Hodao sam po zagrebačkim kafićima i gnjavio konobare da mi iskreno pričaju što preziru kad im gosti rade

Nemam iskustva u konobarenju, ali volim za sebe misliti da sam okej gost. Trudim se ne biti naporan, uvijek sam, vjerujem, pristojan i ne kompliciram previše s narudžbama. No, budimo realni, konobari inače imaju užasno težak posao. Ne samo zato jer ga provode minimalno osam sati na nogama.

Puno veći problem su im, što su mi sada samo potvrdili, stravični gosti. Ima ih svakakvih; bahatih, napornih, koji vrijeđaju, kradu, ponižavaju i mogu na rub plača dovesti svaku normalnu osobu.

Okej, nisu ni svi konobari cvjetići, ali ovdje sam se fokusirao na one koji svoj posao, čine mi se, rade dobro i imaju golemo iskustvo. Hodao sam po zagrebačkim kafićima i noćnim barovima, popio golemu količinu kave i pive i zamolio ih da mi pričaju što mrze kad im gosti rade. Usput su mi ispričali još neke zgodne anegdote.

Daria, Darko i Vinko, Krivi put (Savska 14)

Dosta me muče gosti koji se ne peru danima (da, jako se osjeti). Nisu mi baš pretjerano dragi ni oni koji misle da je okej uništavati tuđe radove. Naime, tu često imamo izložbe, a onda ekipa lijepi svoje naljepnice preko postera na zidovima koji su nečiji umjetnički radovi. Dođu sa svojim stickerima na kojima su kao neke poruke tolerancije, i onda ih zakače preko nečijeg rada. Svi dosta poludimo i kad gosti zaboravljaju stvari. Evo, recimo, jedno jutro nakon otvaranja došao nam je stariji gospodin i tražio svoje zubalo koje je tamo ostavio noć prije. Uspio ga je naći, spremio ga je na policu iznad šanka. (Daria)

Možda je najluđi ipak bio tip koji je zaboravio izgriženu zimsku kobasicu. Sjeo je za stol blizu šanka, jeo zimsku skupa s omotom, otišao bez kobase, ali brzo se vratio natrag po nju ispitujući: “Je li itko vidio moju kobasu?”. Ne, nitko je nije ukrao. Uobičajene su i neke neshvatljive narudžbe. Dva tipa su nas prije par večeri tražili gospinu travu. Gospina trava je poznata i kao kantarionovo ulje, to je biljni antidepresiv. Donio sam im dvije travarice, nisu prigovorili. Ljudi često naruče svjetli Tomislav, iako je to isključivo tamno pivo. Posebno pamtim kako mi je jedan tip naručio Coca-Colu: “Daj mi onaj sok koji prska, dvije kocke mraza i srkal’cu”. (Darko)

Josip i Ivan, Golf (Preradovićeva 2)

Obojica smo radili u nekoliko lokala tu po centru Zagreba. S većinom ljudi ne bude problema, ali uvijek se nađe barem jedan koji ti može pokvariti dan. Jednu večer, ne tako davno, došao nam je tip u baloneru, vidno pod težim drogama i jedva otvorenih očiju. Naručio je pivo i sjeo na visoku stolicu uz prozor te u jednom trenutku nonšalantno izvadio penis i krenuo pišati po podu. Morali smo ga uhvatiti za šiju i polako ispratiti van. Zamolili smo ga da se više ne vraća. Prije nekoliko dana jedan me stariji gospodin htio tući. Naručio je kavu i htio platiti odmah, a ja sam s punim pladnjem jurio okolo poslužujući ostale goste na terasi, pa sam ga zamolio da pričeka.

Stari mi je krenuo psovati sve živo, na što sam mu samo rekao da ja tako ne razgovaram i uredno mu naplatio. Međutim, pratio me natrag do šanka, vikao i počeo me gurati. Baš se jako htio tući. Na kraju se valjda ipak ispuhao te se okrenuo i otišao. Što je najluđe, stari nije izgledao nimalo pijano, samo je bio pun bijesa. Još jedna stvar koja me posebno izluđuje? Kad ljudi dođu sa svojom cugom. Znaju mi na terasu doći potpuno pijane ekipe, a ispod stola sakriju bocu votke i onda naručuju sokiće koje miješaju sa svojim alkoholom. (Ivan)

Andi i Andrea, Harmica Pub (Radićeva 3)

