Čuli ste za atletičarku kojoj žele zabraniti natjecanja jer ima previše testosterona? Naš uspješni endokrinolog analizira slučaj

Arbitražni sud za sport (CAS), najviši arbitar u međunarodnim sportskim sporovima, objavio je u četvrtak 21. ožujka da odgađa donošenje odluke u žalbenom postupku južnoafričke atletičarke Caster Semenye protiv Međunarodnog udruženja atletskih federacija (IAAF). Caster Semenya, dvostruka olimpijska prvakinja, žalila se na prošlogodišnju odluku Međunarodne atletske federacije da se sportašicama s višim razinama testosterona zabrani nastup na utrkama između 400 i 1000 metara s obrazloženjem da imaju značajnu prednost pred ostalim ženama.

Zbog toga te atletičarke moraju smanjiti razinu testosterona u krvi na ispod 5 nmol/L, šest mjeseci prije početka natjecanja te ih moraju kontinuirano održavati ispod te razine. IAAF je svoju odluku obrazložio tvrdnjom kako je “smanjivanje razine testosterona potrebno kako bi se osiguralo pošteno natjecanje za sve žene. Doista, bez toga riskiramo gubitak sljedeće generacije sportašica, jer neće vidjeti put do uspjeha u sportu”, poručili su.

‘Slučaju je trebalo pristupiti s više osjetljivosti’

U obrazloženju odgode Arbitražni sud je pak istaknuo kako je riječ o jednom od najznačajnijih slučajeva s kojim se susreo otkad djeluje jer će ta odluka imati dalekosežne posljedice ne samo za budućnost atletike, nego i sporta općenito. Na ročištima koja su održana od 18. do 22. veljače u Lausanneu u Švicarskoj, stranke su podnijele dodatne podneske i materijale pa Arbitražnom sudu u kojem se, među ostalim, nalazi ginekolog, endokrinolog, psiholog, internist te stručnjak za probleme “spola i međuspola”, treba vremena kao bi proučio svu dokumentaciju.

Krajnje oprezan pristup tom problemu zacijelo je potaknuo i sam predsjednik Međunarodne atletske federacije Lamine Diack koji je priznao je da je u “slučaju Caster Semenye trebalo pokazati puno više osjetljivosti.” Odvjetnici Caster Semenye ocijenili su da su novi propisi “štetan pokušaj policijskog nadzora nad spolom sportaša”. Također su objasnili kako Semenya vjeruje da bi se njoj i drugim ženama koje pogađaju ti propisi trebalo dopustiti da se natječu u ženskoj kategoriji bez diskriminacije.

Zaključili su kako takve djevojke “mogu postizati uspjehe zbog svojih prirodnih talenata kao i svi ostali sportaši s genetskim varijacijama”. Svojedobno je Sunday Times objavio da Međunarodna atletska federacija namjerava klasificirati žene s višom koncentracijom prirodnog testosterona kao “biološke muškarce” što je izazvalo golemi skandal pa se od te ideje odmah odustalo.

Trener nudio brojeve ljudi koji su je vidjeli golu

Priča sa Semenyom počela je 2009. godine kad je sa samo 18 godina osvojila zlatnu medalju na 800 metara na Svjetskom atletskom prvenstvu u Berlinu. S obzirom na to da je do tada bila potpuno nepoznata u atletskom svijetu, a toliko je nadmoćno pobijedila svoje konkurentice, pojavile su se sumnje da ta mišićava, koščata i muškobanjasta tinejdžerka nije žena nego muškarac. Otvoreno su se postavljala pitanja je li Caster Semenya žensko ili muško? Ili je možda i jedno i drugo? Uzalud je Semenya ponavljala da je žena i da je brza, zbog dvojbi oko izgleda i spola, Semenya je u Berlinu prošla niz medicinskih pregleda i testova. Nikada nisu objavljeni službeni rezultati ispitivanja, ali joj je dopušteno da dalje nastupa.

Neke njene konkurentice odmah su počele govoriti kako Caster nije žena, dok je njen trener Michael Seme kazao kako se tu “nema što skrivati” pa je čak novinarima ponudio telefonske brojeve ljudi koji su Caster vidjeli u Berlinu golu ispod tuša. U domovini je, pak, Caster Semenya dočekana kao heroina, govorilo se kako se radi o rasnoj diskriminaciji, kršenju njenih prava jer su pregledi i testovi rađeni bez njezinog i roditeljskog odobrenja, a parlament je najavio prosvjednu notu UN-u zbog ugrožavanja njezinih ljudskih prava.

