Branimira je duhovita, uspješna, aktivna Zagrepčanka. I klinički depresivna. 'Odlučila sam se outati, jer je važno'

“Znam da ne shvaćate i da vas zbunjujem, zato vam ovo i pišem. Ne, nisam ja drama queen. Nisam razmažena. Ne glumatam. Ne prenemažem se. Ne želim biti u centru pažnje. Nego mi bude loše. Strašno loše, pa onda ne valjam ni sebi, ni vama.”

Ovakvu poruku poslala je neku večer preko Facebooka žena oboljela od depresije. Zove se Branimira Mrak, ne poznajem je. Gledam fotografiju. Vidim da je mlada, na slici je vesela. Sastavila je 11 potresnih točaka o predrasudama oko depresije. Obraća se, kaže, ”vama normalnima”.

Ta tako intimna objava nekako me pogodila u želudac. Djevojka se muči i još mora tumačiti poznanicima da je stvarno bolesna i slušati od okoline neobaviještene savjete. Uglavnom dobronamjerne, ali neumjesne. Pošaljem joj poruku. Možda će htjeti razgovarati. Da svi skupa bolje razumijemo sve te nebrojene ljude koji pate od ove podmukle bolesti. Hoće.

Aktivna, ima dobar posao i obitelj koja je voli…

Iako mi je stalo, molim je da prespava i da jako dobro razmisli jer raskopavanje ožiljaka može biti bolno, a još joj to ne treba. Našle smo se na Glavnom kolodvoru s kavom za van, Branimira blizu radi. Spremna je. S ovim sam se ionako razotkrila, smije se, pa ajmo onda do kraja.

Pametna, zgodna i duhovita cura u ranim četrdesetima, profesorica anglistike i germanistike koja sad uči još i španjolski, s obitelji koja je voli, dobrim poslom u međunarodnoj kompaniji i dobrom plaćom, aktivna u civilnim udrugama, pjevačica u zboru… “Da”, kaže, “ljudi ne vide zbog čega bih ja trebala biti ubijena u pojam. Gdje su mi razlozi? Ali depresija je klinička dijagnoza, a ne nešto što bi bilo tko odabrao”.

Pitam je kad je sve to počelo? Kako se depresija uopće prepozna?

Sve je počelo za vrijeme rata

”Za vrijeme rata”, kaže, ”ali tada toga još nisam bila svjesna. Rat sam provela u Osijeku, baka mi je iz Vukovara. Tata i djed su mi bili dragovoljci. Djed je poginuo, tata je srećom preživio, ali s teškim posljedicama. Neki moji prijatelji preko noći su otišli iz grada, najbolje prijateljice odselile u Njemačku i Banja Luku. Stan u Osijeku nam je pogođen pa smo preselili k ujaku. Onda su nas s profesorima poslali u Slovačku i tamo sam šest mjeseci išla u školu sama, bez roditelja…

Nešto se lomilo u meni, ali mislila sam da sam jednostavno pretužna zbog svega što se događa. Da sam nakon povratka u Osijek imala neku vrstu psihološke potpore, vjerujem da bi bilo puno lakše. No, prolazile su godine, a ja sam postajala sve uspješnija u prikrivanju problema. Uvijek sam bila odlična učenica, dobro odgojeno dijete. Jako sam voljela svoje roditelje i nisam im željela nanositi bol.”

Branimira mi priča kako je problem konačno osvijestila neposredno prije diplome. ”Od sasvim normalnih stvari s kojima se svi susreću pred završetak školovanja, mene je hvatala užasna panika. Bojala sam se da neću pronaći dobar posao, da će me dečko ostaviti, da se neću moći osamostaliti…”

Prvi bakin komentar bio je: ‘Kakva sramota’

”Noću sam se budila u znoju misleći kako će mi srce eksplodirati. Imala sam potrebu ležati u voćnjaku roditeljske kuće i samo disati. Nisam bila u stanju ni o čemu misliti. Nekad bih navečer lijegala u krevet i nadala se kako se sutra neću probuditi. A kada bi svanulo jutro, bila sam razočarana što sam živa. Svijet mi činio kao crno i hladno mjesto. Realno, nisam imala razloga za strahove, ali razorni osjećaji depresivnih ljudi za njih su potpuno stvarni. Mozak te sabotira. Počela sam shvaćati da sa mnom nešto nije u redu.”

