Beskućnici je dala čizme s nogu i zimsku odjeću, a ono što je od nje dobila zauzvrat posebno ju je dirnulo

Jedna je žena iz Indiane prošli tjedan svoje čizme i odjeću dala beskućnici koja se smrzavala na ulici Chicaga, a njena objava na Facebooku vrlo je brzo postala viralna, prenosi Huffington Post. No ono što je još zanimljivije od činjenice da je ona pomogla beskućnici, bilo je to što je i ona od beskućnice dobila neprocjenjiv dar, u obliku iznošenih i mokrih čizama, koji ju je posebno dirnuo.

Prije svega nekoliko dana Kelly McGuire na svom je Facebook profilu objavila fotografiju čizama koje je dobila od beskućnice iz Chicaga i ispričala dirljivu priču o njenoj prekrasnoj gesti i nevjerojatnoj toplini i zahvalnosti onoga koji nema gotovo ništa, a ipak je uvijek spreman pomoći.

Njenu objavu dosad je podijelilo više od deset tisuća ljudi, a komentari koji joj stižu prepuni su pozitivnih reakcija. Iako inače, kaže, ne voli ovakve stvari objavljivati javno, situacija kojoj je svjedočila previše ju je dirnula i htjela je da je i drugi čuju. A činjenica da je objava dobila toliku pažnju prilično ju je iznenadila.

“U životu sam vidjela mnoge beskućnike, ali, iz nekog razloga, ova me žena svojom pojavom posebno privukla”

“Danas sam išla na utakmicu Chicago Bearsa. Potrošili smo 32 dolara na vlak, 200 dolara na karte, 7 dolara na na hot dogove i 41 dolar u restoranu Giordanos nakon utakmice. Potrošili smo taj silni novac kako bismo proveli zabavan dan u gradu, iako je vani bilo užasno hladno. Osjećam se krivo. Imamo mnogo više nego što nam uistinu treba, a opet, nemamo čak ni pola onoga što ima većina drugih.

Najviša temperatura danas bila je minus 1, zbog čega sam, naravno, obukla puno slojeva odjeće. Na sebi sam imala Under Armor tajice i Under Armor majicu dugih rukava, plus još dva para hlača, četiri majice, dvije veste, tri para čarapa, dvoje rukavice, kaput, šal, kapu i novi par zimskih čizama. Kad smo došli u restoran Giordanos bilo mi je prevruće, pa sam skinula sve osim hlača, čarapa, čizama, Under Armor majice i kape. Sve sam strpala u vrećicu, a kad smo otišli iz restorana obukla sam još samo kaput, ostalo sam nosila u toj vrećici.

Kratko nam je trebalo da dođemo do željezničkog kolodvora, a kad smo namjeravali preći cestu ugledala sam beskućnicu koja je bila sklupčana na podu kako bi se, koliko može, ugrijala. Pojavilo se zeleno svijetlo, pa smo se Sean, ja i dvoje naših prijatelja požurili preko, kako bismo na vrijeme stigli na vlak te ne bismo morali čekati sljedeći. Kad smo prešli cestu, imala sam neki čudan osjećaj, kao da ću povratiti. U životu sam vidjela mnoge beskućnike, ali, iz nekog razloga, ova me žena svojom pojavom posebno privukla. Prijatelje i Seana sam zamolila da pričekaju, pa sam se vratila na drugu stranu ceste kako bih razgovarala s tom misterioznom ženom.”

“Kad sam odlazila, čula sam kako mi govori: Ne želim da se prehladiš, mogu li ti dati svoje stare čizme?”

“Kad sam joj prišla, vidjela sam da na kartonu ispred nje piše “Trebaju mi zimske čizme i neka zimska odjeća”. U tom sam trenutku shvatila da je to bio jednostavno savršeni tajming i znala sam da joj moram dati svoje čizme, direktno sa svojih nogu. Osjećala sam se pomalo blesavo, jer sam upravo isplanirala kako ću do vlaka hodati samo u čarapama. Pitala sam je koji broj cipela nosi. Rekla mi je 39 (isti broj kao i ja). Pitala sam je koji broj majica nosi. Rekla je medium (isti broj kao i ja). U svojoj sam torbi imala sve što joj treba. Majice, veste, rukavice, šalove… Čizme koje je ona imala bile su mokre i iznošene. Moje su bile nove i vodootporne.

Predala sam joj vrećicu s odjećom i zimskim stvarima koje sam skinula sa sebe u restoranu, dala sam joj i pizzu koja je ostala te sam joj rekla da bih joj voljela dati i svoje čizme. Ustala je i zaplakala. Sjela sam kraj nje, skinula čizme i jedan par čarapa i predala joj ih. Rekla je da su to najljepše cipele koje je ikad imala. Razmijenile smo imena i nekoliko riječi. Izgledala je kao da je otprilike mojih godina. Puno smo razgovarale. Ne toliko riječima, koliko pogledima. Kad su nam se pogledi prvi puta sreli izgledala je umorno i iscrpljeno, ali kad sam bila na odlasku, kao da sam osjetila neku toplinu njene osobnosti i zahvalnost u njenom srcu.

Kad sam odlazila, čula sam kako mi govori: ‘Ne želim da se prehladiš, mogu li ti dati svoje stare čizme?’ Ona, koja nije imala gotovo ništa, ponudila mi je SVOJE čizme. Nosila sam ih cijelim putem kući. Zove se Amy i jednostavno ne mogu prestati razmišljati o njoj. Ako ikada osjetite želju da napravite nešto lijepo za nekoga, želim vas potaknuti da onda to uistinu i učinite.”