta često me pitaju imam li dečka, živim li s roditeljima, gdje živim, kakvu glazbu slušam i gdje izlazim van. Jako su znatiželjni. Ponekad i nije tako jednostavno sačuvati privatnost, posebno kada su mi dva učenika susjedi. Ali i oni su ljudi, pa se pristojno pozdravimo kada se sretnemo i svatko ide svojim putem.

Kako reagiraju kad ih uhvatiš da bježe s nastave?

A kako reagiraju… kao i svaki učenik. Skrivaju se pa se kasnije smiju. Dosta često se to zna dogoditi s maturantima kada ujutro imaju prvi sat engleski, a ja ih vidim kako odlaze na kavu. Ipak, nitko ne bježi cijelo vrijeme s nastave engleskog, a ako pobjegnu jednom ili dvaput trudim se ne trenirati strogoću.

Ako nisi stroga, znači li to da nema produžene nastave ove godine?

Nije da nisam stroga, ali trudim se biti poštena i pravedna prema svima. Bitno je na početku godine postaviti pravila, upoznati ih s radom i načinom ocjenjivanja i toga se držati. Imam nekoliko učenika s kojima ću održati produžnu nastavu i nakon toga će, nadam se, naučiti ono što nisu tijekom školske godine. Znaju oni da nisu dovoljno radili i svjesni su da to trebaju ispraviti.

Tamara, 27, prof. hrvatskog, Zagreb (predaje godinu dana)

Jesi li kad imala problema s nekim učenicima jer te nisu doživljavali?

Imala sam problema s grupom od tri učenice. Neprestano su razgovarale pod satom, nisu me doživljavale, nisu radile što sam im rekla i slično. Dvije sam brzo riješila tako što sam ih razmjestila i zapisala njihova imena uz napomenu da ću prenijeti njihovoj razrednici da me ne slušaju. Međutim, jednu curu je živciralo to moje ponašanje i okretala mi je očima, nije radila što je trebalo, glumila je buntovnicu.

Stalno sam je opominjala, jednom sam joj i nasamo poslije sata rekla da mora promijeniti stav jer sam joj ja profesorica, bla-bla… Ali ništa se nije promijenilo. Sve dok nisam jedan dan pukla na satu i pred svima rekla nešto tipa: “Ako svi rade, moraš i ti, nisu ostali učenici debili pa si ti pametna što ne radiš.” Onda je počela surađivati i sad smo već smo par mjeseci u dobrim odnosima.

Kako se ponašaju ostali?

Mislim da me doživljavaju kao neku poluprijateljicu pa me često znaju žicati da im pomognem kada pišu ispite ili zadaćnice. Pokušavaju me dobiti na foru “Joooj, kako se ono piše”. Uvijek im kažem da bi to trebali znati i da im neću reći odgovor. Ali razumijem da moraju pokušati. S druge strane, dogodi se da učenici kojima ne predajem misle da sam i ja učenica pa me ne pozdravljaju.

Događa li se to često?

Sad više ne, ali sjećam se, kad sam jednom bila dežurna, svi su mi govorili “Booook” i vikali “Otvori mi vrata!”. Trudila sam se biti ozbiljna, ali očito izgledam kao dijete. Bili su pomalo bahati jer su mislili da sam neka umišljena i nadobudna dežurna učenica. Nakon što sam se prepirala s jednim učenikom jer ga nisam htjela pustiti u školu, njegovom je kolegi bilo čudno što sam tako službena pa me pitao jesam li profesorica. Kada sam rekla da jesam, ispričali su se i rekli da su mislili da sam učenica.

Upucavaju li ti se dečki kojima predaješ?

Ima jedan dečko (koji je pao razred) koji me zašprehava. Uvijek ima neke komentare i pitanja tijekom nastave. Onda kad ga pohvalim što je napisao zadaću, kaže da je to za mene napravio.

Sonja Sabo, 28, prof. tjelesne kulture, Đakovo (predaje 4 godine)

Dolaziš iz malog grada gdje svi znaju sve, možeš li normalno kao i ostali ljudi u dvadesetima izaći van i opustiti se uz koje piće?

Kad si profesor u dvadesetima i živiš u malom gradu kao ja, onda moraš paziti i na to kako ćeš se u privatno vrijeme ponašati. Kad god vikendom izađem van, vrlo vjerojatno ću sresti nekog od svojih učenika. Posebno zato jer se obično okupljaju u kafiću ispod moje zgrade. “Profesorice, vidjeli smo vas u trapericama” i “Profesorice, vidjeli smo vas s frendicom”, su stvari koje su nedavno iznenađeno komentirali nakon što su me vidjeli izvan škole, jer me inače doživljaju samo kao sportašicu u trenirci.

Misle li da ste si frendovi kad se sretnete negdje vani?

Ponekad mi znaju prići ako završimo na istom mjestu vikendom ili ako se sretnemo na ulici. A ako malo popiju zna se dogoditi da me dođu grliti, a onda im idući sat bude jako neugodno. Ali to zaista nije nešto što bi im zamjerila, volim predavati tinejdžerima.

Doživljavaju li te učenici kao autoritet?

Da, ali bilo je nešto lakše raditi s osnovnoškolcima jer su poslušniji, oni su mi kao mala vojska, sve rade i spremni su učiti. Srednjoškolci… oni su već formirani, ne da im se vježbati ako nisu sportaši i doživljavaju vježbe poput trčanja i sklekova kao kaznu. “Koliko još cigareta ima do kraja školskog dana?”, je pitanje koje ih više muči nego koliko krugova treba otrčati ili vježbi napraviti.