Joj, dosta su nam problematični turisti koji u gužvi znaju pobjeći bez plaćanja. Ima i nekih koji samo previše pričaju. Prije par tjedana, kasno navečer, došao nam je tip u ranim pedesetima, zalizane crne kose, uredno i skupo odjeven i krenuo je naručivati votke s limunom. Odjednom je počeo pričati kako je agent Interpola, da je bio u lovu na Arkana, pokazao je tetovažu agencije i izvadio značku na stol. Što je bio pijaniji, to je više gestikulirao. Do te mjere da je na kraju glavom opalio o stakleni stol, rasjekao čelo i onda izvadio limun iz čaše i krenuo sanirati ranu trljanjem. Na kraju se zahvalio, platio i otišao. Krv je obrisao salvetom. (Andi)

U takvoj situaciji, pokušaš biti staložen, i samo se nadaš da će gost što prije otići. Ja sam u prijašnjem kafiću u kojem sam radila, u Sisku, imala incident s dečkom od nekih 20-ak godina, koji mi je jednu noć upao iza šanka i dok nisam gledala ukrao bocu Jack Daniel’sa i bocu votke. Vidjela sam ga s vrata, odmah je počeo trčati s tim bocama u rukama, a nakon pedesetak metara uspjela sam ga sustići. Samo mi je tužno rekao “jebiga, uhvatila si me, sorry”. Sažalila sam se, uzela boce i pustila ga. (Andrea)

Jure, Coffee Inn (Branimirova 29)

Profesionalni sam konobar devet godina, radio sam po raznim lokalima, a zadnjih godinu i nešto tu sam u Coffee Innu. Budući da je ovo kafić preko puta kazališta Vidra i blizu kina u Branimir centru, gosti su mi često posjetitelji kazališta i kina koji uvijek žure. To mrzim, kad mi previše ljudi u isto vrijeme kaže da imaju samo dvije minute za piće, a svi bi ga htjeli odmah. Ako ideš u kino, onda idi opušteno, kavu popij kasnije, a ne deset minuta prije predstave. Noge mi otpadaju od trčanja kad moram servirati nekoliko stolova odjednom, a svi žele biti prvi.

Svaki dan moraš biti poslužitelj, čistačica i nečiji psihijatar. Najviše me smeta kad su ljudi bahati ili kad ih sjedne pet za jedan stol, i svatko traži da im nabrojim koje sve vrste čaja, piva i vina imamo, a na kraju naruče običnu kavu. Ostanem pristojan čak i kad me gost dovodi do ruba živaca. Nedavno me jedan tip tražio cappucino bez pjene, pa sam ga morao pet minuta pažljivo ispitivati što je to. Na kraju sam zaključio kako je mislio na kavu s hladnim mlijekom. U zadnje vrijeme slabije pamtim, to me brine, ali guram naprijed.

Dijana, M3 (Draškovićeva 49)

Prije sam radila u jednom kafiću u Klaićevoj, imala sam raznoliku, kvartovsku klijentelu. Najteži su uvijek bili oni koji su odbijali platiti. Sjećam se jednog jutra kad mi je u kafić ušetala starija gospođa, sjela za šank i naručila Stellu. Čim ju je dobila, pitala me želim li da mi gata. Pristojno sam je odbila. Kad sam joj htjela naplatiti, gospođa se bijesno ustala i rekla : “E, kad nećeš da ti gatam, onda ništa od plaćanja” i skoro pa istrčala van.

Jednom mi je došao neki lokalni švercer u kožnjaku, pripit, naručio je nekoliko pivi i kavu za kraj. Kad je došao trenutak plaćanja objasnio mi je kako nema para, i umjesto toga iz jakne počeo izvlačiti lažne zlatne satove i nuditi ih kao sredstvo plaćanja. Budući da nije bio najstaloženiji lik morala sam nazvati supruga. Brzo je došao i mirno ga izbacio. Ovo stvarno nije lagan posao, pogotovo kad vam ljudi dođu pijani, žele dalje piti i nemaju čime platiti.

Ljubo, Dolce Vita (Crvenog križa 31)

Danas imam svoj kafić, pitomo mjesto gdje su mi gosti ljudi iz okolnih zgrada. No, deset sam godina radio na Hvaru. Prošao sam luđački duge smjene, konstantni umor, nemoralne ponude gostiju i neke sulude narudžbe. Sjećam se kad nam je u jednom restoranu na Hvaru neki bogati Englez napravio scenu. Tražio je pržena jaja za doručak, ali da odvojimo bjelanjak od žumanjka. Dobio je samo bjelanjak – jer to ljudi znaju naručivati – i potpuno poludio. Nije prestao divljati dok na tanjuru nije dobio jedan prženi žumanjak.

Radio sam i u jednom koktel baru na Hvaru, gdje me jedan naporni sredovječni Englez pozvao k sebi u apartman, da se malo odmorim. Naime, kad je čuo da imam smjene od deset sati, nakon kojih se vraćam u apartman koji dijelim s još pet sezonaca koji su uvijek sa svojim ekipama u afteru zbog čega se nikad ne uspijem naspavati, odlučio me spasiti. Zvučalo je toliko bizarno da sam ga, naravno, odbio. I on nije bio jedini. Turisti na Hvar dođu iz raznih krajeva svijeta, neki su bogati, neki siromašni, ali dosta njih ti ponudi da pobjegneš s njima, da odeš kod njih doma u drugu državu. Ne znam, valjda ih alkohol i sunce puknu u glavu.

