Emotivni esej jedne mame: 'Osjećala sam gađenje prema svojoj kćeri, jer nije bila ono što sam zamislila'

“Mama nikad, ali nikad ne bi trebala priznati ovako nešto, ali nikad mi se nije sviđalo moje dijete. Kad sam odrastala, nadala sam se kako ću jednog dana i ja imati kći i imala sam jasnu sliku kakva bi ona trebala biti: živahna, vesela i inteligentna, socijalno pametna i samouvjerena. Ono što sam dobila, potpuna je suprotnost.

Nakon poroda, Sophie je bila žgoljava i slaba. Malo je jela, a cijelo vrijeme je plakala tako jako da bi povratila. Kao dojenče, bila je jako čudna. Izbjegavala je kontakt očima i vrištala bi iz petnih žila na zvuk paranja papira. Kasnije, umjesto da šara bojicama, Sophie bi ih uredno posložila uz rub papira.

Kad bi se popela na vrh tobogana, počela bi plakati i tražila da je se spasi. Nije mogla ili nije htjela odgovoriti na izravna pitanja. Nije imala prijatelja. Život se činio težak za nju, svakog dana bi mi pomalo slomila srce”, stoji na početku eseja kojeg je majkapod pseudonimom Jenny napisala za Redbook.

U svom eseju ispričala je kako joj je trebalo nekoliko godina da zavoli svoju kći Sophie jer ona nije bila onakva kakvom ju je isplanirala. Čak i prije rođenja kćeri, Jenny je mislila da zna kakva njezina kći treba biti i u kakvu osobu bi se trebala razvijati. Njezina borba da dokaže kako s njezinom kćeri nešto nije u redu, nanijela je mnogo štete obiteljskim odnosima. Njezin esej, ali i komentar njezinog supruga, prenosimo u cijelosti:

Stalno razočaranje

Kako što vjerojatno možete i zamisliti, osjećala sam krivnju što sam stalno osjećala gađenje prema vlastitom djetetu. Tko ne bi? Ali iskreno, krivnju je zasjenio kolosalni osjećaj razočaranja. Jednostavno nije bilo magične majka-kći veze kao što sam pročitala u svakoj knjizi, što sam vidjela u svakom filmu i što sam očekivala na osnovu onoga što sam vidjela u svakoj obitelji koju sam upoznala.

Kad je Sophie napunila 18 mjeseci, posjetile smo moju sestru, koja je sad psihologinja, koja je odjednom iz vedra neba ispalila: “Znaš, Sophie je čudno dijete”. Pitala sam je što je time htjela reći, a ona mi je odgovorila: “Ona je samo pomalo odsutna”, rekla mi je sestra. Njezin komentar me uznemirio, ali je samo potvrdio moje sumnje da bi Sophie mogla imati neki oblik autizma. Razgovarala sam s voditeljicom njezinog vrtića i Sophie je riješila neke testove za autizam, ali oni su pokazali kako nije autistična.

Našla sam pedijatrijskog neurologa, ali kad sam iz ordinacije dobila neke formulare za ispuniti, Sophie nije imala niti jedan simptom naveden na njemu koji bih označila kao razlog posjete neurologu. Otkazala sam termin. Moj muž me optužio da tražim dijagnozu koja ne postoji, ali ja sam trebala znati zašto moja kći ne ispunjava svoje razvojne mogućnosti, a kamoli moja očekivanja.

‘Moj muž je imao sjajan odnos sa Sophie’

Moj muž, suprotno od mene, uvijek je volio i poštovao Sophie zbog onoga što ona je. I iz njegove perspektive, to se činilo tako lako! Umjesto da je stiskao zube i šizio dok je ona prolazila kroz neke svoje ekscentrične ispade, on bi je imitirao i time bi je tako jako nasmijao da bi jednostavno sretni pali jedno drugome u zagrljaj, a ja sam mu zavidjela na odnosu koji je stvorio s njom.

Možda sam čak i neko vrijeme mislila da mi nedostaje majčinskog instinkta, ali kad se moja druga kći rodila, oborila me preplavljujuća majčinska ljubav. Lilah je bila točno ono dijete o kojem sam maštala. Jaka i zdrava s prodornim pogledom.

Jela je energično i smijala se vrlo lako. Rano je progovorila, a s nekom jednostavnošću je i stvarala prijateljstva s kim god se upoznala. Kad bih je zagrlila, ona bi mi uzvratila, a ja sam mogla osjetiti moje srce i njezino srce kako kucaju kao jedno.

Kako je Lilah rasla zdrava i jaka, Sophie je izgledala prilično krhko u usporedbi s njom. Istina je da sam i ja sama, kao i većina mojih rođaka, sitne građe, ali je Sophie bila sitna i izvan te dimenzije, bila je slaba, mršava i blijeda. Suprotnosti između Lilah i Sophie ubrzo su prešle okvire fizičkog.