Kažnjavaš li ih dodatnim krugovima zbog pušenja (kao što su nama to radili u srednjoj)?

Ne. Nas su na fakultetu učili kako djecu ne treba kažnjavati nego im objasniti što je dobro za njihovo zdravlje, a što nije. A dobro je da trče i vježbaju pa je to ono na što se fokusiram. Nije da im se ne postavljam kao autoritet (iako je nekima kojima sam prije bila samo trenerica odbojke, a danas sam profesorica, čudno što mi se moraju obraćati sa Vi), ali mislim da ne treba biti prestrog.

Ante, 28, prof. hrvatskog, Đakovo (predaje 4 godine)

Jesu li ti neki učenici zamjerili što im nisi za kraj školske godine zaključio ocjenu koju su očekivali?

Učenici se nekad rasplaču ukoliko ne dobiju ocjenu koju su htjeli. Doduše, većinom se ispostavi da su te suze zapravo uzrokovane prevelikim i nerealnim očekivanjima roditelja i njihovim pritiscima na dijete. Čovjek se osjeća stvarno loše dok gleda dijete kako plače, ne zbog toga što smatra da je ocjena nezaslužena ili loša, nego zbog toga što će razočarati roditelje i zbog straha od onoga što će mu roditelj reći kad dođe kući.

Zafrkavaju li se pod satom?

Dobacuju svašta, naravno, nikad ništa zlonamjerno i većinom su to naše interne zafrkancije i šale koje svaki nastavnik ima s određenim učenicima. Postavljaju dosta privatnih pitanja, ali na takva pitanja im uzvratim nekom zafrkancijom i humorom jer ne želim pred njima previše spominjati svoj privatni život.

Pukneš li ikad ako pretjeraju?

Rijetko kada poludim na njih, ali znalo se dogoditi da su nekoliko puta počeli komentirati druge nastavnike preda mnom što sam odmah u startu srezao, prekinuo predavanje i ostatak sata im pokušao ukazati na neprimjerenost njihovog ponašanja.

Imaš li neke svoje metode kako ih držati pod kontrolom?

Ako neki učenik pretjera s ometanjem nastave, dužan je držati 10 minuta nastave o kojoj god temi poželi, a niti jedan učenik ga nije dužan slušati. Na taj način učenik uvidi koliko je to bezobrazno i ružno ponašanje. Dosadašnja iskustva mi govore da na učenike najbolje djeluje ovakav način dovođenja nastave u red.

A kako se ponašaju kad ih sretneš izvan škole?

Ponašaju se izrazito prijateljski i kulturno; uvijek pozdrave, pruže ruku, nabacimo neku zafrkanciju. Često znaju biti i malo napadni, pa me žele počastiti što uvijek odbijem jer to smatram neprimjerenim.

Šalju li ti zahtjeve za prijateljstvom na Facebooku?

Zahtjevi svakodnevno pristižu, no imam dva Facebook profila, jedan namijenjen učenicima, a drugi koji je privatni. Na ovom namijenjenom učenicima mogu mi se obratiti ako trebaju pomoć oko gradiva, imaju pitanja vezano za školu ili im mogu bilo kako pomoći.

Josipa, 26, prof. zdravstvene njege, Vinkovci (predaje 2 godine)

Je li ti bilo teško na početku?

Početak i prvi susret s tim mladim ljudima, mojim učenicima, prošao je vrlo kaotično i stresno. Osim vrlo male razlike u godinama među nama, svojim izgledom i konstitucijom ne odajem dojam profesora. U početku je znalo biti učeničkih kometara onih hrabrijih i odvažnijih učenika, tipa: “Što? Neću ja TEBI govoriti VI, nisi ti meni autoritet!“.

Kako je danas?

S učenicima sam stvorila odnos što bi se reklo – dok se radi, radi se, kad se šali onda se šali. Shvatila sam da im je potrebno pružiti ruku prijateljstva, pa sam kasnije s njima razgovarala i o raznim problemima s kojima se susreću. Često su to učenici koji su tijekom školovanja postali mladi roditelji. Od njih sam doživjela jednu zrelost i odgovornost, a u smislu znanja i jako dobre ocjene. Sretna sam što sam im mogla pružiti podršku, barem kroz razgovor i ohrabrenje.

Komentiraju li išta kad te vide vani?

Znam sresti svoje učenike tijekom izlazaka. No, nikad nisam htjela previše mijenjati svoj privatni život i dozvoliti utjecaj na njega. Na sva pitanja učenika, kad su u čudu što nas vide u noćnom izlasku jer valjda smatraju da profesori ne izlaze iz svojih kuća i ne miču se od knjiga, odgovaram: “Što je vama?! Vi se ne volite zabavljati? I mi smo živa bića i mladi ljudi koji se vole zabavljati.”

Razlikuju li se učenici kojima predaješ od učenika kakvi su bili u tvojoj generaciji?

Znam se dosta naljutiti na njih, osobito kada su potpuno nerealni pa svoje znanje procjenjuju s više nego što stvarno zaslužuju. Moram primijetiti da se nazire i doza nesnalažljivosti među njima, barem u odnosu na moju generaciju, a i puno manje kolegijalnosti i obzira za svoju okolinu. Što za stvari, što za kolege i prijatelje.