Isprva je pomoglo, kaže Branimira, kad se konačno preselila u Zagreb, unajmila stan i pronašla posao. No onda je crnilo opet zauzelo stare pozicije. S vremenom je saznala da depresija u određenom broju slučajeva može biti nasljedna bolest.

”Od depresije mi je bolovao djed. Na kraju je skočio s četvrtog kata. Iz današnje sam perspektive sigurna da bih prepoznala znakove i da bih mu bila u stanju pomoći da sam tada imala ovo iskustvo. No, o tome se nije dovoljno znalo. A prvi bakin komentar bio je ”kakva sramota”. Eto to je i danas razlog zbog kojega većina ljudi prikriva svoju bolest. Druge su bolesti – bolesti, depresija je sramota.”

‘Nekada se uspijem othrvati, ali nekada ne…’

Pitam Branimiru kako to izgleda kad te ”uhvati”? Kako se osjećaš? Kakve te misli opsjedaju? Kako reagira tijelo? ”Kratka razdoblja apatije, tuge ili nemoći, kroz koja prolaze svi ljudi, nisu depresija. Depresija traje dugo i razorna je. U mojim lošim fazama, u potpunosti gubim interes za bilo što i za život kao takav. Osjećam se bezvrijedno. Nemam snage ni za elementarne funkcije. Smatram da sam beskorisna i na teret svima kojima je stalo do mene. Osjećam se iscrpljeno i smoždeno, sve mi predstavlja napor. Teško se koncentriram i nema ničega što bi me bar privremeno razveselilo.”

”Nakon svih ovih godina”, kaže, ”već znam prepoznati prve znake da opet počinje. Onda luđački radim po dvanaest sati dnevno, za vikende i praznike. To je bijeg od suočavanja sa stvarnošću. Kada radiš, onda i vrijediš, nisi beskorisna, ispodprosječna i nepotrebna. Nekad se uspijem othrvati, ali nekada ne, pa slijede dani i tjedni u kojima jedva mogu obaviti minimum da preživim. Ljudi o depresiji često ne znaju dovoljno pa omalovažavaju depresivne ljude. Ja sam se svega naslušala, od toga da sam lijena, preko toga da se moram ozbiljno trgnuti i napraviti nešto sa sobom. Kao da ja ovo želim, kao da namjerno radim od svoga života pakao.”

Samo terapija pomaže da se stanje promijeni

Iako u momentu dok to izgovaram znam da je to glupo, kažem Branimiri kako uopće ne djeluje kao osoba koja pati od depresije. Ona se smije. ”Mene najčešće opisuju kao veselu i duhovitu osobu. Ali to je samo maska koju nosim jer ili ne želim povrijediti i razočarati one koje volim, ili sam svjesna da je riječ o površnim odnosima u koje nemam volje investirati. Često se ljudi iznenade kada saznaju da sam depresivna. Kažu da sam tako puna života, pa kako? Aha, puna sam života, osim kad me zgrabi pa jedva čekam da umrem.”

Depresivni ljudi, opet naglašava Branimira, nisu neradnici, ne kukaju bez veze, ne traže kruha preko pogače i ne prenemažu se. Oni nisu krivi za stanje u kojem se nalaze i sami najčešće ne mogu napraviti ništa kako bi se stanje promijenilo. Tu pomaže samo terapija. Kaže kako joj je jasno da je teško i onima kojima netko drag boluje od depresije i da bi ga rado uhvatili za ramena, prodrmali i rekli ”trgni se”. Ali to ne djeluje. Koristi jedino stručna pomoć.

‘Liječnica mi je predložila da se upišem u teretanu’

”Stručnu pomoć potražila sam”, kaže Branimira, ”prije desetak godina. Okidač je bila posjeta Australiji gdje smo se popeli na najvišu zgradu u tome gradu. Gledala sam dolje i razmišljala kako bi bilo da sada skočim. Po povratku sam se naručila kod doktora.