Morala je piti lijekove za smanjenje testosterona

Kako bi se obranilo načelo jednakih mogućnosti, odnosno zaštitilo žene od nelojalne konkurencije muškaraca, sportski su funkcionari još 1966. godine na Europskom atletskom prvenstvu uveli testove za procjenu spola. U početku su to bili zapravo ginekološki pregledi na osnovi kojih se utvrđivalo ima li sportašica muške ili ženske spolne organe. Onda se 1974. godine otišlo korak dalje pa su uvedeni i genetski testovi uz pomoć kojih se provjera ženstvenosti preselila na područje kromosoma. Činilo se da je to rješenje problema. Ali, ubrzo se pokazalo da neće biti tako.

Nakon što je IAAF 2011. prisilila Semenyu, koja je rođena s povišenom razinom testosterona, da uzima lijekove za smanjenje razine testosterona, ona je na Olimpijskim igrama u Londonu 2012., uvjerljivo izgubila utrku na 800 metara od Ruskinje Mariye Savinove. Bila je neusporedivo sporija nego prijašnjih godina pa nije mogla pratiti Savinovu. No uskoro je ruska atletičarka pala na doping testu, zbog čega joj je oduzeta zlatna medalja koja je potom uručena Semenyi koja je bila druga.

IAAF ponovno uveo pravila koja su eliminirala Semenyu

IAAF je 2015. odustao od tog propisa, pa atletičarke više nisu trebale uzimati lijekove za smanjenje koncentracije testosterona. Takva odluka donijeta je na temelju zaključaka Arbitražnog suda za sport koji je ustvrdio da nema čvrstih znanstvenih dokaza da su „interseksualne“ trkačice u prednosti pred drugim sportašicama koje imaju neke druge osobitosti. Kao, primjerice, one rođene s „fast twitch“ mišićnim vlaknima koja poboljšavaju eksplozivnost u sprintu. Nakon što je prestala uzimati lijekove koji smanjuju hormone, Semenya je u utrci na 800 metara osvojila zlato na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru 2016. godine.

Valjda upravo zbog toga IAAF je ponovno uveo pravila koja su eliminirala Semenyu iz daljnjih natjecanja. Najčudnije je međutim to što se ta odluka odnosi samo na atletičarke srednjeprugašice. Semenya i njezin odvjetnički tim stoga su s pravom zaključili da je isključivi cilj donošenja takvog propisa izbaciti Semenyu iz budućih natjecanja.

Stručnjaci, među njima i hrvatski, zamoljeni za pomoć

Otkad se pojavila Semenya, postavlja se pitanje jesu li žene s visokom razinom testosterona “biološki muškarci?” I što vrijeme više odmiče, a medicina napreduje, sve se češće može čuti kako ne postoji jednostavna definicija o tome što je biološki muškarac odnosno žena. Na Drugoj svjetskoj konferenciji o genskim i hormonskim osnovama poremećaja diferencijacije spola 2010. u Miamiju u SAD-u, Međunarodni olimpijski odbor zatražio je od najvećih stručnjaka, endokrinologa, genetičara, ginekologa i psihologa da donesu smjernice o tome treba li i koje testove provoditi kod vrhunskih sportašica.

Među pozvanim stručnjacima bio je ugledni hrvatski endokrinolog profesor dr. sci Miroslav Dumić. Na tom skupu, upozorava profesor Dumić, donijete su neke preporuke, ali ne i definitivne smjernice za postupanja vezana za ovu izuzetno kompleksnu problematiku. “Caster Semenya uopće nije bila svjesna kroz kakve će sve pretrage morati proći. Nikada nisu objavljeni službeni rezultati tih ispitivanja. Međunarodna atletska federacija sportašici ipak nije oduzela zlatnu medalju, niti ju je diskvalificirala s daljnjih natjecanja.”

Profesor Dumić navodi i jedan posve drukčiji slučaj španjolske atletičarke Marie Jose Martenez Patino koja je na Univerzijadi 1987. godine osvojila zlato u utrci na 100 metara s preponama. “Iako je bila lijepa, manekenski građena žena, s lijepo oblikovanim grudima, imala je vanjski spolni organ koji je izgledom bio posve ženski, ali je u preponama imala i testise. Kod nje je također pronađena muška kromosomska slika, pa joj je oduzeta medalja, izbačena je iz kluba, izgubila je stipendiju i na kraju ju je ostavio dečko s kojim je bila dugo godina u vezi. Poremećaj diferencijacije spola definitivno je najkompliciranije područje u endokrinologiji”, ističe profesor Dumić, koji je u posljednjih 40 godina liječio više stotina djece koja su rođena kao takozvani dvospolci.

