Dobio sam otkaz i dugo propadao na natječajima. Sad znam, to je jedna od boljih stvari koja mi se desila

Bio je početak zime 2015. godine. Tog sam se dana na poslu pojavio oko 9 sati ujutro. Troje kolega iz ureda već je bilo za svojim kompjuterima. Objesio sam jaknu na vješalicu, sjeo za stol i upalio kompjutor. Dok su se Windowsi dizali, otišao sam do kuhinje kako bih si skuhao kavu. Kraj mene se stvorio jedan kolega. “Ti znaš da je šef danas zakazao nekakav sastanak? Svi se obavezno moramo pojaviti”, pitao me. Nisam mu ništa odgovorio. Imao sam neki loš predosjećaj, ali o tome nisam htio pričati. Upitao sam ga kada je sastanak. Za sat vremena. Stavio sam mlijeko u kavu, vratio sam se do svog kompjutora i sljedećih sat vremena bio na Fejsu. Nikako se nisam mogao koncentrirati na posao.

U naš ured polako su počeli pristizati drugi zaposlenici: grafičari, komercijalisti i prevoditelji. Poredali su se po prostoriji, međusobno se pogledavali i uglavnom šutjeli. Jedna kolegica je odlučila prekinuti tišinu i počela prepričavati anegdotu iz tramvaja. Šef se pojavio točno u deset sati. Na sebi je imao tamne keperice i bež vestu. Djelovao je prilično zabrinuto. Sjeo je za stol i ispred sebe raširio snop papira. Počeo je iznositi podatke o poslovanju i prezentirao nam financijsko stanje firme. Rekao nam je da smo u minusu. “Ljudi, užasno mi je žao, ali preostaju nam samo dvije varijante.”

‘OK krećemo, dođite jedan po jedan u moj ured’

Jedna je opcija bila da svi ostanemo raditi na minimalcu. Međutim, on nam ne može obećati koliko dugo će ih moći isplaćivati. Druga opcija bili su otkazi s otpremninom. Rekao nam je da se moramo odmah odlučiti. Nastavio je govoriti kako mu je jako žao, bili smo sjajna ekipa. U tom sam trenutku poželio nazvati ženu, reći još što se događa, ali nisam imao vremena. Šef je ostao u uredu, a mi zaposlenici smo se povukli u čajnu kuhinju, jedino mjesto u firmi gdje se moglo pušiti. Nagurali smo se u prostoriju od desetak kvadrata. Pušači su palili cigarete, jednu za drugom.

Prostorija se ubrzo napunila gustim dimom. Svi su bili u šoku pa se nitko nije sjetio otvoriti prozor. Većina ljudi odlučila je prihvatiti otkaz. Ja sam bio miran, u sebi sam osjetio nekakvo olakšanje. Odlučio sam prihvatiti otkaz jer sam znao da u ovoj firmi više nemam perspektivu. Osim toga, tada sam vjerovao da ću zbog svojih kompetencija i iskustva vrlo brzo pronaći bolji posao. U ured smo se vratili za dvadesetak minuta. Šef je i dalje sjedio za onim stolom.

“Okej, krećemo. Dođite jedan po jedan u moj ured”. Prva je otišla jedna prevoditeljica. Onda sam otišao i ja. “Darac, sjedni”, rekao mi je šef. Njegovo raspoloženje malo se popravilo. On je ustvari bio korektan poslodavac i okej čovjek. Redovito nam je plaćao prekovremene sate i nagrađivao nas stimulacijama za dobro obavljen posao. Često me zaustavio na hodniku i pitao kako sam, kako su moje dvije kćeri. Znao sam da mu nije ugodno. Zbog toga sam mu pristojno objasnio da sam odlučio prihvatiti otkaz. Potpisao sam papire. Na kraju sam se našalio kako je ovo prvi put da meni netko daje otkaz. Pružio sam mu ruku i izašao iz zgrade u kojoj sam radio posljednjih sedam godina.