Tea, Glembay (Savska 13)

Ubijaju me arogantni gosti. Ljudi kojima fali kulture i kućnog odgoja. Svi smo ljudi, ne možeš se prema nekome tko te poslužuje ponašati kao da ti je rob. Prije nekoliko dana, imala sam zbrku kod narudžbe na koju je gošća burno reagirala. Kolega je uzeo narudžbu, običan espresso, i rekao mi da to odnesem plavoj curi za stolom u pozadini. Ali, u međuvremenu je još jedna plava cura naručila isto, nju sam prvu vidjela i prvoj sam joj odnijela kavu. Shvatila sam grešku, prvoj curi odnijela kavu, ispričala se na zabuni i sve se činilo u redu. Kad je trebala platiti račun, onda sam dobila bukvicu.

Nakon prigovaranja da sam drugoj dala njezinu kavu, račun od 9 kuna platila je novčanicom od 10, napomenuvši da si tu kunu napojnice ostavim kao nagradu za grešku. Skočio mi je tlak. Od male greške napravila je golemu dramu i prozivala me pred svima u kafiću. Kad sam joj suzdržano rekla “doviđenja”, pred šefom mi je dobacila: “samo sam se šalila, nemoj biti tako bahata”. No, to nije bila nikakva šala, samo namjerno ponižavanje. Uvijek se netko mora iživljavati.

Ivica i Mlađo, Alcatraz (Preradovićeva 12)

Alcatraz vodimo zadnjih par godina, jedini smo u centru grada koji rade do 4 ujutro. I zato se nagledamo svega, posebno u zadnja dva sata radnog dana. Tad nam dođu i konobari iz drugih kafića i klubova, željni alkohola i opuštanja. Zna se dogoditi da skroz ozbiljni ljudi podivljaju. Imali smo jednu gošću, poslovnu ženu u kasnim dvadesetima, koja je došla na piće nakon posla, ali je toliko pretjerala da se u jednom trenutku našla iza šanka, otvorila vrata frižidera i pokušala ući unutra misleći da je WC. Fino smo joj objasnili da to nije zahod i odveli je od frižidera, iako nas je ona i dalje uvjeravala da je to WC. (Ivica)

Katkad moramo biti i psihijatri. Dosta ljudi dođe za šank i samo se otvore, žele pričati o svojim problemima, među kojima bude i bizarnosti. Jedno poslijepodne došao nam je čovjek u srednjim pedesetima, lagano pripit, tražeći konobara Marka. “Marko, znam da tu radi, rekla mi je žena da je bila tu kod vas i da ju je zabavljao”, objašnjavao nam je. Smirivali smo ga i uveravali da tu ne radi nikakav Marko. Čovjek je na kraju ostao za šankom, popio nekoliko gemišta i počeo se jadati kako je uvjeren da ga žena vara. Kad smo bili pri kraju psihoterapije, ispostavilo se da nema novca da plati što je popio. Tip je htio piti i da ga netko sluša. Počastili smo ga. Trebaju ti čelični živci za ovaj posao. (Mlađo)

Milan i Monika, 22000 milja (Frankopanska 22)

Kod nas je svaki dan navala gostiju, a najzahtjevniji su studenti i turisti. Recimo, često ih pet-šet dođe nakon predavanja sjesti za isti stol, ali nikako u isto vrijeme. Dolaze jedan po jedan u intervalima od minute, naravno do svakoga treba doći posebno, svatko ima drukčiji način na koji želi piti kavu, i svatko traži zaseban račun. S druge strane, kad ti šest ljudi istovremeno daje narudžbe s nekoliko stolova, uf, ne možeš sve to pohvatat. Najteže je zadržati dobro pamćenje. A svakakve sam narudžbe čuo; “hladnu kavu s pjenom od tople” i “suhi capuccino bez pjene”. To su zapravo bili capuccino i macchiato.

Edi, Gajba (Frankopanska 9)

Svaki dan prolazim kroz nemoguće gužve i nemoguće narudžbe. Jao, neki dan me jedna cura pitala koliko je to tri deci pive i kako to izgleda u čaši. Pa je rukama pokazivala je li manje ili više, a ja joj samo govorim – tri decilitra je toliko koliko je tri decilitra. Ovo mjesto radi do ponoći, ali stalno mi dolaze gosti pet minuta prije zatvaranja, inzistiraju da popiju pivu, a ne smiju ostati nakon zatvaranja. Svaki dan mi dolaze studenti, i onda ih po dvoje spoje dva stola samo zato da bi mogli izvaditi sve što su uzeli iz pekare i ručati. Gle, nije ovo menza, plus ne možeš tek tako spajati stolove ako vas je samo dvoje.