Tu je bila Lilah, koja je već sa 6 mjeseci pokazivala interes da igramo veselu igru skrivača dok je njezina sestra, koja je već imala tri godine, sjedila na podu brbljajući fraze iz knjiga i TV emisija. Pitali bismo je hoće li nam se pridružiti u igri, a ona bi odgovorila nešto nevezano, poput Kišnog čovjeka: “Gle, trag! Gdje? Ovdje!”

‘Sve što bi ona napravila, ja sam gledala kao neuspjeh’

Došla sam do točke kad sam počela gledati svaki Sophiejin potez kroz objektiv neuspjeha. Na rođendanskoj zabavi samo se odšetala od druge djece koja su igrala grupnu igru. Tad sam prokomentirala: “Evo je opet, ponaša se asocijalno!”, ali druga mama mi je tad rekla: “Sophie radi nešto svoje, nije je briga za glupu igru. Pametna je ona cura”. I ja sam se iznenadila, ali zato jer sama nikad nisam vidjela svoje dijete na takav način.

Za mene, ona je bila zarobljena u svom vlastitom čudnom svijetu u kojem je vode neke misteriozne motivacije i beznadno je nesposobna da bude normalna. Znala sam da sam oštra prema njoj, ali činilo mi se kao da jednostavno ne mogu stati.

Trenutak obračuna došao je kad je Sophie imala 4 godine, tijekom igranja s kćeri moje najbolje prijateljice. Ja sam kritizirala Sophie zbog toga jer je uzela kist naopako, a onda se u jednom trenutku moja prijateljica okrenula i rekla mi: “Ti si Sophijina majka i trebala bi biti njezina stijena, osoba na koju se najviše može osloniti i koja joj pruža bezuvjetnu ljubav. Nije bitno da li se tebi sviđa ili ne kakva je ona, svejedno joj trebaš biti potpora”, rekla mi je.

Počela sam plakati jer sam znala da je u pravu. Duboko u sebi, osjećala sam sram koliko mi je lako bilo izdati vlastitu kći. Kad bih pogledala objektivno svoje ponašanje prema njoj, rekla bih da je bilo odvratno. Moja prijateljica me tješila, ali nije me pustila da se samo tako izvučem.

“Što ćeš napraviti po tom pitanju?”, rekla je. Iskreno, nisam imala pojma. A onda, nekoliko dana kasnije, dobili smo letak iz vrtića. Reklamirao je radionicu kliničke psihologinje koja se zvala “Voljeti i poštovati dijete koje imate, a ne ono koje biste voljeli imati”.

‘Nadala sam se da će joj naći neku dijagnozu’

Bingo! Nazvala sam psihologinju i zamolila je da se nađemo privatno. Na poleđini poslovne posjetnice sam napisala njezina razna ograničenja:

• Ima neujednačene vještine, kao malo dijete, znala je abecedu i brojati do 60, ali ne može složiti rečenicu od tri riječi
• Ozlijeđuje se, vjerojatno jer je anksiozna (ponekad čupa pramenove kose, a onda se počne grebati)
• Ne izražava niti prepoznaje svoje potrebe (plakat će kad je gladna, ali neće izgovoriti da je gladna)
• Počne jako plakati kad čuje visoke tonove (poput pištanja bankomata)
• Više se voli igrati sama (dok se djeca pokušavaju igrati s njom, ignorira ih ili se pokuša igrati s njima, ali ne može shvatiti kako)

Psihologinja me samo slušala dok sam se jadala i pri tome sam u jednom trenutku postala jako uzbuđena jer sam mislila da će postaviti neku dijagnozu mojoj kćeri kako bi neke stvari napokon dobile smisao. Ali nisam imala sreće.

Zaključila je kako se nisam prilagodila situacijama koje moju kći čine ranjivom. Ona je osjetljiva duša, a ja sam puno drugačija i otvorenija od nje. Dala mi je neke upute kako da počnem raditi na odnosu sa Sophie, ali unatoč tome svemu, cijelo vrijeme sam mislila da nešto nije u redu s mojim djetetom i pitala se zašto to nitko drugi ne može vidjeti.

‘Shvatila sam da sam htjela tri nemoguće stvari’

Ipak, odlučila sam pokušati ono što mi je rekla psihologinja. Prva stvar koju sam morala napraviti jest navesti moja očekivanja od Sophie kako bih mogla razumjeti jesu li ona realistična ili nedostižna. Dok god sam željela da ona bude netko tko zapravo nikad ne može biti, vodila sam svoje dijete na put neuspjeha.

Objasnila sam kako želim da Sophie napravi kontakt očima. “To je preteško za nju”, psihologinja je rekla dok je gledala moju listu. “Ona je zapravo jako osjetljiva, dok ti šapćeš njoj je to kao da pričaš na megafon”, rekla mi je.

Shvatila sam da sam htjela tri nemoguće stvari, da je Sophie jača (hipersenzitivna je), da bude otvorenija (stidljiva je) i da bude cool (Sophie i danas najviše voli mačiće i anđele).

Odlučila sam ispočetka graditi odnos s njom. Nekoliko mjeseci kasnije, Sophie je nacrtala jednoroga na komad papira i rekla kako taj crtež želi iskoristiti za rođendanske pozivnice. Jedva sam se oduprla svom nagonu da taj papir sakrijem u smeću i naručim neke druge pozivnice.

