Adriana Golubić iz Sesveta: 'Kako sam muža i naša četiri sina pripremala na to da ću možda otići'
Gospođa iz Sesveta detaljno je za Telegram progovorila o svojoj borbi
Prije tri godine shvatila sam da se nešto događa. Danima sam osjećala nesnosnu bol u donjem dijelu trbuha pa me moja doktorica poslala na pretrage urina i krvi. Nalazi nisu upućivali na upale. Ginekološki pregled također je bio uredan, a ja, generalno, spadam u niskorizičnu skupinu. Nikada nisam ni pušila ni pila.
Doktorica je zaključila da su moje zdravstvene tegobe vjerojatno posljedica tri carska reza. To me donekle smirilo. Međutim, u ljeto 2014. godine primijetila sam da mi se trbuh naglo povećao. Izgledala sam kao da sam u petom mjesecu trudnoće. Na ultrazvuku u Petrovoj doktor je spazio polip na maternici. “Gospođo, ne morate se brinuti.
Adriana Golubić u isto je vrijeme dobila dva rijetka i teška sarkoma koja je, unatoč prvim procjenama, uspjela pobijediti
Naručit ćemo vas na rutinsku operaciju i sve će biti dobro”, rekao je. Nekoliko dana kasnije pozdravila sam se sa svojom šeficom. Rekla sam joj da se vidimo za tjedan, maksimalno dva. Nakrcala sam hladnjak i skuhala jela za dva dana da ih Tihomir, moj muž, može podgrijati našim dečkima, 21-godišnjim blizancima Karlu i Antoniju, 16-godišnjem Bruni i 9-godišnjem Adrianu. Operacija je prošla bez komplikacija. Iz bolnice sam otpuštena sljedeći dan, a doktor mi je na izlasku rekao da za desetak dana svakako podignem nalaze PHD-a: “To vam je čista formalnost. Ne brinite se, 99 posto polipa su dobroćudne izrasline”. Naravno da se nisam brinula.
Nered koji ostavljaju dečki
Razmišljala sam samo o neredu koji će me sigurno dočekati u stanu. Njih petorica sami kod kuće. Dva tjedna nakon operacije Tihomir i ja prolazili smo Maksimirskom ulicom. Pomislila sam kako su nalazi već zasigurno gotovi i zamolila ga da se nakratko zaustavi pred Petrovom. On je ostao u automobilu, ja sam odjurila do šaltera. Učinilo mi se da me medicinska sestra, kad sam izgovorila svoje ime, malo čudno pogledala.
Zvučala mi je sažalno kad je izgovarala da se što prije javim na kirurgiju. Sličan pogled uputio mi je i liječnik koji me primio. Zamolio me je da sjednem. Bilo mi je jasno kako sad baš i nije najbolji trenutak da mu objasnim da nemam vremena za duge razgovore jer me muž čeka s uključena četiri žmigavca.
‘Moj sarkom u Americi ima samo 30 ljudi, posljednji slučaj kod nas bio je prije osam godina. Doktori Jadrijević i Kocman spasili su me kompliciranom operacijom’
“Gospođo, nalaz nije dobar. Čini se da imate adenosarkom, vrlo rijedak rak”, bio je izravan. Zurila sam u njega 30-ak sekundi i bez riječi izjurila van. Dok sam trčala prema automobilu, više sam se brinula je li moj muž zbog nepropisnog parkiranja imao problema s policijom, nego kako ću mu objasniti da imam rak. Sjela sam na mjesto suvozača. Dok smo se vozili prema Sesvetama, nisam ga ni pogledala. Šutjela sam.
Nekoliko stotina metara prije okretišta tramvaja u Dubravi izbacila sam iz sebe, prilično glasno: “Imam rak”. Muž mi je vojnik, u ratu je bio zapovjednik. Ne znam kako se osjećao tada, kad je morao donositi prilično teške odluke, ali sada me samo nijemo promatrao.
Kako sam rekla dečkima
Nije mi ništa rekao. Primijetila sam da je počeo sporije voziti, kao da želi odgoditi povratak kući. Očito smo oboje panično željeli odgoditi susret sa sinovima. Svejedno, znala sam da moram biti iskrena. Ušli smo u naš stan u Sesvetama. Blizanci su bili u svojoj sobi, radili su nešto na kompjutoru, Bruno je gledao televiziju, a Adrian se igrao s kockama na podu.
Pozvala sam ih da se skupe u kuhinji. Tihomir mi je kasnije priznao da svojim ponašanjem tada nisam odala da nešto nije u redu. Kaže da sam zvučala kao da ih namjeravam pitati kako je bilo u školi i što žele za večeru. “Danas sam saznala da imam rak”, bila sam izravna. Stariji dečki ostali su sjediti, a mlađi je odjurio u svoju sobu.
