Dramatična ispovijest novinarke o pobačaju koji joj je omogućio da bude majka

Čile je jedna od šest država na svijetu gdje je pobačaj zabranjen pod bilo kakvim okolnostima. Pobačaj je tamo ilegalan još od 1989. godine, kad je diktator Augusto Pinochet nametnuo njegovu apsolutnu zabranu. No početkom ove godine čileanski predsjednik Michelle Bachelet predložio je da se taj zakon modificira, a nakon rasprave zastupnika, donesen je novi zakon koji dopušta pobačaj u slučaju silovanja ili kad je život majke ili fetusa u opasnosti. Čileanska novinarka Paola Dragnic našla se upravo u središtu priče s pobačajem, a ovo je ispričala za BuzzFeed:

Kad sam imala 36 godina, ono što sam stvarno jako željela je imati dijete. Moj partner, Marcelo, godinama me molio da imamo djecu, ali ja sam uvijek bila previše zauzeta svojom novinarskom karijerom. I nikad, do tog trenutka u svojoj 36. godini, nisam osjetila taj majčinski nagon.

Cijeli proces pokušavanja da zatrudnim bio je zabavan i uspješan: nakon samo dva mjeseca, test trudnoće pokazao nam je radosnu vijest. Veselo smo proslavili bocom šampanjca. No, bilo je prerano za slavlje. Toga sam tek sada svjesna.

Trudnoća mi je čudno preuzela tijelo

Tu istu večer posjetili su nas prijatelji s preuranjenim poklonima, ali neki su stvarno bili urnebesno smiješni. Činilo se pomalo nestvarnim da će čvrsta feministica i neovisna novinarka poput mene s ovakvim entuzijazmom prigrliti taj klišej majčinskih osjećaja. Još uvijek se sjećam heklanih dječjih čizmica koje nam je Vicente poklonio. Bile su bijele, a on je uz svoj specifični smisao za humor objasnio da je to zato što je morula još toliko mala, pa je nemoguće znati kojeg će spola beba biti.

Tada sam radila posao iz snova: sudjelovala sam u jednom istraživačkom i interpretativnom novinarskom projektu, jednom od rijetkih u post-diktatorskom Čileu. Bio je to pravi luksuz. Plus, sasvim solidno sam zarađivala u ne toliko profitabilnom polju kao što je novinarstvo.

Ali tad, moja je trudnoća, koja je trebala biti jedan od najljepših trenutaka u mom životu, počela preuzimati moje tijelo i dušu te se uskoro pretvorila u noćnu moru. Prošla su tri tjedna, a ja nisam mogla prestati povraćati. Povraćala sam i do 30 puta na dan, a moj želudac više nije mogao tolerirati čak ni vodu.

No unatoč tome, užasno sam otekla. Znala sam da nešto ozbiljno nije u redu. Naša tijela nam govore kad nešto ne valja, ali mi smo izgleda izgubili sposobnost da ih slušamo, posebno tijekom trudnoće i majčinstva, kad se u potpunosti predajemo u ruke doktora.

Posljedica psihičkog stresa?

A realnost me dočekala kad sam, zbog toga što mi je neprestano bilo mučno, posjetila dr. Gonzáleza, koji mi je rekao da je to zato što sam ja, kako je to nazvao, “starija buduća majka”. Rekao je da vjerojatno riječ o somatizaciji, odnosno da češćim povraćanjem fizički izražavam psihički stres. Rekao je kako je povraćanje uobičajeni dio tipične hormonalne promjene koja se događa u trudnoći. Nije bilo nikakvog ispitivanja, već se sve temeljilo na pristranim i neutemeljenim zaključcima, što se nastavilo i tijekom cijele trudnoće.

I tako sam se vratila kući s titulom “starije buduće majke” i lingvističkom pljuskom te s tabletama protiv mučnine, koje mi uopće nisu pomogle. Prošlo je svega par dana te sam opet morala posjetiti doktora zbog obilnog krvarenja. Ovoga puta nisam samo povraćala, već i krvarila, što su bili očiti signali pobačaja.

Ultrazvuk je pokazao samo odvojenu posteljicu i nikakve druge anomalije. Zatim sam dobila injekcije hormona kako bih sačuvala trudnoću koju je moje tijelo očito odbacivalo te su mi rekli da mjesec dana moram mirovati i provesti u krevetu…s podignutim nogama. Zbog mučnine su mi natekle oči. Većinu vremena osjećala sam se utrnuto i imala sam osjećaj da ću se ugušiti te i dalje nisam mogla prestati povraćati. Bila je to najgora mučnina u mom životu.

