Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Guardian je objavio veliki intervju Goebbelsove tajnice s nekoliko novih detalja o njezinom šefu privatno

Brunhilde Pomsel ima 105 godina i kaže da joj je ovo zadnji intervju

ZADNJA IZMJENA: kol. 16, 2016
Foto: Screenshot

Brunhilde Pomsel ima 105 godina. Prije mnogo desetljeća bila je tajnica Josepha Goebbelsa radeći u središtu nacističkog propagandnog stroja. Nakon što je snimljen dokumentarac o njezinom kontroverznom životu A German Life, u ekstenzivnom razgovoru za The Guardian otkrila je nekoliko novih detalja o privatnom životu svog šefa.

“Rijetko smo ga viđali u jutarnjim satima. No znali smo njegovu rutinu. Svako jutro prošetao bi iz svog doma do svoje palače u blizini Brandenburških vrata u kojem je bilo njegovo veliko ministarstvo propagande. Izgledao bi poput malog vojvode kada bi prošetao kroz knjižnicu u svom prekrasnom uredu”, priča Brunhilde Pomsel, zatvorenih očiju naslanjajući se rukama na bradu, prisjećajući se svog bivšeg šefa.

Pomsel titra smiješak na ustima dok u sjećanje priziva prizore iz Goebbelsovog elegantnog ureda u kojem je vladala bezbrižna atmosfera među šest tajnica. “Uvijek smo znali kada dolazi. No, nismo ga vidjeli sve dok ne bi izašao iz svog ureda kroz vrata koja su vodila direktno u našu sobu. I tada bismo mu mogli postavljati pitanja koje smo imali. Ponekad bi njegova djeca došla u posjet. Uvijek bi bila jako uzbuđena jer su imala priliku vidjeti oca na poslu. Dolazili bi s ljupkom dadiljom, bili su pristojni u uvijek bi se rukovali s nama”, opisuje susrete. Pomsel kaže da je to njezin posljednji intervju. Prošle godine izgubila je vid i svjesna je da broji posljednje dane.

Ne čistim savjest, mnogi bi postupili kao ja

pomsel1
Brunhilde Pomsel Screenshot

“U ovo malo vremena što je ostalo za mene, a nadam se da su u igri ipak mjeseci a ne godine, drži me nada da se svijet neće ponovno okrenuti naglavačke kao što je bilo tada. S olakšanjem gledam na činjenicu što nikada nisam imala djece i da ne moram brinuti o tome”, priča Pomsel. Mnogi se pitaju što je njezina motivacija da je odlučila prekinuti šutnju tek sada, kao zadnja živuća osoba iz najužeg nacističkog kruga.

“Apsolutno se ne radi o čišćenju moje savjesti”, tvrdi ona. Iako priznaje da je bila u središtu nacističke propagande te je njezin posao uključivao popisivanje i statistiku ubijenih vojnika, kao i pretjerivanje s brojem silovanih Nijemica od strane Crvene armije, ona to i dalje to bizarno opisuje samo kao još jedan posao. Često se u njezinim izjava u filmu stječe dojam da su one prožete krivnjom, ali Pomsel se ustvari ne kaje. Dok objašnjava gestikulirajući s širokim osmijehom na licu, ona i dalje tvrdi da je samo tipkala u Goebbelsovom uredu. Inzistira na tezi da je radila i ponašala se kao i većina drugih Nijemaca.

“Danas svi kažu da bi ustali protiv nacista. I vjerujem da su iskreni kada to kažu u ovom vremenu, ali vjerujte mi većina njih u tadašnje vrijeme to ne bi napravila. Nakon uspona nacističke stranke cijela je zemlja bila kao pod nekom vrstom čarolije “, tvrdi ona. No, s druge strane priznaje da je u to vrijeme idealizam, ali i znatiželja mogla dovesti do toga da završite sa slomljenih vratom.

Ponosna na povjerenju koje je stekla

pomsel2
Tvrdi da se tako dobro plaćen posao nije odbijao Screenshot

Prisjetila se predmeta antinacističke aktivistice i studentsice Sophie Scholl, koja je bila aktivna u pokretu otpora White Rose. Scholl je privedena i optužena za veleizdaju u veljači 1943. godine nakon distribucije antiratnih letaka na Sveučilištu u Münchenu. Jedan od posebnih Goebbelsovih savjetnika rekao joj je da taj fascikl stavi u sef i ne viri u njega.

“Nisam ga otvorila! Bila sam sasvim zadovoljna činjenicom da mi se vjeruje, a to oduševljenje zbog tog zadobivenog povjerenja bilo je jače od moje znatiželje da otvorim taj spis”, tvrdi ona. Pomsel sebe opisuje kao proizvod pruske discipline, prisjećajući se da je imala sedam godina kada se otac vratio iz Prvog svjetskog rata i iz spavaćih soba izbacio kahlice.

“Ako smo htjeli otići na wc, morali smo biti jako hrabri i po mraku otjerati sve zle vještice i duhove koje smo putem zamišljali, kako bismo došli do vanjskog wc-a”, prisjeća se dodajući da su ona i braća bili redovito šibani metlom za klofanje tepiha. Kao 31-godišnjakinja radila je kao dobro plaćena tajnica za državnu radioteleviziju, a taj je posao dobila tek nakon što je postala članica nacističke stranke. Nakon toga 1942. godine netko ju je preporučio za premještaj u službu propagande.