Vjerovao sam da ću kratko odmoriti i pronaći posao

Završio sam studij filozofije i teologije. Najprije sam dvije godine radio u marketingu izdavačke kuće, a zatim u jednoj marketinškoj agenciji. Godine 2007. prihvatio sam posao u lokalizacijskoj agenciji, toj u kojoj sam naposljetku dobio otkaz. Lokalizacijske agencije bave se prevođenjem stručnih dokumentacija, priručnika, web stranica, aplikacija i softvera. To je specifičan način prevođenja koji se mora prilagoditi jezičnim, kulturnim i zakonskim uvjetima tržišta.

U našoj firmi bilo je petero stalno zaposlenih i još desetak vanjskih suradnika. Svatko je bio specijaliziran za svoje područje. Neki su prevodili aplikacije, drugi upute za razne kućanske aparate, što smo nazivali smeđom elektronikom, a ja sam se profilirao za prijevode softverskih sučelja za fotokopirne strojeve i digitalne tiskarske uređaje. Zbog globalne recesije 2010. posao se smanjivao. Velike firme počele su zatvarati urede u Zagrebu i premještati ih u veća središta, kao što su Beč ili Budimpešta. Naše poslove preuzele su jeftinije firme u Bugarskoj i Rumunjskoj.

Nakon razgovora sa šefom, pospremio sam svoje stvari, pozdravio se s kolegama i krenuo kući. I dalje sam bio nevjerojatno miran. Realno, imao sam dosta razloga za brigu. Tada sam još vjerovao da ću se samo kratko odmoriti i vrlo brzo pronaći novi posao. Došao sam doma, zavalio se na kauč i nazvao ženu. Nikolina je bila na poslu, u svom frizerskom salonu. Ispričao sam joj što se dogodilo i nekako je uspio uvjeriti da nema razloga za paniku. Obećao sam joj da ću se već sutra početi javljati na oglase.

Svaki put bih čuo rečenicu: ‘hvala, niste zadovoljili’

U sljedeća dva tjedna javio sam se na tri oglasa za lokalizacijske prevoditelje. U dvije firme sam upao u uži krug. Razgovori su prošli dobro, poslodavci su rekli da će se javiti. I jesu. Nakon nekoliko tjedana poslali su mi odbijenice. Tek sam tada prvi put pomislio da bi ovo moglo biti kompliciranije nego što sam mislio. Nakon toga počeo sam se javljati na sve oglase za poslove u marketingu, ali i administraciji. U sljedećih mjesec dana poslao sam oko trideset molbi. Obavio sam mnogo razgovora, ali većina poslodavaca se nikada nije povratno javila.

To je bio grozan osjećaj, kao da sam prestao biti čovjek, i postao nekakav broj. Očekivao sam da će uložiti barem minimalan trud i napisati jednu rečenicu. “Hvala, niste zadovoljili”. Za svaki razgovor sam se temeljito pripremio. Dan prije intervjua u jednoj velikoj osiguravajućoj kući proučio sam povijest firme i sva osiguranja koja ona nudi. Naučio sam imena članova uprave i voditelje pojedinih odjela. Analizirao sam njihov web i blog. Na sastanku su me dočekali muškarac, koji se ponašao kao zločesti, i žena koja je glumila dobrog policajca. On je bio prilično hladan i postavljao je direktna pitanja.

Zanimalo ga je kako bih se postavio u konkretnoj kriznoj situaciji. Za razliku od njega, žena je bila jako srdačna. Pitala me zbog čega želim postati dio njihovog tima. Ovo pitanje pametno sam iskoristio kako bih prezentirao sve što sam noć prije naučio o firmi. Usput sam im spomenuo kako imaju odličan blog, što je ispao sjajan potez, jer je blog pisao upravo ovaj zločesti policajac. Dvojac je djelovao impresioniran. Naposljetku su mi rekli da sam odličan kandidat, ali da me ne mogu zaposliti, jer mi nedostaje znanje iz digitalnog marketinga.