Kad sam konačno dobila uputnicu za specijalistički pregled u bolnici, provela sam sat vremena s prilično nezainteresiranom liječnicom, koja mi je predložila da se upišem u neko planinarsko društvo ili teretanu. Pojasnila mi je da ćemo se viđati u bolnici jednom mjesečno po sat vremena. A ako se želim češće nalaziti s njom, mogu dolaziti k njoj privatno. To me potpuno odbilo. Na prijedlog prijateljice koja se nosila sa sličnim problemima otišla sam jednoj psihoterapeutkinji i mislim da mi je ona već nekoliko puta spasila život.”

Branimiri je najteže pričati o odnosima s drugim ljudima, pogotovo s onima do kojih joj je najviše stalo. ”Najteže mi je bilo s obitelji. Najgore bi mi bilo njih povrijediti, mamu, brata i šogoricu. Nisam željela da steknu dojam kako su oni iz nekog razloga ‘krivi’ za moje probleme, jer nisu, a još manje da se uključuju misleći da smo zajedno u stanju sve to prebroditi. Pred svojima zato uglavnom šutim o sebi. Tu je i taj konstantni strah da ću im nanijeti bol ili još gore, otjerati od sebe i njih koji me najviše vole.”

‘Imam sreću da radim u međunarodnom okruženju, s otvorenim ljudima’

”U društvu o depresiji ne pričam gotovo nikad. Uglavnom to smatram nepriličnim. To je situacija u moja četiri zida i sama se nosim s njom. A shvatila samo da mi drugi, koliko god dobronamjerni bili, zapravo ne mogu pomoći. Na poslu imam sreću da radim u međunarodnom okruženju, s ljudima koji su otvoreni i puni podrške. A u glavnu menadžericu imam puno povjerenje jer je i sama već svjedočila nekim mojim depresivnim epizodama, a to smo nadišle bez problema i s puno razumijevanja.”

Kaže da je kroz godine borbe osvijestila da njena bolest može utjecati na ljude i da im može biti strana i odbojna. ”Ranije sam često očekivala”, kaže Branimira, ”da drugi ponesu dio moga tereta pa ostajala razočarana kada to nisu bili u stanju. Izgubila sam na taj način nekoliko osoba do kojih mi je bilo stalo nesvjesna da oni nemaju znanja i snage da naprave ono što je meni tada bilo potrebno. Usput sam se naslušala svakakvih savjeta i probala razne metode borbe s depresijom. Ali dok se kemija u mozgu ne promijeni, ništa ne pomaže. Shvatila sam da moram naći svoj način za kanaliziranje procesa i dizanje iz dubina. Jer depresija je brutalno opaka i vrlo, vrlo subjektivna. ”

Najbolja prijateljica joj je najveća potpora

Koji je to način? Što pomaže? Branimira pretpostavlja da kod svih nije isto: ”Iako je to navodno kontraproduktivno, meni pomaže osamljivanje. Ležim u krevetu i ustanem tek kad me počnu boljeti leđa. Trudim se ne misliti ni o čemu. Vjerujem da mi mozak prethodno ‘prokuha’ pa mu dopuštam da se odmori. Nekada sam u stanju prošetati pse, nekad ni to. Ne javljam se na telefone, ne odgovaram na poruke. Ali toleriram samoj sebi takva stanja, jer znam da će proći i da ću opet biti ”dobro”. Istovremeno sam spremna i za nove loše epizode. Naučila sam se nositi s depresijom.”

Najveća podrška Branimiri je najbolja prijateljica. ”Ona se već svega nagledala i naslušala. I njezina je majka bolovala od depresije pa je brzo shvatila što je sa mnom i molila me da se idem liječiti. Danas mi jedina pomaže vrlo praktično, pobrine se za kućne ljubimce dok sam ja loše, skuha mi ručak, natjera me da jedem, prošetam s njom i slično. Mama i brat su uvijek tu, znam to, ali njih najčešće pokušavam zaštititi i ne opterećivati ih pa im neke stvari zatajim. To možda zvuči glupo, ali je tako. S druge strane, sigurna sam da bi mi pomogli kada bih trebala njihovu pomoć.”