Nisam ništa znala

Der Führer wieder auf dem Obersalzberg Bei einem Besuch auf dem Kehlstein mit seinen Gästen, Reichsminister Dr. Goebbels und Frau mit ihren Kindern Helga, Hilde und Helmut.
Magda, Joseph Goebbels i njihova djeca s Hitlerom Bundesarchiv

“Ništa me nije moglo zaustaviti da prihvatim taj posao. Bila sam polaskana, jer je to bila nagrada. I danas se sjećam svoje platne liste na kojoj je bio naveden niz poreznih olakšica i 275 maraka plaće koja je bila pravo malo bogatstvo u usporedbi s plaća mojih prijatelja u to doba”, kaže. A za njezinu blisku, veselu crvenokosu židovsku prijateljicu Evu Löwenthal, život je postao sve teži s dolaskom Adolfa Hitlera na vlast. Pomsel je bila šokirana uhićenjem iznimno popularnog spikera s radio postoje, koji je poslan u koncetracijski logor zbog homoseksualnosti. U tom trenutku priznaje da je u velikom mjeri bila u nekom balonu, nesvjesna razaranja i zlodjela od strane nacističkog režima u čijem je središtu radila.

“Znam da mi nitko ne vjeruje da nisam ništa znala. Ali to je istina, sve je to bila dobro čuvana tajna”, tvrdi ona. No, odbija priznati da je onda bila poprilično naivna po pitanju nestajanja Židova. Pa i njezina prijateljica Eva doslovno je nestala preko noći s pričom da se njih odvozi u njemačku oblast Sudeti koju treba naseliti. “To smo vjerovali, progutali smo tu priču, činila nam se uvjerjivom”, kaže ona, brzo okrećući priču u drugom smjeru prisjetivši se dara koji je dobila od Goebbelsove supruge Magde. Kada je stan koji je dijelila sa svojim roditeljima uništen u bombardiranju, Magda kako bi je razveselila darovala joj je odijelo od plave cheviot vune.

“Nikada nisam posjedovala nešto toliko šik. Oboje su bili jako dobri prema meni”, tvrdi ona. Svog šefa sjeća se kao niskog ali vrlo njegovanog muškarca, koji je uvijek nosio odijela od najboljih tkanina s izuzetno njegovanim rukama. “Vjerojatno je svaki dan manikirao nokte”, smije se Pomsel na tu pomisao, dodajući da ga stvarno kako šefa ne može kritizirati. Tek povremeno priznaje da bi dobila uvid u njegovo stvarno lice.

Dan kad joj se život preokrenuo

“Prestašila sam se kada sam ga vidjela na berlinskoj pozornici 1943. godine. Ja i još jedna kolegca dobile smo mjesta odmah iza Magde Goebbels. Bilo je to nedugo nakon bitke za Staljingrad. I tada sam, vidjela tu transformaciju iz jednog civiliziranog uljudnog muškarca u poludjelog divljaka. U uredu je imao neku vrstu plemenite elegancije, a tamo sam ga samo vidjela kao bijesnog patuljka. Možete samo zamisliti kakav je to za mene bio kontrast”, opisuje. Čini se da Pomsel cijelu svoju životnu priču postavlja na način da se osjeća udobno s njome. No dan nakon Hitlerovog rođendana 1945. godine život joj se izokrenuo naglavačke. Goebbelsu i njegovoj pratnji naređeno je da se pridruže Hitleru u njegovom podzemnom skloništu tijekom posljednjih dana rata. “Osjećala sam se kao da je nešto u meni umrlo”, opisuje Pomsel.

“Trudili smo se da nam ne ponestane alkohola. On nam je bio potreban kako bi zadržali obamrlost”, podiže kažiprst duboko udahnuvši dok se prisjeća tog trenutka kada im je Goebbelsov pomoćnik Günther Schwägermann došao s vijestima da se Hitler ubio, a zatim dan kasnije Goebbels.

“Pitali smo ga: ‘A njegova žena? Samo je kimnuo glavom. A djeca, opet smo pitali. I djeca također”, spušta glavu tresući se i jedva izgovara: “Bili bez riječi”. Nakon toga ona i njezini kolege počele su rezati bijele vreće od hrane kako bi napravili bijelu zastavu kako bi se predali Rusima. Raspravljajući o strategiji oko neizbježnog uhićenja, Pomsel je rekla svojim kolegama da će reći istinu da je radila kao daktilografkinja u Joseph Goebbelsom ministarstvu propagande.

Prijateljicu potražila 60 godina kasnije

Osuđena je na pet godina zatočeništva u ruskim logorima. “To nije bio krevet od ruža. To je sve što ću reći o tom vremenu. Tek kad se vratila doma postala sam svjesna holokausta” , tvrdi ona. No, njezin život vratio se u kolotečinu, ponovno je na državnoj radioteleviziji pronašla posao tajnice, te je napredovala do izvršni tajnice direktora programa, uživajući u povlasticama dobro plaćenog posla i putovanjima prije nego što je otišla u mirovinu u dobi od 60. godina, 1971.

A svoju blisku prijateljicu Evu, odlučila je potražiti tek šest desetljeća nakon završetka rata. Nakon što je 2005. godine otvoren Memorijalni centar za žrtve holokasuta odlučila ju je potražiti. Otišla je u informativni centar i rekla prijateljičino ime. Čovjek je prošao kroz evidenciju i ubrzo pronašao Evu, koji je bila deportirana u Auschwitz u studenom 1943. , te je dvije godine kasnije proglašena mrtvom. “Popis imena među kojima smo pronašli Evu bio je beskonačno dugačak i stalno se je vrtio”, kaže tiho, nakon čega je zašutila zabacivši glavu unatrag prstima dodirujući svoju ogrlicu.

Ana Lonjak Božičević
Novinar
18 članaka Više o autoru