Stravično uplašena

S obzirom da radim kao zdravstveni novinar, bila sam svjesna da 14. tjedan znači vrijeme za test nuhalnog nabora. Takav je test česta praksa u razvijenim zemljama, ali nešto veoma novo u Čileu. Naime, test mjeri količinu tekućine u stražnjem dijelu vrata fetusa kako bi se otkrili mogući problemi i anomalije. Rekla sam doktoru da želim obaviti taj test.

Pobjesnio je i buljio je u mene dok mi je prelazio preko trbuha kako bi napravio ultarzvuk. “Kako vi znate za to, ha? Ne mislite valjda pobaciti ako nešto nije u redu?”, upitao me. Njegova reakcija bila je toliko oštra da sam u tom trenutku shvatila kako ova trudnoća ustvari nije moja, nego njegova i da ja ustvari ne znam što se točno događa.

Još nisam ušla ni u 14. tjedan trudnoće, a moje fizičko stanje već je bilo poprilično sumorno. Udebljala sam se 30 kilograma i ni jedne cipele više mi nisu odgovarale, a samo tekućina koja se zadržavala u meni mogla me sasvim lako ubiti.

Bila sam užasno uplašena, ali i sasvim sigurna da je nešto opasno pošlo po krivu. Nazvala sam brata, koji je inače pedijatar te sam ga zamolila da mi pomogne pronaći nekog specijalista ginekologije. Novi doktor me odveo na 4D ultrazvuk kako bismo eliminirali bilo kakve dvojbe. No, nije prošlo onako kako smo se nadali.

Nešto nije u redu s fetusom

Ako je rezultat nuhalne translucencije veći od 2 milimetra, to znači da postoji veliki rizik neke vrste oboljenja kod fetusa. U mom je slučaju nuhalna translucencija bila beskonačna. Tri dana kasnije vratili smo se kod istog doktora i ovoga puta nije bilo dvojbi: bila je duga oko 9 milimetara.

Novi doktor proveo je oko dvadeset minuta mjereći moj pupak, a zatim smo otišli u njegovu ordinaciju. S olovkom u rukama, počeo je objašnjavati: “To znači da nešto nije u redu s fetusom. Većinom je nuhalna translucencija uzrokovana Downovim sindromom, ali u vašem slučaju to mogu odbaciti, s obzirom da fetus ima nosnu kost.”

Rekao je kako je vjerojatno riječ o nekakvoj srčanoj malformaciji koja se može riješiti u maternici ili kad se dijete rodi. Tada sam ga zamolila da odemo na genetički test.

Amniocentezu (vađenje amnionske tekućine) se inače može obavljati tek nakon 6 mjeseci trudnoće, pa smo se odlučili za test zbog kojeg su mi napravili punktaciju kroz pupak kako bi izvadili materijal iz posteljice te analizirali njegovu genetsku kompoziciju. Sama procedura uključivala je rizik od abortusa, ali bila sam sigurna da se to neće dogoditi, ali sam također bila sigurna da će rezultati biti loši koliko sam i očekivala.

Vjerojatnost raka i smrti

Rezultate testa osobno smo preuzeli nakon samo nekoliko dana. Bratu sam unaprijed rekla kako je zasigurno riječ o triploidu. S obzirom da sam novinarka, sama sam pretražila svoje simptome dok su mi doktori nastojali napraviti dijagnozu. Tada, 2006. godine, nitko nije imao pametni telefon, pa smo otišli u internet kafić kako bi pretražili taj pojam.

Upisali smo “triploid”. Moj brat, suprug i ja sjedili smo na tri različita računala i u isto vrijeme počeli čitati: “Pacijent bi mogao umrijeti”, “… moglo bi izazvati invanzivnu molu, odnosno neoplazmu”, “mogao bi se osloboditi rak koji će s lakoćom metastazirati.” Potpuno slomljeni i zbunjeni otišli smo ravno u kliniku. Doktor je potvrdio da je riječ o triploidu i rekao: “Stanje je ozbiljno, moramo ga izvaditi, ali to ne možemo napraviti u Čileu. Imate li novca za putovanje?”