Kad bi me pitali čime se bavim, nešto bih promrmljao

Nekoliko dana nakon što sam dobio otkaz otišao sam se prvi put prijaviti na burzu. Imao sam loš predosjećaj. Zamišljao sam kako će me tamo dočekati nekakav uhljeb, hladna referentica, čiju plaću punimo mi iz privatnog sektora. Dok sam vozio prema Zvonimirovoj ulici, zamišljao sam kako me ta neraspoložena žena doživljava kao neki fajl, a ne kao osobu koja je upravo ostala bez posla. Dogodilo se upravo suprotno. Dočekala me suosjećajna referentica koju je iskreno zanimalo kako sam ostao bez posla. Objasnila mi je da poslova u mojoj branši nema mnogo, ali da će mi ona pokušati pomoći. Od sada se svakoga mjeseca moram pojaviti na razgovoru i referirati joj na koje sam se sve natječaje prijavio. Na kraju razgovora ispunio sam nekakav formular, zahvalio joj se na dobroj volji i otišao u obližnju slastičarnicu na sladoled.

Sljedećih godinu dana bio sam nezaposleni tata. Svakog bih se jutra probudio oko šest sati, stavio slušalice i svirao gitaru. Cure bi ustale sat vremena kasnije. Servirao sam im doručak. Podrazumijevalo se da ja, kao nezaposlena osoba, preuzmem sve poslove u kući. Najprije sam stariju kćer otpratio u školu, pa mlađu u vrtić. Onda bih se vratio kući i popio sa ženom kavu. Oko pola jedanaest Nikolina je odlazila na posao, a ja sam se nakon toga posvetio traženju posla. Pregledavao sam natječaje na webu i slao životopise.

Nakon toga sam otišao u dućan po špeceraj, skuhao ručak i pospremio stan. Imao sam dosta obaveza oko kćeri i po kući, ali sam se cijelo vrijeme osjećao loše, beskorisno, kao da radim nešto što se od mene ne očekuje. Htio sam se što prije vratiti u normalu, odnosno pronaći posao. Popodneva sam provodio u parku. Ja sam sjedio na klupi, starija kćer igrala se s prijateljicama iz razreda, mlađa se spuštala niz tobogan, a ja sam razgovarao s drugim roditeljima.

Upravo smo bili uzeli kredit za adaptaciju stana

Pričali smo o školi, vrtiću, virozama i odgoju djece. Onda bi uslijedilo pitanje: „A čime se vi bavite?“. Promumljao bih da sam nedavno dobio otkaz i da tražim posao. Jedan dio ljudi tada je razgovor vješto preusmjerio na drugu temu, a drugi su me prilično neuvjerljivo tješili kako ću sigurno brzo pronaći drugi posao. Jedna starija gospođa, koja je u ovaj park redovito dovodila svoju unuku, ispričala mi je priču o 50-godišnjoj poznanici koja se uspjela zaposliti. Žena me htjela ohrabriti, ali ustvari me još više zabrinula. “Tko će zaposliti čovjeka od 42 godine?”, upitao sam se. Onda sam pomislio na ljude koji su pred penziju ostali bez posla. Oni su bili u još goroj situaciji od mene.

Otkaz sam dobio nekoliko mjeseci nakon što smo završili kompletnu adaptaciju stana. Ženinom plaćom smo pokrivali kredite za stan i auto, ali i rate od kartica. Bilo mi je strašno teško kada sam shvatio da je Nikolina jako zabrinuta. Govorio sam joj kako u Hrvatskoj postoje stotine tisuća obitelji s kreditima koje preživljavaju od tri tisuće kuna. U jednom trenutku sam joj predložio da upišem studij digitalnog marketinga, koji košta više od 10 tisuća kuna. Naravno da se usprotivila. “Mislim da bi bilo mudrije da nastaviš tražiti posao”, rekla je. Međutim, ja sam joj uporno govorio da bez osnovnog znanja iz digitalnog marketinga nisam konkurentan. Na kraju je ipak kapitulirala. Jednu večer, dok je na balkonu vješala veš, provirila je kroz vrata i pitala me primaju li za taj tečaj kartice.