Gorim kad mi ostavljaju pare na stolu na terasi, i onda lete okolo, a ja panično trčim i skupljam. Imam stalne goste, a jedan prijatelj koji tu redovito pije u zadnje vrijeme me gnjavi s kompliciranim narudžbama. Odjednom ga je opralo da želi da mu radim koktele, a ja tu uglavnom točim pive i žestice. Počeo mi je sam donositi svoje sastojke za koktele. Car hoće mojito, i kako ja nemam sve sastojke, počeo mi je donositi limete iz dućana, tu iz vrta bere listove mente, ma svašta. Ljudi mi zadaju barem jedan mali živčani slom dnevno.

Damir, Pločnik (Međimurska 21)

Napeto je iza pet popodne, jer tad dođe ekipa koja je završila s poslom. Samo, gosti nisu neki problem, problem su konzervativni susjedi koji ne vole naše goste. Ne smetaju im homofobni grafiti na vlastitoj zgradi, ali smeta im što kod nas dolazi tetovirana ekipa i što primamo pse. Mislim, evo tu na stambenoj zgradi preko puta su grafiti s ubilačkim porukama, to bakicama valjda ne smeta. Susjedi stoje na prozorima, špijuniraju goste, pa svako malo viču da će zvati policiju. Prije tu nije bilo nikoga, sad smo došli mi i uvijek imamo par ljudi na terasi, i to im smeta.

Jedan susjed nam je baš stvarao ozbiljne probleme non stop. I to ne zbog buke koju stvara glazba, nego naša metalna vrata, jer škripe. Spustio se tako jednom do nas, bila je nedjelja ujutro, došao vikati na goste da naša vrata rade preveliku buku, i onda nam je rekao da će se vratiti s bombom. Vikao je: “istjerali smo Dina Dvornika, istjerat ćemo i vas!”. Još uvijek ne shvaćam što mu je to značilo. Tip se nije vratio s bombom, otišao je doma na hlađenje. Valjda ga je prošlo, sad nas pozdravi kad prođe ispred.

Duje, Alan i Helena, Bacchus (Trg Kralja Tomislava 16)

Gosti nam nisu problem, natežemo se sa susjedima kojima smeta muzika i glasni razgovori. Tu kod nas vam nakon ponoći lete jaja. Imamo jazz svirke koje traju do ponoći, ali budući da gosti ne odu isti tren dežurni susjedi gađaju ih jajima. Katkad čak i preko dana. Ipak, najveće probleme smo imali zbog ptica. (Helena)

Da, tu su nam se prošlo ljeto ugnijezdili čvorci, a kad smo se nakon tjedan dana vratili s godišnjeg, sve su nam iskenjali. I nastavili su, nisam više znao kako da ih otjeram, guglao sam najbolji način. Zvao sam planinare da uklone glijezdo. Tražio sam ljude koji dobro ciljaju iz zračne puške. Bacali smo petarde da ih otjeramo bukom. Ništa nije upalilo, osim, na kraju, vremena. Došla je jesen, čvorci su otišli, bašta se konačno očistila. Sad me brine što će biti kad se čvorci vrate. (Duje)

Đuka, Dolce&caffe (Kneza Mislava 7)

Najviše se umorim kad mi dolaze klinci iz gimnazije koja je tu blizu, pa preko velikog odmora žele brzinsku kavu. Sve ih moram ekspresno poslužiti. No, to je ništa u usporedbi s prijašnjim mjestima na kojima sam radio. Školovan sam barmen, pet godina imam diplomu, ali prošlo ljeto kad su mi ponudili ozbiljan posao barmena u jednom koktel baru u Orebiću, završio sam tri tjedna na baušteli, na mješalici. Nosio sam i cement na plažu. Da, morao sam graditi bar u kojem sam trebao raditi za šankom.

Zrće je bilo još luđe. Radio sam u kebab fast foodu, blizu nudističkog kampa. Ljudi su mislili da je posve normalno da šeću goli po gradu. Jednom, oko podneva, došla mi je grupa od tridesetak golih žena, jako zgodnih. Sve su pristojno naručile kebabe i pomfrit, ali vidjelo se na njima da su došle s višednevnog tuluma i da nisu puno spavale. Moraš pričati s njima kao da je normalna situacija, a one skroz gole. Pamtim jutro kad sam vidio kako tip u limuzini radi krugove i drifta po pjesčanoj plaži dok se drugi tip, skroz gol, prstima drži za haubu, a okupljeni nudisti im navijaju.