Marcelo i ja smo počeli buljiti jedan u drugoga. Odgovor je morao biti da, iako nismo imali novca. I tako sam dobila još dvije porazne činjenice koje su pogoršavale moje fizičko stanje: Neću postati majka i umrijet ću ako ne odem van države kako bi abortirala. Trebalo mi je ovoliko dugo da skupim snage govoriti o nasilju koje sam tada pretrpjela, osobito od strane čileanskih vlasti.

Stanje iz lošega u gore

U samo nekoliko sekundi prestala sam biti slatka, debeljuškasta trudnica i pretvorila sam se u hodajući lijes za svoje polu mrtvo, nerođeno dijete, koje je i mene ubijalo. I kao da sav taj horor nije bio dovoljan, morala sam pronaći način kako da pobacim da bih sačuvala maternicu i vlastiti život.

Doktor nam je objasnio sve detalje “genetske pogreške” do koje je došlo, nekoliko puta. Većina ljudi ima dva para svakog kromosoma, a moj je fetus imao tri. Ta genetska anomalija donijela je toliko smrtonosan poremećaj mome tijelu da mi se posteljica jako brzo ispunila tumorima koji su se veoma brzo širili i rasli, a razina hormona opasno je narasla.

“Zato vaše stanje ide iz lošega u gore. Po razini hormona koju imate, kao da ste trudni deset puta”, rekao je doktor. I upravo sam taj osjećaj tjednima opisivala, ali to očito nitko nije protumačio kao valjan simptom.

I tako je počela odiseja koju ni jedna žena ne bi trebala prolaziti, zato što potreba, pa i želja, da se napravi medicinski potpomognuti pobačaj može ženu koja je još nedavno trebala postati majka pretvoriti u kriminalca. Zbog našeg očaja i nesposobnosti čileanskih doktora, naš je liječnik nazvao bolnicu u Tampi na Floridi.

Na tečnom engleskom rekao je doktoru na Floridi da ima slučaj vrlo ozbiljnog triploida i da me želi uputiti k njima. S obzirom da nismo imali valjanu vizu za posjet SAD-u, a nismo imali ni novaca, krenuli smo potezati veze na sve strane na koje smo mogli. Američka ambasada u Čileu puno nam je pomogla, a prijatelji i članovi obitelji koji su znali u kakvoj smo situaciji posudili su nam novac.

Gotovo uništen fetus, ali još uvjek živ

U međuvremenu, nisam čak stigla ni biti tužna. Jedva sam mogla hodati, vidjeti i čuti. Samo sam se vukla s jednog mjesta na drugo, ispunjavala potrebnu papirologiju i, naravno, povraćala. Svaka dva dana išla sam na ultrazvuk kako bismo provjerili kakav je stupanj invazije tumora te u kakvom je stanju fetus.

Bio je gotovo uništen, ali još uvijek živ. Što su doktori čekali? Da fetus umre kako ne bi imali problema sa zakonom, mene da otputujem u inozemstvo ili da budem u tolikoj životnoj opasnosti koja bi im dala valjan razlog da me “spase”?

A čileanska vlada me u međuvremenu mučila. Riskirali su moj život tako što su negirali moje pravo na hitan medicinski postupak. A ono što me najviše plašilo je da ne izgubim i cijelu maternicu. U ovako ekstremnim situacijama, često žene moraju podvrgnuti histerektomiji, kako bi spriječili širenje tumora.

U cijeloj toj priči, kad sam sjedila u kafiću, jedna mi se žena ispričala što je kraj mene zapalila cigaretu, a nije primijetila da sam trudna. “Samo sam se udebljala”, lagala sam. Dok sam odlazila iz kafića nisam mogla zaustaviti suze i rekla sam sama sebi da ću sve koje znam obavijestiti o tome što mi se događa. Kontaktirala sam prijatelje, jednog po jednog i svi su mi vrlo brzo odgovorili.

Iznenadilo me što je čak i moja svekrva – samoprozvana protivnica pobačaja, koja je veoma religiozna te članica najkonzervativnije desne političke stranke u Čileu – vidjela da je zaista potrebno da čileanske vlasti promijene zakon i dopuste pobačaj u slučaju da je zdravlje buduće majke u opasnosti. Htjela sam tužiti vladu zbog svoje situacije, ali članice feminističke nevladine udruge nisu se usudile pomoći mi.

