Dugo sam bio patološki lažljivac. Fabricirao sam faks, cure i skupe poklone. I onda sam otišao u Vrapče

Sjedim na klupi u parku i gledam na sat. Još pola sata sam na predavanjima na faksu i onda mogu krenuti kući. Daj da više prođe tih pola sata, ne da mi se više. Mislim da je vrijeme da prestanem lagati. Ovo predugo traje. Starci će me i danas pitati jesam li položio ispit. Mali je problem što već godinu i pol nisam vidio faks.

Kada dođem kući sve ću im priznati. Ozbiljno. Ustajem s klupice s čvrstom odlukom da je danas dan kad ću roditeljima reći da, zapravo, uopće nisam student. Dok se vozim vlakom prema doma odluka je sve čvršća. Dosta mi je ovih sranja. Ulazim u kuću, ugledam mamu koja me odmah pita kako je prošao ispit.

Osjećam kako me steže u grlu, u ušima mi počinje šumiti i sve ono što sam prije pola sata odlučio u tom trenutku pada u vodu. “Položio sam. Nisam briljirao, ali sam prošao”. U maminim očima vidim sreću i u tom trenutku mi je drago što sam je barem nakratko usrećio. Priznat ću joj sutra.

Sljedećeg se jutra budim s ogavnom grižnjom savjesti; znam da su se mama i tata veselili zbog nečega što nije stvarno. Ustajem, oblačim se, kažem mami da idem na faks i izlazim iz kuće. Ovog puta imam dogovorenu kavu s prijateljem. Danas barem neću sjediti sam u parku.

Prva svjesna laž, nakon koje sam naučio bolje lagati

Ovako je prije deset godina izgledao moj život. Ja sam Ivan, imam trideset godina, živim u malom mjestu pored Zagreba i prije dvije godine potražio sam pomoć kod psihijatrice u Vrapču kako bi se izliječio od patološkog laganja. Lagao sam svašta. Da idem na faks, da polažem ispite, izmišljao sam izlaske, fabricirao bivše cure, putovanja, darove koje sam poklanjao imaginarnim ženama…

Ne znam kako je sve počelo, ali sjećam se svoje prve svjesne laži. Zapravo, toliko ste je puta vjerojatno čuli, da ćete misliti da je izmišljena. Imao sam sedam godina. Bila je dječja i izrečena samo kako bih se izvukao iz problema. S dečkima sam ispred zgrade igrao nogomet, šutno sam loptu koja je odletjela u susjedov prozor. I razbila ga.

Svi smo se razbježali kućama, trčao sam sumanuto dok sam u pozadini čuo susjeda kako urla. Roditelji su znali da s dečkima igram nogomet, ali ja sam ih uvjeravao da sam bio s nekom potpuno drugom ekipom i da ja nisam taj koji je bacio tu loptu. Nisu mi povjerovali, ispričali su se susjedu i platili štetu, a ja sam se kroz godine naučio puno bolje lagati. Trebalo mi je dugo da shvatim koliko je, zapravo, tanka crta između sitne i gigantske laži. I da kada jednom kreneš, teško se ikad vratiti.

Prezirao sam konfrontacije

S pubertetom i početkom srednje postao sam dosta živ, ali bio sam dobar učenik. Malo kampanjac, nakupio bih nekoliko jedinica, ali kada bi zagustilo sjeo bih, učio i na kraju sve ispravio. No, nikad starcima nisam govorio za loše ocjene. Nisam htio da mi zabrane izlaske za vikend. Ok, ništa strašno, mislim da su to skoro svi u nekom trenutku radili. Ali, kada danas pogledam unatrag, mislim da je to bio početak problema; nikada nisam volio konfrotacije i sukobe, uvijek pomalo tražeći najjednostavniji mogući izlaz iz neugodne situacije. Prezirao sam suočavanje s drugima, a laži su mi se činile kao najlakši bijeg.

Mislim da nisam jedini dečko koji je u srednjoj bulaznio s lovačkim pričama. Recimo, kad sam se jednog ljeta s roditeljima vratio s mora, dečkima sam u kvartu ispričao sve o svojoj ludoj ljetnoj avanturi s jednom curom. Što se zapravo dogodilo? Baš ništa. Prošetali smo se nekoliko puta i pao je jedan mali poljubac. I to je bilo to. A priča koju sam smislio bila je sočna i puna detalja. Općenito, znao bih se svako toliko pohvaliti ekipi kako je neka cura pala na mene, a ustvari bih jedva od nje, uz podosta zamuckivanja, uspio iskamčiti broj telefona. Jednom sam imao dogovoren dejt s curom, ali ona ga je u zadnji tren otkazala. Bio mi je bed, nisam znao što da kažem frendovima jer su svi znali da imamo dogovor, pa sam im jednostavno lagao da smo bili vani, da je bio ok, ali da mi se nije baš nešto dopala.