‘Ja životnih planova nemam. Jedini plan je preživjeti’

Pitam Branimiru kako čovjek koji boluje od depresije formulira svoje životne planove? ”Ne poznam dovoljno depresivnih ljudi pa ne mogu generalizirati, ali mogu reći za sebe. Ja životnih planova nemam. Jedini plan je preživjeti. Grozno sam se osjećala kad su me na nekim razgovorima za posao pitali gdje se vidim za pet godina. Ne mogu vizualizirati ni svoje sutra, a kamoli sljedećih pet godina ili dalje. Ne znam hoću li biti u stanju javiti se na telefon kada me sutra nazovete da mi kažete da sam dobila posao. Pretpostavljam da to nije odgovor koji bi potencijalni poslodavac želio čuti.”

Slično je, kaže, i s privatnim životom: ”Nisam našla nekoga tko, nakon određenog vremena, ne bi digao ruke od mene. Kada sam nekoga i pustila blizu, uglavnom bi pobjegli opterećeni teretom mojih neispunjenih očekivanja. Sada znam da je prilično teško nositi se s depresivnim osobama i više ne zamjeram što ljudi traže lakši put za sebe.”

Društvo jako malo zna o depresiji

”Često me znaju pitati”, priča mi Branimira, ”kako to da nisam imala djecu. Pogotovo kada vide koliko volim svoje nećake i kako se dobro slažemo. Ali depresivna osoba mora naći načina da preživi sama i da sebe nosi na grbači cijeli život. Nisam nikada bila u stanju zamisliti kako bi bilo da sam odgovorna za vlastite klince.”

Pijemo kavu. Pomišljam kako je i moje dijete moglo zakačiti depresiju, bolest koja se može sakriti, a muči i razara. Interesira me još kako se Branimira odlučila izaći javno s ovom bolnom privatnom pričom.

”Brat mi se s obitelji preselio u Njemačku, i mama je trenutačno tamo. To me pogodilo tako da ponekad moram doslovno smišljati razloge da se ujutro ustanem, operem zube i istuširam se. Možda sada imam malo više vremena za samu sebe, što mi ne odgovara, pa previše razmišljam. Shvatila sam da društvo zbilja zna jako malo o depresiji. Ovo moje ‘outanje’ na Facebooku proizašlo je iz potrebe da pojasnim ljudima kako depresija nije trenutačni osjećaj koji nas preplavljuje i nakon kojeg smo već sutra dobro, nego vrlo teška i vrlo ozbiljna mentalna bolest”.

Što ne treba govoriti depresivnim ljudima?

Htjela bih vama ”normalnima“ napisati par rečenica o stvarima koje ne biste trebali govoriti depresivnim osobama. Tko želi, neka pročita, a uzmite u obzir da se za ovo nisam školovala i da o temi pišem samo iz vlastitog iskustva. Sve se zapravo svodi na ovo pa probaj zapamtiti. Nemoj pretpostavljati. Nemoj osuđivati. Pokušaj suosjećati.

1. ”Napravi nešto po tom pitanju!”

Meni osobno jedna od najbolnijih rečenica. Bilo bi super da na depresiju možeš zalijepiti flaster, rana zaraste i to je to. Ali ne možeš. Depresivna osoba nije kriva za grozno stanje u kome se nalazi, a ova rečenica upravo to implicira. Voljela bih se ja sabrati, ali mi prečesto ne ide. Mnogo je bolje čuti ”Kako si?” i ”Trebaš li nešto?”.

2. ”Pa i ja sam često u depri!”

Pretpostavljam da je riječ o pokušaju povezivanja, ali ovo zapravo banalizira bol kroz koju prolazi depresivna osoba. U redu je priznati da ne razumiješ što se nekome događa, ali daj mi znak da si tu kako bih ti mogla uzvratiti povjerenjem.

3. ”Moraš misliti pozitivnije!”

Još jedna rečenica od koje mi zatitra kapak. Ovakva izjava omalovažava stanje u kojem se netko nalazi. Pozitivan stav ne zamjenjuje smislen pristup liječenju i upravljanju emocijama. Saslušaj radije što ti govorim, kako se osjećam, to je najčešće jedino što trebam.

4. ”Prestani se sažalijevati!”

