Godinu dana nakon što je preživio teroristički napad u Parizu, jedan dečko detaljno priča kako se osjeća
Michael je za vrijeme pucnjave u Bataclanu tijelom štitio curu Saru
Miris vatrometa ili jedna kapljica krvi. Samo to je dovoljno da se Michael O’Connor vrati u noć kada je u terorističkom napadu na Pariz ubijeno 89 ljudi. “Ne mogu se riješiti brojnih krvavih slika tog događaja”, kaže O’Connor za BBC. Ovaj 31-godišnjak proglašen je herojem jer je svojim tijelom zaštitio svoju curu, Francuskinju Saru Badel kada su prošle godine trojica terorista upala u koncertnu dvoranu Bataclan i počela pucati.
Godinu dana poslije Michael tvrdi da je postao druga osoba. “Ponekad mi se događa da poludim zbog neke neznačajne gluposti ili naglo postanem neopisivo tužan. Nikada nisam bio takva osoba”, objašnjava. Za sebe kaže da je prije terorističkog čina bio sretna mlada osoba koja je uživala u životu. “Unatoč tomu, trudim se i dalje uživati u životu. Neizmjerno sam zahvalan što sam ostao živ i cijenim svaku sekundu u danu”.
Svako malo se budi po noći u strahu
Neposredno prije napada Michael je s curom Sarom plesao ispred pozornice. U jednom trenutku u dvoranu je upao terorist i počeo pucati po ljudima. Par je uspio pobjeći. Michael tvrdi da je iz dvorane izašao bez fizičkih ozljeda, ali psihičke posljedice te noći ostale su trajne. Njegova cura Sara kaže da ga je u proteklih godinu dana barem 70 puta vidjela kako se po noći budi uznemiren.
Zabrinuta je za njegovo mentalno stanje. “Michael stalno ponavlja da je dobro. On je okej. Ne protivi se profesionalnoj pomoći, ali do sada nije ništa poduzeo kako bi je pronašao”, kaže Sara. Par, koji inače živi u Lyonu, tijekom prošlogodišniih terorističkih napada prvi puta je boravio u Parizu. “U Parizu smo zajedno proživjeli nešto što nas može još više zbližiti ili razdvojiti. Nadam se da ćemo ostati zajedno jer Saru ne bih mijenjao ni za što”, kaže Michael.
‘Kad bih uživao odmah bih osjetio krivnju’
Nakon što su pobjegli iz Bataclana, Michael i Sara su se vratili kući. Nakon toga danima su ih posjećivali brojni prijatelji i rođaci. “Prvih nekoliko dana nakon napada često mi se znalo dogoditi da zaboravim jesti ili da ne mogu spavati. To mi se jednostavno nije činilo bitnim”. Kada je nakon određenog vremena izašao iz kuće počeo je, kako kaže, sumanuto piti i jesti.
Uživao je u činjenici da je živ, da je prreživio Bataclan. “Onda sam naglo osjetio nekakvu krivnju, kao da nemam pravo biti sretan”. Kako bi pokušali zaboraviti napad na Bataclan, par je otišao na jednomjesečno putovanje na Tajland. Michael kaže da su ružne uspomene pokušali zamijeniti lijepima. “Na putu sam upoznao mnogo dobrih ljudi koji su me podsjetili da svijet ipak nije tako odvratno mjesto”, završava Michael.