Kopije u boji njezinog crteža jednoroga poslane su na adrese 45 klinaca. Ubrzo nakon toga, dobila sam puno e-mailova roditelja kojima je to bilo presuper. Osjećala sam neko olakšanje. Ipak, suzbijati vlastita očekivanja iz dana u dan bilo je jako teško.

Pitala sam se jesam li postavila ljestvicu previsoko. Kao kći lokalnog političara, od mene se očekivalo da drugima budem uzor, da se odijevam prikladno, uvijek se smijem i budem komunikativna, a sve to mi je išlo vrlo lako jer su to vještine s kojima sam se rodila. Moja majka je znala reći: “Ništa ne uspijeva kao uspjeh” i ja sam se istaknula iz mase. Zašto nije mogla i Sophie?

‘Pokušavala sam ignorirati instinkt da nešto nije u redu’

Pokušavala sam ignorirati svoj instinkt koji mi je i dalje govorio da nešto nije u redu. Psihologinja mi je preporučila da se zbližim sa Sophie tako da radim nešto što i ona voli. Nekoliko dana kasnije sam je našla kako gleda u katalog jedne modne kuće. “Aha, dijelimo ljubav prema kupovini!”, zaključila sam radosno. To možda nije bio najzdraviji i financijski najpametniji način da se zbližavamo, ali morali smo negdje početi.

No, umjesto toga, Sophie je sve češće puzala na sve četiri i mijaukala, vrištala i brbljala na izmišljenom jeziku nego izgovarala smislene rečenice. Znala bi pitati pitanja poput: “Što ako bi dan postao noć, a noć dan?” Kroz neko vrijeme sam se naviknula, ali nikad se nisam pomirila s tim da je s njom sve u redu.

Sophie je ipak imala problema s rastom i razvojem

A onda je Sophie proslavila 7. rođendan, a nevjerojatno otkriće uznemirilo je našu obitelj. Na poticaj našeg pedijatra, koji je bio zabrinut za njezin spori rast, Sophie je prošla neke testove i utvrđeno je kako joj nedostaje hormona rasta u organizmu što je usporilo njezin razvoj od samog rođenja.

Iako joj je bilo 7 godina, ona je svojim mentalnim i fizičkim razvojem bila nekoliko godina iza svojih vršnjaka. To nije bila dijagnoza koju sam očekivala, ali imala je smisla.

Hormon rasta regulira toliko funkcija u tijelu i njegov nedostatak objasnio je sva njezina neobična stanja – od loših raspoloženja, anksioznog ponašanja, poteškoća u komunikaciji do nedostatka apetita. Moja prva reakcija bila je olakšanje – dijagnoza! Zatim krivnja.

Sve to vrijeme, moja Sophie se mučila. Suočavala se s golemim izazovima svaki dan i to bez majke koja bi trebala vjerovati u nju. Što je još gore, ja sam joj zamjerala što me razočarala. Odmah sam požalila mnoštvo užasnih stvari koje sam rekla tijekom godina i molila se da šteta nije nepopravljiva. Koji je to bio poziv za buđenje.

Kako smo sve više shvaćali kakva je njezina dijagnoza, ja sam postajala sve nježnija i pokazivala još više majčinskih osjećaja prema svojoj Sophie. Danas ona ima 9 godina i terapija hormonima dala je jako dobre rezultate. Sophie je danas u gimnastičarskom klubu, rastura testove u školi, odlazi se igrati kod druge djece i obožava skidati pjesme na svoj iPod.

Gleda me u oči i odgovara na pitanja. Prilično sam sigurna da je sad sretna većinu vremena. Znam da sam napravila mnogo štete svojoj obitelji i svojoj kćeri. Nadam se da mi to neće zamjerati jednog dana i da šteta koju sam napravila nije nepopravljiva.

‘Moja supruga je dobra majka’

Suprug autorice pisma svjestan je kako je ona napisala neke oštre pa čak i šokantne stvari u svom eseju. Evo što on želi da znate o majci koja stoji iza ovog pisma:

Moja žena voli popravljati stvari, ona je ektsrovert, borac. Njezin najveći strah je da bude sama. Kao roditelju, teško joj je bilo gledati kako se njezino dijete, to maleno biće koje voliš više od ičega, bori i ističe od drugih. Koliko god se trudila, nije mogla popraviti Sophie i mislim da ju je to plašilo.

No, nekad stvari jednostavno nisu pokvarene, samo su drugačije od onoga uobičajenog. Postoji ogromna lista stvari koje ti nitko ne kaže kad dobiješ djecu. Jedna od njih je i ta da će te tvoje dijete naučiti kako da budeš dobar roditelj, ako si ga voljan poslušati. I ja znam da ona sluša našu djecu, zato jer svaki put kad Sophie ima neku dobru vijest ili neki problem ili je povrijeđena, prvo traži svoju mamu”, napisao je otac Sophie i Lilah.