Porod bez upozorenja

Onesvijestila sam se i pala u neku vrstu šoka. Vozilo hitne pomoći odvezlo me u bolnicu. Kad se pojavio doktor objasnio je da su posljednji nalazi krvi pokazali abnormalnu razinu hormona i da je stanje trenutno smrtonosno. Rekao mi je da mu je etički odbor klinike dopustio da učini što god treba kako bi me spasio te dodao: “možda ćemo morati napraviti nekoliko kemoterapija, ali bit će blage, ne brinite, nećete izgubiti kosu”, kao da bi ikoga u takvom trenutku uopće bilo briga za kosu.

Zatim je sestra, bez ikakvog upozorenja, stavila malenu tabletu u moju vaginu. Za dvadeset minuta mislila sam da ću se raspasti. Trudovi su bili toliko jaki da sam jedva disala. Srce mi je udaralo toliko snažno da sam mogla osjetiti oštru bol u cijelom tijelu. Forsirali su me da izbacim sve iz svoje maternice, bez da su me za to pripremili.

Odjednom sam osjetila kako mi je mjehur puknuo, a tekućina je počela teći. Tada sam napokon posve izgubila kontrolu i prepustila se vlastitom bijesu. Mučili su me četiri mjeseca i sad su me još natjerali da rodim prirodnim putem kako bi izveli neku vrstu slučajnog pobačaja ili tko zna što.

Imam li još uvijek maternicu?

Potpuno van kontrole i preuzeta vlastitim bijesom, počela sam glasno vikati. “Da se niste usudili natjerati me da rodim, seronje. Ne želim postati majka. Nemojte mi ovo raditi. Pozvat ću policiju, prokleti bili”, vikala sam, a soba je odjednom bila prepuna bolničkog osoblja, dok sam ja pružala ruku i zahtijevala anesteziju.

Nosila sam ovu smrtonosnu trudnoću četiri i pol mjeseca, a sad sam se nalazila u jednoj od najboljih čileanskih privatnih klinika. Sve se raspalo u samo jednom trenutku.

Odjednom sam primijetila svjetla operacijske sale i osjetila masku preko lica. Ne znam koliko je točno vremena prošlo, ali kad sam se probudila, medicinska sestra mi je milovala lice, a s druge strane je stajao doktor i šapnuo mi: “Gotovo je, smirite se.”

Jedva da sam išta mogla izustiti. Kad sam napokon uspjela navlažiti usne, s jezikom još uvijek napola umrtvljenim od anestezije, upitala sam sestru ono što me najviše plašilo: “Imam li još uvijek maternicu?” I imala sam je. Suze su mi krenule niz obraze. Zatvorila sam oči i udahnula snažnije nego ikad u životu te sam osjetila najveće olakšanje ikad. Sve je, napokon, bilo gotovo.

Nova šansa

Kasnije tog dana, sestra je prekršila pravilo i dopustila mi da zapalim cigaretu na balkonu. Umotana u onaj grozni ogrtač, koji je isti u svakoj bolnici, bila ona privatna ili javna, prekrižila sam noge kako bih sačuvala svoje dostojanstvo. Sjedila sam uspravno u invalidskim kolicima i kao da sam na Karibima, uvukla sam dim cigarete koji je označio kraj ove noćne more.

Nakon godinu dana i silnih krvnih pretraga i ultarzvuka koje sam morala obavljati svaki petak kako bismo provjerili je li se sve vratilo u normalu, napokon smo mogli reći kako opasnosti više nema te smo moju snažnu maternicu mogli ponovno vratiti u funkciju.

Devet mjeseci kasnije rodila se malena Sofía, dugačka 52 centimetra i teška gotovo tri kile. Ona danas ima sedam godina i jako dobro zna da je njena mama i prije nje bila trudna, ali da je situacija bila komplicirana, pa je trudnoća morala biti prekinuta.

“To je ono o čemu svi žele dobiti intervju, zar ne mama?”, upita me svaki put kad netko od kolega reportera želi razgovarati o mom slučaju. Jednog dana i Sofía će biti odrasla žena poput mene i ne želim da ona, niti bilo koja druga žena, prolazi kroz onakve muke zbog vlade koja je gluha i pušta nas da patimo zbog nekakvog lažnog morala. Dvije godine kasnije, opet sam ostala trudna, a toga puta na svijet je došao naš dragi Simón Nicolás, koji danas ima četiri godine. Sve to zahvaljujući pobačaju koji mi je omogućio da jednog dana budem majka.