Otišla sam do njega, zagrlila ga i vratila među nas. Nisam im htjela uljepšavati stvari, odlučila sam biti do kraja iskrena. I dečki su, poput Tihomira, samo šutjeli. “Okej, a što želite da vam napravim za večeru?”, prekinula sam. Naručili su palačinke. Kada sam pola sata kasnije, u zadimljenoj kuhinji, okretala devetu palačinku, došla mi je jedna misao. “Upravo zbog ovoga moram živjeti. Jer, tko će, ako mene jednom ne bude, mojim sinovima peći palačinke?”
Priznajem, ponekad sam u krevetu razmišljala o smrti. Kako će izgledati taj trenutak, što će dalje dečki. Dijagnoza je radikalno promijenila moj život. Odjednom sam mnogo vremena trebala provoditi u bolnici.
Težak zahvat na Merkuru
Iz Petrove su me poslali na CT u KBC Merkur, koji je pokazao da se rak proširio po abdomenu. Na konziliju se okupilo nekoliko liječnika koji su raspravljali kako pristupiti mojem liječenju. Najprije su doktori Tomislav Župić i Ante Ćorušić u Petrovoj izveli histerektomiju, a poslije toga sam imala dogovoren znatno kompliciraniji kirurški zahvat na abdomenu kod profesora Stipislava Jadrijevića i Branislava Kocmana na Merkuru. Doktor Jadrijević mi je rekao da budem spremna za operaciju. Nazvat će me čim se oslobodi termin. Bila je nedjelja. Upravo sam pristavila juhu, gurnula pile u pećnicu i počela guliti krumpir.
Odjednom je zazvonio telefon. Operacija je zakazana za sljedeći dan, rekli su mi da u bolnicu dođem odmah. Uopće nisam razmišljala o riječima doktora Jadrijevića, koji mi je u nekoliko navrata govorio da me očekuje iznimno težak zahvat. Samo sam htjela da iz mog tijela izvade zločestog podstanara i da se moj život napokon vrati u normalu. Isključila sam pećnicu, zgrabila torbu i za 15 minuta nacrtala sam se na odjelu. Operacija je trajala pet i pol sati. Izvadili su tumor i uspjeli mi spasiti bubreg. Nekoliko dana nakon toga, kada je nalaz biopsije bio gotov, doznala sam da imam leiomyosarkom.
Kućna njega
Iznimno rijedak sarkom, u Americi ga trenutačno ima 30 ljudi, a u Hrvatskoj je posljednji slučaj zabilježen prije osam godina. Na bolničkom oporavku trebala sam ostati dva tjedna. Medicinske sestre sam svakoga dana preklinjala da me puste kući. Profesor Jadrijević u vizitu je došao peti dan nakon operacije, očito je saznao koliko sam bila dosadna, i pustio me.
Čim sam stigla kući, sjela sam pred kompjutor i počela guglati leiomyosarkom. Počela sam plakati. Prvi ciklus kemoterapije primila sam u listopadu prošle godine, odnosno pet mjeseci nakon velike operacije na Merkuru. Mislila sam da ću umrijeti.
Vratila sam se doma, ležala sam u krevetu i stalno povraćala, dečki su se brinuli o meni. Jednom sam se uspjela samostalno podići. Nekako sam se dokopala kupaonice, ali sam izgubila snagu i srušila se u nesvijest. Sve je vidio moj najmlađi sin Adrian. Mjesecima nakon toga, kada se moje tijelo već oporavilo od kemoterapije, Adrian je redovito stražario ispred kupaonice. Ja sam se unutra šminkala, a on bi me kroz zatvorena vrata pitao: “Mama, jesi dobro?” Naravno da jesam. Moram biti dobro. Nikada im nisam priznala da me nešto boli. Samo ponekad, kada mi tijekom noći bude posebno teško ili osjetim snažnu bol u području šava, probudim muža i kažem: “Stari, boli me nekaj.”
Još uvijek sam mama
Svi mi govore da sam hrabra. Ja ne mislim tako. Uvijek mislim kako ima ljudi kojima je gore. Od posljednjeg ciklusa kemoterapije prošlo je gotovo pola godine. Liječnici su škrti s prognozama. Uvijek ponavljaju kako treba čekati. Ja vjerujem da sam zdrava. Okej, svjesna sam da se rak uvijek može vratiti, ali ga ne iščekujem. Posebno sam sretna kada pronađem snage da im skuham ručak ili odem u kratku šetnju s mužem.
Uvijek bez marame na glavi. Prije nekoliko dana mi je bilo jako loše. Ležala sam u krevetu i satima buljila u strop. U jednom trenutku prišao mi je najstariji sin i zamolio me da mu popravim frizuru. Očito nije shvatio koliko sam slaba. To me nije povrijedilo, štoviše, zbog toga sam bila neopisivo sretna. Podsjetio me da sam mu još uvijek mama.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama od 2. travnja 2016.