Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Jedan gospodin Viceu je dao detaljnu ispovijest o gay sceni New Yorka 90-ih. I priča mu je vrlo čitana

'Bio sam u srednjim dvadesetima, bez posla i navučen na drogu'

ZADNJA IZMJENA: sij 2, 2017
Foto: Flickr

Bio je početak devedesetih godina u New Yorku, ja sam bio u srednjim dvadesetima. Svake srijede izlazio sam u klub Disco 2000, vodio ga je Michael Alig. Na sebe sam stavljao smiješnu odjeću, a šminkao sam se kao da se spremam za set nekog glamuroznoga horror filma. Najprije bih se pošteno nadrogirao s prijateljima i zatim bih plesao cijelu noć.

Moje društvo je pred jutro redovito uskočilo u Aaronov Alfa Romeo. Odvezli bi se do kluba Save the Robots, u kojemu su se održavali after partyji. Izlazak bi završili obilnom porcijom prženih krumpirića u Florentu. Tada smo mislili da je grad naš.

Nalazili smo se u vrtlogu droge i zabave, mislili smo da smo nepobjedivi. Godine 1996. Aaron je preminuo od heroina, a naš omiljeni klub Disco 2000 našao se u središtu nekakvog skandala.

Prvi susret s Laurentom

Odjednom su moji noćni izlasci postali prošlost. Shvatio sam kako sam postao narkoman bez posla, ovisio sam o džeparcu koji mi je povremeno davao moj bogati otac. Počeo sam raditi kao kao escort muškarac. Mislio se da će ovaj posao riješiti sve moje financijske probleme, odnosno priskrbiti mi dovoljno novca za drogu i duge noćne izlaske.

Nakon što sam upoznao Laurenta shvatio sam da se nalazim u ropstvu. Ovaj bolesni čovjek je bio moj drugi klijent. On me naučio da su sve stvari u životu ustvari pitanje naših izbora. Objasnio mi je kako svakoga dana možemo izabrati svoju sudbinu i odrediti svoju budućnost. “Dužnost svakog homoseksualca je da stvori svoju vlastitu ljepotu i njome se suprostavi svijetu”, rekao mi je.

Čaj od ruže s dodatkom opijuma

Laurent je imao okruglo lice, frčkavu plavu kosu i mliječno plave oči. Živio je u stanu na trećem katu zgrade iz kojeg je pucao prekrasan pogled na ulice dekadentnoga grada. Umirao je od side, bolesti koju je on nazivao karcinomom. Pri dolasku bi me uvijek ponudio čajem od ruže u koji je ubacio nekoliko kapi opijuma. Onda sam mu čitao pjesme Harta Cranea.

Pojedini stihovi natjerali bi ga u plač. Onda mi je pričao kako su ga jednom prilikom na krstarenju pretukli jer se upucavao nekim frajerima. “Uvijek smo plaćao jako visoku cijenu jer sam homosekualac”, zaključio je. Na sljedećem sastanku me pitao imam li što protiv da se obojica skinemo goli. Nisam imao. Onda smo dugo u njegovom dnevnom boravku izvodili akrobacije, bacali se na namještaj i valjali po podu.

Nisam mogao prestati piljiti u roze fleke na njegovoj blijedoj koži. “One su poput malih ilustracija katastrofe koja se događa unutar mog tijela, zar ne”, pitao me je. Fleke su naznaka nadolazeće smrti. “Ipak, kada pogledam u njih, sjetim se svakog muškarca s kojim sam spavao, kojega sam volio. Svakog izbora koji sam učinio. Imao sam nevjerojatan život”, rekao je Laurent. Onda se, onako gol, bacio na svoj ogromni plavi kožni kauč.

Kako sam mu čitao Lorcine pjesme

“Jesi li svjestan koliko su homoseksualci sretni? Ne moramo živjeti prema tuđim pravilima, nego možemo stvarati vlastita”, nastavio je. Pričao mi je kako naši životi mogu postati nevjerojatna umjetnička djela. Jednoga dana zatekao sam ga kako sjedi u malom plastičnom bazenu kojega je ispunio cvjetićima lavande. Čitao sam mu Lorcine pjesme i prepričao mu svoj dan. Laurenta je uvijek zanimalo kako provodim vrijeme, gdje perem veš i obavljam špeceraj.

“Ti nisi zanimljiv čovjek zbog toga što si eskort muškarac i ovisnik. To su samo elementi koji odvlače pažnju od onoga što je kod tebe doista zanimljivo”, znao mi je govoriti. Čovjeka određuju sitni detalji. To može biti trenutak kada poželiš obgrliti svojeg ljubavnika koji hrče kraj tebe u krevetu. Ili način na koji plaćaš svoje račune i pereš suđe. “Mi homoseksualci smo tako dekadentna i prekrasna stvorenja”, zaključio je.

Život prepun bizarnih događaja

Na kraju me natjerao da mu obećam kako se nikada neću kriviti zbog stvari koje me čine sretnim. Jednom me je odveo na krov svoje zgrade, na mjesto s kojega Manhattan izgleda spektakularno, i pričao mi o svojoj prvoj ljubavi, kradljivcu umjetnina iz Rima.

Zatim se prebacio na priče o švercu droge iz Marakeša u Španjolsku i neobičnom skupu sotonista u Francuskoj. “Ljudi će ti uvijek govoriti da nisi moralan i nazivati će te zlim. Koristit će religiju kako bi ti zabranili da živiš”, rekao je. Laurent je, baš kao i Aaron, umro zbog načina na koji je živio. Ustvari, platio je visoku cijenu kako bi živio prema svojim uvjetima. Često se pitam je li to bilo vrijedno smrti. Onda pomislim na njegov stan ispunjen umjetninama.

Zamislim ga kako pleše i pjeva. Podnosi sve uvjete koje mu je netko postavio kako živio na svoj način. Prisjetim se njegovih riječi: “Ne žalim zbog ničega. Nije mi žao trenutaka koji me jako bole ili ih se sramim. Ni zbog čega ne žalim”.

Više s weba