Bo je bila zlostavljana pa je loše reagirala na ljude i pse. Nisu znali je li za udomljenje. Ovo je ona, prvi dan u novom domu

Dvogodišnja kujica Bo u svom je mladom životu prošla puno toga ružnoga. Pronašla ju je je 23. studenog 2019. jedna od djelatnica Azila Osijek na glavnoj cesti u Sarvašu, prigradskom naselju u Osijeku. Kujica je bila u teškom stanju. “Bila je premršava, zapuštene dlake, imala je i prolaps maternice”, priča nam Lucija Baraban, također iz azila. “To doslovno znači da joj je maternica ispala van i takva krvava i (pre)mršava bauljala je po cesti”, objasnili su i na Facebooku.

Tada su je odmah odveli u Azil Osijek, krenuli je liječiti i raditi s njom. Bo nije bila čipirana niti socijalizirana. Imala je gnojnu upalu maternice pa je prvo morala na operaciju, a zatim i sterilizaciju. Imala je tek nešto više od 20 kilograma. Posebno tužan dio priče: ispostavilo se da je imala vlasnike, ali nisu htjeli čuti za nju.

Bilo je jasno, zbog stanja u kojem je bila, da je dugo zanemarivana i zlostavljana. “Bila je jako uplašena, agresivna oko hrane i imala je problem s muškarcima”, opisuje Baraban i govori nam kako je za izgladnjivane pse karakteristično da budu takvi kad je hrana u pitanju. “Izgladnjivani psi nisu navikli dobivati hranu i onda to što dobiju zapravo jako čuvaju jer misle da je to zadnje što će dobiti u životu”.

Kako je krenula socijalizacija

Tako je krenula akcija pridobivanja njezina povjerenja i socijalizacije. “Psima dajemo vremena, oprezno ulazimo i izlazimo iz boksa. Obavezno sa sobom nosimo hrpu grickalica da psi povežu ljude s nečim pozitivnim. Svaki dan ih puštamo u ispust da se druže s drugim psima i da gledaju kako ostali psi funkcioniraju u azilu. Jako je djelotvorno kad pustimo nesocijaliziranog psa i drugog psa van i zatim mazimo tog drugog. Ovom nesocijaliziranom psu to bude jako zanimljivo, oni uče gledanjem”, priča nam Baraban kako izgleda tijek oporavka jednog napuštenog psa.

No, cijelo vrijeme je bilo jasno da Bo ima ozbiljan problem s ljudima i drugim psima. Zato su, iako presretni, bili malo zabrinuti kad im se prošle godine javila gospođa iz Makarske. Sve su opisali na Facebooku: “Ona bi ju, kaže, udomila. Mi kažemo sve kako je. Nećemo lagati, nemamo pojma kako će Bo reagirati. Kaže žena ima mačke, mi ono… brate, ne znamo ni kako će s ljudima, ne znamo ni kako će na tebe reagirati”, prisjetili su se iskreno.

‘Hoće li ih Bo pojest putem…’

U nastavku su opisali: “Tada je gospođa rekla da bi došla na tjedan dana – ako me primate. I pokušala se zbližiti s Bo. Neću (kaže ona) da joj bude stres otići s nepoznatom osobom. Mi u drami, kako će se uopće dovesti s njom do Makarske, hoće li stići žive, hoće li ih Bo pojest putem…”, pišu šaljivo.

I tako je prošlo tjedan dana, Bo i Heidi su šetale, upoznavale se, mazile… Došlo je vrijeme da se utrpaju u automobil i krenu za Makarsku. “Idući dan stiže fotka s kreveta. Sve, al sve je svladala, mačke, pse, ljude (sve ono što je u Azilu bila drama). Stižu nam videa igre, izležavanja, ljubavi, vjere. Nikad prije nisam vidjela Bo toliko sretnu, kao drugi pas na svim tim slikama i u videima”, piše jedna od volonterki. Inače, ovo je ta fotka:

A ovo su videi te strašne Bo:

Trenutak kad je upoznala Bo

Gospođa koja ju je udomila zove se Hajdi Nizić . Opisala nam je svoj život s Bo, nakon svega. “Ja inače jako volim životinje. Prije Bo sam 14 godina imala psa, Rexa, kojeg sam također udomila. Uginuo je, a ja sam si rekla da nikad više neću imati životinju. I onda sam vidjela Bo na Facebooku. Bila je to ljubav na prvi pogled. Nazvala sam azil u Osijeku, oni su mi rekli kakva je situacija i da je Bo nesocijalizirana i da s njom treba raditi, a ja sam rekla ajmo probati pa što bude. Stigla sam i tamo i ostala oko tjedan dana. Pomagala sam oko pasa, čistila i samo čekala trenutak kad ću vidjeti Bo. Onda su mi rekli da sjednem na sredinu dvorišta i da se ne mičem. Kad je Bo ukaskala u dvorište, zaledila sam se. Na fotografijama nije djelovala tako veliko”, prisjeća se gospođa Nizić.

“Bo me je snimala, ja sam se digla i pokušala je pomaziti no to nije išlo. Ona nije bila agresivna, ali se jezivo bojala ljudi. Sljedećih dana smo se šetale i pomalo zbližavale”, opisuje i dodaje da se prvih nekoliko dana bojala da ona to neće moći. “Ajme mislim da sam ih izludila sve tamo, bilo me je zaista strah, ne bih si mogla dozvoliti da uzmem psa pa da ga moram vratiti”, priča nam Nizić. No, kako su dani prolazili, njih dvije su kliknule.