Kako su stvari polako, ipak, nekako krenule nabolje

Predavanja su se održavala od 6 do 9 sati navečer. Nikolina je tada još uvijek bila na poslu, nitko nije mogao čuvati cure, pa sam odlučio slušati predavanja online. Svake večeri curama sam osmislio neku zabavu. Starijoj bih kupio nekakav dječji časopis s puno križaljki, a mlađoj sam nasred dnevne sobe prevrnuo kutiju s Lego kockicama. Naivno sam se nadao da će me sljedećih nekoliko sati ostaviti na miru. Onda sam se povukao u radnu sobu, uključio kompjuter i pokušao se usredotočiti na predavanja. Mlađa kći se za deset minuta pojavila na vratima. “Tata, fali mi jedna kockica.”

Onda bih pojačao zvučnike, odjurio u boravak, spustio se na pod, tražio Lego kockicu i istovremeno pokušavao pratiti predavanje. Riješio bih problem s Lego kockicom i vratio se u radnu sobu. Za pola sata na vratima se pojavila starija. Sad je ona žedna i moli me da izvadim vodu iz frižidera. Kada bi predavač najavio pauzu, odjurio bih u kuhinju i skuhao nešto za večeru. Predavanja su trajala oko tri mjeseca. Ja sam se i dalje javljao na natječaje. Međutim, za razliku od ranije, sada sam se orijentirao isključivo na one koji traže osobe sa znanjem digitalnog marketinga.

Još na početku predavanja pridružio sam se Facebook grupi koju su formirali polaznici. Jedan od njih primijetio je da je predavač preskočio jedno važno predavanje. Ponudio sam se da ću kontaktirati voditelja za online predavanja. Napisao sam mu mail, koji sam započeo pomirljivim tonom, i objasnio mu problem. Čovjek me odmah kontaktirao i predložio termin za nadoknadu tog predavanja. Kada sam odslušao predavanja, ponovno me nazvao i predložio mi posao honorarnog predavača. Za taj sam posao morao proći dodatnu edukaciju iz Google AdWordsa i Google Analyticsa. Pretpostavljam da sam na njega ostavio dobar dojam. U tom trenutku stvari su se polako počele mijenjati nabolje.

Danas, napokon, imam bolji posao nego ikada

Nedugo nakon toga, početkom studenog 2016. godine, kontaktirala me ona simpatična referentica s burze kako bi me obavijestila da se pojavio natječaj na koji bih se trebao javiti. Jedan zubar, koji se školovao u Švicarskoj, odlučio se vratiti u Hrvatsku i otvoriti dentalni centar. Sad traži radnika koji bi radio na recepciji i usput se malo bavio marketingom. “Nema šanse da radim na recepciji!” pomislio sam. Ipak, znao sam da se moram javiti na natječaj, inače bih mogao izgubiti prava s burze. Na prvom sam razgovoru objasnio doktoru kako nisam zainteresiran za posao recepcionara.

Rekao sam mu da imam određene kompetencije koje bi mu mogle biti korisne. Čovjek se zainteresirao. Predložio je još jedan sastanak, pa još jedan. Naposljetku smo se susreli četiri puta. Na zadnjem sastanku iznio sam kompletan marketinški plan koji mu se očito jako svidio. Predložio je da prvih mjesec dana radim na recepciji i istovremeno razvijam marketinšku strategiju. Pristao sam. Vlasnik firme nije bio zadovoljan dosadašnjim marketingom, koji su prije mene vodile PR agencije, pa ga je, postepeno, odlučio u potpunosti povjeriti meni. Uspio sam, danas sam voditelj marketinga. Nakon godinu dana pokušavanja i dodatnog školovanja, imam bolji posao nego ikada. I Nikolina je napokon zadovoljna.

---

Producirano u radionici TG Studija, Telegramove in-house agencije za nativni marketing, u suradnji s Pan pivom i po najvišim uredničkim standardima Telegram Medije.