Depresivna osoba često pokušava verbalizirati negativne osjećaje kako bi opisala ono što joj prolazi kroz glavu. To drugi često doživljavaju kao kukanje. Empatičniji pristup bio bi: “Želim znati više o tome kako se osjećaš.” Ili: ”Stvarno danas zvučiš loše. Reci mi kako si.” Tako ću osjetiti da ti je stalo.

5. ”Ma zbog čega si ti, molim te, depresivna!”

Može ti se činiti da depresivna osoba ima sve što bi trebala imati za ”sreću”, ali moram ti reći da depresija, nažalost, nije izbor. To je kliničko stanje o kojemu većina ljudi uglavnom malo zna. Ovakve izjave nisu podrška, one odbijaju i vrijeđaju. Mene jako. To što sam ja prema van često duhovita – drugi to kažu, ne ja – ne znači da nisam opterećena stanjima i sranjima o kojima nitko ništa ne zna. Zato pokušaj biti dostupna kako bi ti se depresivna osoba mogla obratiti ako osjeti potrebu za razgovorom.

6. ”Bila sam i ja u depri kad mi je tata umro, ali vrijeme liječi sve, proći će i tebe.”

Poistovjećivanje prolaznosti tuge s depresijom nije ispravno, a usporedba je ponižavajuća. Radije ispričaj što si ti radio da se izvučeš iz nekih depresivnih stanja i što ti je pomoglo da se oporaviš. To može potaknuti razgovor o tome što bi depresivna osoba željela raditi i kako se osjeća.

7. ”Moraš krenuti u teretanu, vježbanje je najbolji lijek protiv depresije.” Ili , ”Trebaš početi izlaziti!”

Depresivni ljudi se vrlo često ujutro ne mogu ni ustati iz kreveta, a kamoli se spremiti i otići u teretanu. Nisi bila u tom stanju nikada, odlično za tebe, drago mi je, ali nemoj meni predlagati teretanu kada se ne mogu pokrenuti da operem zube. Dođi sa mnom prošetati pse, ili me pozovi na kavu kad ponovno otvore kafiće… E da, i nemoj nuditi društvo tek tako, očekujući da ću biti zabavna kao inače, jer sigurno neću. A ako me pozoveš i ja pristanem, nemoj otkazati, jedva sam pristala.

8. ”Sve će biti u redu.”

To je paušalna izjava koja se ne temelji ni na čemu stvarnome. Depresivna osoba ponekad ne može vizualizirati ni sljedećih sat vremena svoga života, a još je manje u stanju razmišljati o danu kada će sve, navodno, biti ”u redu”. I što uopće znači to ”u redu”? Ako stvarno želiš pomoći, predloži nešto smisleno sada. Na primjer, pozovi me u kino.

9. ”Što te ne ubije, ojača te!”

To što me depresija (još) nije ubila, ne znači da ću zbog nje čudesno ojačati. To je baš generalizirana izjava koja ponižava nečiju svakodnevnu borbu. Pokušaj radije reći nešto ovako: ”Kužim da si u banani, ali htjela bih da znaš da sam tu. Čak i ako sad ne želiš ili ne možeš razgovarati, ja sam ovdje i stalo mi je do tebe.” To je tako lijepo i poticajno.

10. ”E, definitivno se moramo jednom naći!”

Povezanost i dosljednost važni su nekome tko se bori za opstanak. ”Jednom se naći” zapravo mi daje do znanja da za mene nemaš vremena i takav mi prijedlog ne znači ništa. Predloži datum, vrijeme, mjesto, nešto određeno. Recimo: ”Dođi u subotu k meni na večeru pa da se malo družimo.” Ili: ”Ajde da se nađemo sutra u Maksimiru, voljela bih te vidjeti!”. Tako ću osjetiti istinski interes i toplinu.

11. ”Sad bi ti sigurno najradije bila sama?”. ”Da se vratim kad ti bude bolje?” Ili: ”Javi se kad budeš bolje volje.”

Ovo je za mene demonstracija vrlo niske razine emocionalne svijesti. Možda ti se trenutno činim kao luđakinja, ali zašto me napuštaš baš u vrijeme kad mi je najpotrebnije društvo ili razgovor? Ako ti je stalo do mene, ostani iako znam da je lakše otići. Razveseli me nekom ljubaznom gestom, nemoj samo otići i ostaviti me.