“Rekla sam idemo doma pa što bude”, priča Nizić i opisuje kako je put do Makarske bio dug oko osam sati. Vozile su ih prijateljice iz Zagreba, Nikolina i Maja. Bo, opisuje nam, nije zucnula cijelim putem sve dok nisu stali na jednom odmorištu. Naime, neki prolaznici su se približili autu. A Bo je čuvala svoje ljude. S njima se cijelim putem vozio i Moi, pomeranac Hajdine kćeri. Bo i Moi su se ponjuškali putem i ubrzo postali veliki prijatelji.

Prvi ulazak u kuću i savladavanje stepenica

“Kad smo stigli doma, Bo nije znala što su stepenice. To joj je bio valjda prvi ulazak u neku kuću. Zaledila bi se kad bi ih vidjela. Danima smo ih savladavali i išli jednu po jednu gore dolje. Evo sad trči po njima”, opisuje Nizić početke privikavanja. “Isto tako, Bo nije znala skočiti s visine od 20 cm, jednostavno u životu ništa nije vidjela i sve joj je bio šok. Sad skače i gore i dolje po metar i trči kao luda. Prije bi nakon kratke šetnje odmah legla jer nije imala snage ni kondicije”, govori nam Nizić.

Prisjetila se i nečeg što joj je bilo jako smiješno, ali njenom mužu tad nimalo nije bil. Naime, Bo se, kao što nam je rekla i Baraban, užasno bojala muškaraca. “Moj muž prva dva, tri mjeseca nije od nje mogao ući u kuću. Poludjela bi, lajala i režala. I tako bi on svaki dan prije dolaska kući kupovao salamu. Kad bi ulazio, bacao bi salamu lijevo-desno i tako se, vrlo blijed i ukočen, probijao kroz kuću. Meni je to bilo smiješno, ali on bi svaki put umirao od straha. Danas je sve okej i baš ga voli”, opisuje nam.

Shvatila je da je sigurna i voljena

“I bila je strašno pohlepna na hranu. S obzirom na to da je bila izgladnjivana, čuvala je svoju zdjelicu i svu hranu bi progutala u trenu. Tek je nakon nekoliko mjeseci prvi put ostavila nešto hrane u zdjelici nakon jela i odmaknula se od nje. Tad sam znala da je konačno shvatila da će uvijek biti sita i da će uvijek imati i viška hrane”, priča Nizić i objašnjava da joj je to bilo jako. Bo je tad shvatila da je to njen dom u kojem je sigurna, čuvana i voljena.

Gospođa Nizić je u to vrijeme brinula o oko 8 mačića koje je novi pas odmah lijepo prihvatilo. Nakon par mjeseci njihovog suživota, udomili su još dva mačića preko udruge Šapama od srca. “Bili su na izdisaju, ja i kćer smo ih hranile na špricu. Inače, kod tako malih mačića, bitno je masirati im trbuh kako bi mogli probaviti hranu. I tu je uskočila Bo. Ona im je lizala trbuščiće baš onako kako bi to inače radila njihova mama. Ti mačići su se uvlačili pod nju baš kao pod mamu. Ona ih je ustvari odgojila skupa s nama”, opisuje nam. Nakon toga su udomili i trećeg mačića, bez oka. I sad su Fleki, Đeki, Mala, Moi i Bo prava družina.

“Fascinira me njena dobrota, nakon svega što je prošla postala je divan pas”, priča gospođa Nizić. Opisuje i kako je, prije nego što je uzela Bo, pričala mužu da se ne osjeća dovoljno mladom za štene i da ako će ikada više imati psa – da želi staloženog, mirnog odraslog psa. “I onda nam dođe Bo, pas od tada godinu dana. Ona se valjda nikad s nikim nije igrala. Ona vam je gora od svakog šteneta, skakuće i trči tamo vamo baš kao neko štene. Uopće nije svjesna koliko je velika”, smije se Nizić.

“Bo je primjer da se sve može”

Bo je sad sretan, razigran i veseo pas od 45 kila. Obožava šetnje pod Biokovom, ali more joj je ipak draže, kupa se skoro svaki dan. “Više nema problema s drugim psima ili ljudima, ali nema šanse da netko ušeta u kuću. Pravi je čuvar. U početku je nepovjerljiva s novim ljudima, ali nakon par dana bi se mazila bez problema”. Prisjetila se Nizić i prvog kupanja. “Pokušali smo ju staviti u kutnu kadu, ali Bo se nije dala, bila je preplašena. Kćer i ja smo onda uzele kavu, cigarete, Moia i svi smo tako negdje pola sata sjedili u kadi, pili kavu, pričali i zabavljali se. Bo nas je samo gledala kao da smo ludi. Zatim smo mi izašli iz kade, a ona je ušla. Upalilo je”, smije se Nizić. Azilu Osijek svako malo pošalje fotku ili video kako Bo uživa.

“Bo je super primjer da se sve može i da se svaki pas može socijalizirati i udomiti. Za to su potrebni trud, rad i ljubav”, zaključuje Lucija Baraban iz Azila Osijek.

A da ekipa iz ovog azila radi ogromnu stvar potvrdila nam je i Baraban u brojkama. “Sve je počelo još 2009. godine kad smo djelovali kao udruga. Već sljedeće godine nas je Grad Osijek zamolio da preuzmemo azil koji je do tad neadekvatno vodila jedna druga udruga”, priča nam Baraban. “Sad imamo 7 zaposlenih i 89 volontera koji brinu o životinjama. Imamo mjesta za 180 pasa, a provodimo i razne projekte poput, recimo, kastracije pasa”, opisuje i dodaje da su prošle godine udomili 350 pasa.