Imamo priču iz Splita o ženi koja je, na najslađi način, shvatila da je umjesto ježa spasila ježicu
Iz snijega je uzela ježa i nazvala ga Đulijo. Dva mjeseca kasnije, Đulijo ima bebe
Antonela Šteta, 36-godišnjakinja iz Splita, sredinom veljače postavljala je kućice za mačke po Splitu (da, to ljudi rade), kad je naišla na jako mršavog i za to doba neobično budnog ježa koji se, evidentno, smrzavao. Naime, Split je tih dana bio pod snijegom, pa joj je bilo žao ostaviti ga da se smrzava. Stavila ga je u svoju kapu i povela ga sa sobom kući.
Nije bila sigurna kako se brinuti o jednom ježu, pa se javila Udruzi za zaštitu divljih životinja, zaprešićkom AWAP-u. “Rekli su mi da mu napravim nastambu u kartonskoj kutiji te da ga pustim na slobodu kad vanjska temperatura dosegne bar 16 Celzijevih stupnjava i zadrži se na tome bar nekoliko dana”, priča Šteta.
Smjestila ga je u svoj boravak. U veliku kutiju mu je stavila i manju, koja mu je služila kao brlog. Unutra je stavila pelenske podloške te papirnate ručnike. Ježa je nazvala Đulijo. Sasvim su lijepo funkcionirali zajedno. Đulijo bi čak išetao van iz svog brloga kad bi ga dozivala da dođe po svoju hranu.
Đulijo je svakim danom bio sve punašniji
“Davala sam mu sirovo pureće mljeveno meso, visokokvalitetne mačje keksiće bez žitarica i s velikim postotkom mesa koje bi prethodno namakala u vodi da nabubre, živim crvima fobasima i brašnarima (koji su mu bili omiljena poslastica) te jabukom”, priča. Đulijo je, kaže, svakim danom bio sve punašniji i spremniji za puštanje. No, onda se dogodilo nešto na što gospođa Antonela nije baš računala.
Topliji dani su, naime, napokon stigli, sredinom travnja. Pa je gospođa Antonela odlučila Đulija pustiti u prirodu 14. travnja. No, dan prije jež je postao prilično nemiran.
“Taj dan Đulijo je napravio nešto što svih tih 40 dana, koliko je bio kod mene, nije; probio je, odnosno izgrizao rupu u kutiji i izašao van u dnevni boravak. Mahnito je prebacivao sve iz kutije na mjesto ispod kompjuterskog stola, između zvučnika i printera. Kroz nekoliko sati izgradio si je sasvim pristojan brlog”, priča nam.
‘Moj Đulijo je zapravo bio Đulija. I ima bebe’
Budući da mu je ionako bio zadnji dan, odlučila ga je ostaviti tamo. “Dok sam ga gledala, razmišljala sam o tome jesam li malo pretjerala s hranjenjem. Doslovno se udvostručio otkako je došao. Ali, mislila sam si, eto, potrošit će ionako višak vani. Pustila sam ga da provede zadnju noć i dan kod mene kako hoće tako da njegov brlog nisam dirala. Inače sam ga uvijek noću hranila, međutim, kako je u sumrak trebao ići, donijela sam mu hranu popodne”, prisjeća se Šteta.
“Zazovem ja svog Đulija, ali on ne reagira. Nakon nekoliko minuta shvatila sam da nešto nije u redu i pomakla sam novinu. Đulijo je ležao na boku. Gledala sam i pokušavala shvatiti u koji dio tijela mu gledam. I odjednom taj dio se razdvoji na dva mala dijela. Moj Đulijo je zapravo bio Đulija i na dan kada se trebala vratiti u prirodu donijela je na svijet svoje dvije male bodljikave bebe. Mom čuđenju i sreći nije bilo kraja!”, priča razdragano.
Maleni su uspješno othranjeni i pušteni
Puštanje u prirodu je, očito, trebalo malo odgoditi. Ježiće se trebalo barem malo othraniti. Gospođa Antonela nastavila ih je hraniti i, kaže, to nije bio neki posebno zahtjevan posao. Ona je hranila Đuliju, a ona malene koji su još sisali.
“Čuvala ih je kao lavica, nisam smijela blizu jer bi puhala i negodovala, a kako sam tad već dosta pročitala o ježevima, znala sam da ih ne smijem dirati niti je ikako uznemiravati jer bi mogla i ubiti mališane ako osjeti opasnost. I tako se Đulija brinila za svoje bebe. Izlazila je samo kad bi trebala jest i obavit nuždu, a moj posao je bio da joj je čisto i da je sita, i tako je i bilo”, priča.
Nakon mjesec dana ježići su počeli jesti uz majku, a tada je, kaže Šteta, znala da je vrijeme da ih pusti na slobodu. “Prije polaska donijela sam im jesti. Ušli su u novu, manju kutiju i jeli uz svoju mamu. Tad su me prvi put vidjeli, ali samo na trenutak. Tresli su se od straha, što sam shvatila kao dobar znak jer mi je bilo jako bitno da se nitko od njih ne navikne na prisustvo čovjeka kako bi bili što sigurniji u prirodi. I tako su otišli”, kaže gospođa Antonela.
Ježeve je pustila prije četiri dana, odnosno u petak. “Divni ljudi koji su im pružili utočište na svom imanju obiđu ih svaki dan, kako bismo znali kad je došlo vrijeme da svaki ode na svoju stranu. Nadam se da će imati dug i sretan život i zauvijek sam im zahvalna na ovom divnom iskustvu sudjelovanja u rađanju i odrastanju malih ježeva koje se rijetko kad pruži nekome u životu”.