‘Opravdano se nameće pitanje zašto se testiraju samo žene’

Profesor Dumić podsjetio je također da je IAAF 2006. opet donijela novi Pravilnik u kojem se više ne govori o određivanju spola, već o tome kako atletičarke mogu nastupati samo ako su im koncentracije androgena (testosterona) ispod normalnih koncentracija za muškarce. Također, natjecati se mogu i u slučaju da su koncentracije testosterona iste kao u muškaraca, no zbog poremećaja receptora njihov učinak ne očituje se u organizmu, kao što je to bio slučaj kod Marie Jose Martenez Patino koja je imala sindrom neosjetljivosti na androgene, odnosno testosteron. Raniji naziv za to bio je sindrom testikularne feminizacije.

“To je rezultiralo nizom prigovora kako propisima nisu obuhvaćeni te se tolerira čitav niz drugih fizičkih varijacija koje donose natjecateljima nedvojbene prednosti u odnosu na one koji ih nemaju. Tako među odbojkašicama ima onih koje imaju Marfanov sindrom, koji karakterizira visoki rast i to na račun dugih ekstremiteta, posebno prstiju. Kod košarkaša postoji gigantizam ili akromegaliju zbog pojačanog lučenja hormona rasta. Skijaš trkač na duge pruge Eero Mäntyranta imao je prirođenu policitemiju koja se očituje velikim brojem eritrocita i povećanim kapacitetom za vezivanje kisika, a najbolji plivač svih vremena Michael Phelps ima je nesrazmjerno veliki raspon ruku u odnosu na visinu 201 / 193 cm, velika i rastezljiva stopala i šake poput peraja.

Stoga se opravdano nameće pitanje zašto se testiraju samo žene, zašto se njima postavljaju granice koncentracije testosterona iznad kojih on navodno bitno doprinosi boljim rezultatima. Što je s muškarcima koji također luče velike količine testosterona i koji bi po istoj logici postizali zbog toga bolje rezultate. Nepravedno je da se sportašima ne postavljaju granice za visinu, veličinu šaka i stopala ili broj eritrocita, već se testiraju isključivo koncentracije testosterona i to samo u žena, da bi se na osnovu tog parametra procijenilo mogu li nastupiti,” objašnjava profesor Dumić.

Mnogo je bioloških obilježja spola, no nijedno nije presudno

Desetljećima su IAAF, MOO i ostala sportska tijela tražila od stručnjaka da odgovore na pitanje kako odrediti spol, je li neophodno testiranje u vrhunskom sportu te da se odredi jedan biološki kriterij zbog kojeg se neke žene isključuju iz ženske kategorije. Profesor Dumić kaže kako IAAF ustraje na mišljenju kako su žene s prirođeno višim koncentracijama testosterona „biološki muškarci“.

“U svakom slučaju znanstvenici se slažu oko toga da nema jednoznačnog odgovora što znači biološki muško odnosno biološki žensko. Drže da se ne smije pojednostavljivati nešto što je izuzetno kompleksno. Nema jednog fiziološkog ili biološkog obilježja na osnovu kojeg može jednostavno kategorizirati osobe kao ženske ili muške” kaže profesor Dumić.

“Najmanje je šest bitnih obilježja: kromosomi, gonade (spolne žlijezde), koncentracije hormona, funkcionalna sposobnost njihovih receptora i izgled sekundarnih spolnih oznaka (brkovi, brada, raspored spolne dlakavosti, glas, razvoj dojki, raspored masnog i mišićnog tkiva te izgled vanjskog spolovila i unutrašnjeg spolovila). Nedvojbeno mnogo je bioloških obilježja spola, no nijedno nije presudno i ne može se koristiti za odluku o tome tko se može, a tko se ne može natjecati,” zaključio je profesor Dumić.

‘Barbarsko, opasno i diskriminatorsko ponašanje’

Ipak, ideja da je testosteron “muški spolni hormon” ( stvaraju ga u manjim količinama i sve žene), a estrogen “ženski spolni hormon” ( stvaraju ga u manjim količinama i svi muškarci), i dalje je paradigma koja je u uporabi. Čak i same sportašice nisu načistu koje bi kriterije trebalo primjenjivati.

Tako je bivša teniska šampionka Billie Jean King objavila na Twitteru da je “njena prijateljica Caster Semenya nedvojbeno žena. Prisiljavanje žena s prirodnim visokim testosteronom da se odreknu vlasništva nad svojim tijelima te da uzimaju droge kako bi se mogle baviti sportom, barbarsko je, opasno i diskriminatorsko ponašanje.”

Međutim jednako velika teniska zvijezda Martina Navratilova kazala je da su trans žene “biološki muškarci” te da im se mora zabraniti nastupanje, no ubrzo je tu izjavu povukla. Zbog svih tih kontroverzi s velikim se zanimanjem očekuje odluka Arbitražnog suda za sport jer će to, među ostalim, odrediti poziciju interseksualnih i transrodnih žena u sportu.