To su, realno, sve nekakve blesave laži koje masa ljudi izgovara. No, kod mene je to jednostavno u nekom trenutku eskaliralo. Kad sam upisao jedan društveno humanistički faks u Zagrebu cijela stvar je potpuno izmakla kontroli. Upisao sam studij koji me uopće nije zanimao samo kako bih imao studentska prava. Već nakon par predavanja shvatio sam da me to ne zanima i sve sam rijeđe odlazio tamo. Do Božića sam već znao da me to apsolutno ne interesira, ali pred roditeljima sam se pravio da je sve super.

Iz nekog razloga mi se u tom trenutku činilo puno logičnijim da se svaki dan ujutro dignem iz kreveta, otuširam, obučem čistu odjeću, spremim stvari i kažem da idem na predavanja, nego da im kažem da sam odustao od faksa. I tako bih svaki dan, od ponedjeljka do petka, izašao iz kuće, otišao na vlak, sišao s njega u gradu i onda otišao negdje na kavu ili bih jednostavno šetao po gradu, uz povremeni odmor na nekoj klupi u parku. I tako godinu i pol dana.

Sve sam pažljivo dozirao, da zvuči realno

Prvo vrijeme mi se to nije činilo kao neka drama, još sam živio u zabludi da ću sve srediti. A onda su krenuli ispiti, pa su laži postale još malo veće. Počeo sam im govoriti da ih polažem jedan za drugim, iako sam ih od 13 položio samo dva. Pa je došao i trenutak kad sam im morao reći da sam upisao drugu godinu. Dodao sam i detalj da mi je s prve ostao samo jedan ispit. Da bude uvjerljivije.

Naime, u tim svojim obmanama bio sam uvijek prilično proračunat. Pazio sam da sve priče bude realne. Recimo, nikad nisam pretjerivao s dobrim ocjenama. Nekad bih dobio četvorku, a nekad bih im rekao da sam se jedva provukao s dvojkom. Iako, realno, na ispite uopće nisam odlazio. I tako je prošlo godinu i pol dana; laganja, lutanja gradom, suludih izmišljotina, potraćenog vremena, umora…

Svaka nova laž vukla je sljedeću. Svaki dan, kad bih se vraćao kući, razmišljao sam o tome kako bi bilo lijepo da imam muda prekinuti tu agoniju. Ali stalno sam zamišljao tu scenu kako dolazim doma i izgovaram da ih već mjesecima lažem i onda vidim njihovo razočaranje, bijes i tugu. Ni jedan dan mi se nije činio dobar za tu vijest.

Baš ništa se nije dogodilo

Dok napokon grižnja savjesti nije postala toliko velika da je više nisam mogao podnijeti. Gušila me. Počela je nova akademska godina, uskoro su krenuli novi ispiti i ja sam još jednu godinu trebao odglumiti. Nisam mogao. Nisam mogao više lagati ljude koje volim najviše na svijetu i koji su se tresli tijekom svakog mojeg lažnog ispita.

Došao sam doma i sjeo na krevet. Ok, to je taj trenutak, idem im reći. Bilo mi je zlo. Nisam se mogao pomaknuti s kreveta. Reći ću im sutra. Ne, reći ću im sada. Možda ipak bolje sutra? Misli su mi divljale. Sljedećeg trenutka stajao sam u dnevnom boravku. Ne znam kako, ali rekao sam im. Ispričao sam im sve. Svih godinu i pol.

Naravno bili su u šoku. Mama se zabrinula, mislila je da sam zapeo u neko loše društvo. Nije joj bilo jasno s kim i gdje sam proveo sve to vrijeme. A ja sam napokon, nakon dugo vremena, osjetio golemo olakšanje. Ironično, ništa od onog mog straha nije imalo smisla. Jer se baš ništa dramatično nije dogodilo kad su saznali za faks. Jedino što ih je pogodilo bilo je moje laganje.

Opet eskaliralo sa zaljubljivanjem

Nakon toga malo sam se primirio s laganjem. Našao sam posao na kojem sam dosta brzo napredovao. Okej, malo bih ekipi na poslu lagao oko izlazaka i trošenja, koje sam redovito preuveličavao. No, i u tome sam bio pažljiv i proračunat. Nikad ne bih, recimo, rekao da sam u jednoj večeri potrošio tri tisuće kuna, jer sam znao da mi to nikad ne bi povjerovali. Svi smo, ionako, znali kolike su nam plaće. No, ako sam na izlazak potrošio 200 kuna, rekao bih da sam potrošio 400. Ako sam potrošio 300, to bi postalo 600. Ili, recimo, ako bi izlazak završio u 3 ujutro, a ja bih rekao da smo nakon toga još otišli u drugi kafić i da sam došao doma u osam. Ono što je bilo stvarno, jednostavno nije bilo dovoljno.

A onda sam se luđački zaljubio. I tada je opet sve eskaliralo. Jedan dan smo pričali o bivšim vezama. Ona je spomenula broj tipova s kojima je bila, a ja, u panici da će moj broj djelovati jadno, nadodao sam na svoju listu još četiri cure. U tom trenutku to mi se činilo kao neka sitna laž. Nažalost, vrlo brzo je postala golema.

“Ona tvoja cura zvala se Marija i studira pravo”, pita me nekoliko tjedana nakon što smo počeli hodati. Grozničavo razmišljam, pokušavam se sjetiti što sam joj točno onda rekao. Kroz bradu promrmljam “da” i brzo okrećem na neku drugu temu. Ok, izvukao sam se. No, minutu kasnije već joj lažem kako sam bivšu curu Anu (koja je stvarno postojala) vodio za Valetinovo u Sveti Martin na Muri. Istina je da smo Valentinovo proveli na večeri, spa resort nismo ni vidjeli.

“Ma Mariji sam za ročkas poklonio parfem”, pričam curi opet nekoliko tjedana kasnije, a ona me gleda zbunjeno. “Rekao si da si joj kupio narukvicu”, odgovara, buljeći u mene. “Ma pomiješao sam”, izgovaram već polako u panici. Iako sam se trudio da u izmišljotinama budem što sažetiji, počela su se stalno pojavljivati neka nova pitanja, a laži su postajale sve kompliciranije i veće. U toj panici izmišljao sam imena cura, gdje žive, što studiraju, kako izgledaju, gdje sam koju vodio na putovanje, što sam kojoj kupio…

Zapisivanje laži

Najveći problem s lažima je taj što kod stvarnih događaja zapamtite i neke sitnice, a kod laži pamtite samo glavne stvari, izmišljene detalje koje ste možda spomenuli, uglavnom zaboravite. Čak sam u nekom trenutku razmišljao da bi možda bilo pametno da sve te laži zapišem, kako bi ih lakše popamtio, ali sam dosta brzo shvatio koliko je to suludo. I da je vrijeme da prestanem sa svim tim sranjima. No još mjesecima nisam prestao. Nisam znao kako stati i svojoj curi priznati istinu, a da je ne izgubim.

Zašto sam sve to radio? U početku sam želio ispasti frajer pred curom, a ubrzo sam se toliko zaljubio da sam umirao od straha da ću je izgubiti.
Tada sam, iako sam već godinama radio kao voditelj prodaje u jednoj firmi, odlučio sa 28 godina ponovno upisati fakultet, ovog puta menadžent. To me je jako zanimalo. Cura me podržavala.

Krenula su predavanja, a ja sam nekako zaključio da ima vremena i da su ta prva dosadna i da ne moram prvi tjedan ići na faks. Nisam otišao ni drugi. Ni onaj nakon toga. Počela se ponavljati stara priča. Samo ovaj put nisam lagao roditeljima, jer me oni nisu ništa ni ispitivali, nego curi. Govorio bih joj da nakon posla idem na predavanje, a otišao bih na cugu s prijateljima. To je trajalo tri mjeseca. U prosincu sam došao sebi i polagano krenuo na predavanja, ali dotad sam već izgovorio ozbiljnu količinu laži.

Odjednom se u sve uvukla sumnja

“Kolokvij? Pa kod tog profesora nema kolokvija”, opet me gledala zbunjeno. Naime, i ona je išla na isti faks, samo redovno. “Ma mi izvanredni ga imamo”, rekao sam. Iako sam tad već išao na većinu predavanja, nekako još nisam uspio sve pohvatati. Tada se pojavila sumnja. Odlučila je jednog popodneva doći po mene nakon predavanja, na kojem sam joj rekao da ću biti. Nije me našla, jer me nije bilo.

Shvatila je da se zapravo događa ista stvar kao prije, jer sam joj ovo ranije sve ispričao. Tada smo već živjeli zajedno, došao sam doma i zatrpala me masom pitanja. Priznao sam joj da nisam u početku išao na faks, ali da sam sada redovit. Povjerovala mi je, ali uvukla se sumnja u sve. Počela me redovito ispitivati o mom prijašnjem životu, vezama, svemu.

Bila je Stara godina, ulazili smo u 2014. godinu i odlučili smo je provesti sami doma uz večeru. Ležali smo u krevetu i u jednom trenutku upitala me za Ivanu. Opet za taj prokleti poklon. Nisam se mogao sjetiti jesam li joj rekao da sam joj kupio parfem ili narukvicu. Krenulo je još jedno pitanje, pa još jedno. Nisam imao odgovor. Krenula je svađa, optužila me da lažem i u tom trenutku puknuo sam i priznao sve.

Posjet doktorici Jandričko u Vrapču

“Ne postoje ni Ivana, ni Marija, niti jedna ne postoji! Nisam ih vodio na putovanja, niti kupovao darove”, izašlo je iz mene. Opet sam osjetio olakšanje, kao onda sa starcima, ali ovaj put i paniku jer sam znao da je gubim. Ustala je i izjurila iz stana. Ostao sam sam na krevetu, najveći idiot na svijetu. Nije mi se danima htjela javiti na telefon. A ja sam bio prestravljen, jer sam znao koga gubim. Sve sam napokon priznao i sestri. Bila je vrlo direktna, rekla mi je da bih trebao potražiti stručnu pomoć. Otišao sam kod doktora opće prakse koji me uputio na psihijatricu Tihanu Jendričko u Vrapču.

Imao sam tri tjedna do prvog termina, čekajući ga napokon sam se našao s curom. Znao sam da mi je ovo zadnja šansa. Ispričao sam joj apsolutno sve i prvi put nije bilo niti jedne jedine laži. Odlučila mi je pružiti novu priliku.

Kasnije sam razmišljao; da me ona nije tada razotkrila tko zna koliko bih još dugo lagao. Želim vjerovati da bih joj u nekom trenutku i bez ovoga sve priznao. Ako ništa drugo, barem jednog dana prije našeg vjenčanja. Ne bih mogao ući u brak s tolikim teretom. Nakon priznanja i početka terapije, u početku nije bilo lagano. Morao sam svjesno razmišljati o tome da ne slažem. Znao sam se uhvatiti u nekim situacijama koje su bile savršene za laž, u glavi bi mi se instantno javila cijela priča, ali je ne bih izgovorio. Morao sam naučiti govoriti istinu. Kada sam napokon shvatio da ljudi oko mene najnormalnije reagiraju i da nema posljedica za govorenje istine, sve je nekako postalo lakše.

Postavio sam si prihvatljiv omjer laži i istine

S psihijatricom sam razgovarao godinu i pol dana. Nedavno smo završili s terapijom. Pomogla mi je da shvatim da je moje laganje uglavnom bilo posljedica manjka samopuzdanja. Užasno sam se pred drugima i pred samim sobom htio prikazati u boljem svjetlu.

Nikad mi nije bilo gušt lagati. Nije tu bilo nekog adrenalina. Lagao sam kako bih si olakšao situacije, bježao sam od problema, odlagao konfrontacije. Danas ne mogu reći da više nikad ne slažem. U ovom svijetu ne postoji osoba koja to može reći. To bi bila laž. No, naučio sam kada je neka sitna laž prihvatljiva, a kada nije. Postavio sam neki omjer – 80 posto istine i 20 posto laži. Ali naučio sam se kontrolirati i, najvažnije, ne lagati najvažnijim osobama u svome životu.

Užasno je tanka ta granica između neke sitne nebitne laži i neke koja će ti izokrenuti život. To se meni dogodilo. Iako sam potražio pomoć i naučio se kontrolirati, i dalje se bojim kad bi mogao skrenuti. No, iako sam zbog toga liječen, ne volim za sebe reći da sam bivši patološki lažljivac. Nekako mislim da su to oni ljudi koji su lažima ozbiljno naštetili drugima, povrijedili ih ili počinili kaznena djela. A ja? Ja sam samo sebi skoro uništio život.