Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Cijenjeni urolog u velikom intervjuu govori o karijeri i novim metodama liječenja čestih problema s prostatom

Telegramov Mladen Pleše dugo je razgovarao s profesorom Ognjenom Krausom

ZADNJA IZMJENA: lis 24, 2019

Kada sam urologu profesoru dr. Ognjenu Krausu, 74, pokazao isječke iz nekoliko američkih dnevnih novina u kojima se iznose stajališta Američkog udruženja za urologiju o novim tretmanima za usporavanje i sprečavanje komplikacija benigne hiperplazije prostate, BPH, odnosno povećane prostate, on ih je tek ovlaš pogledao te zaključio: “Pratim što se događa preko stručne literature, simpozija, stručnih sastanaka. U ovim tekstovima ne vidim nekih posebnih novosti.”

I doista u svim tim člancima nije bilo ničega što se do sada nije znalo. Kao najčešći faktori rizika za pretjerani rast prostate, jednog od najvećih medicinskih problema današnjice, navode se godine života, odnosno starost, obiteljska anamneza, pretilost, metaboličke promjene, sjedenje kao način života te dijabetes.

Kao najbolji način ublažavanja simptoma povećane prostate profesor Kraus, a s tim se slažu i američki stručnjaci, preporuča smanjenje prekomjerne težine, minimiziranje unosa tekućine u večernjim satima, aktivno i dobro pražnjenje mokraćnog mjehura, redovita tjelesna aktivnost, izbjegavanje pušenja, konzumiranje oštrog alkohola, ljutih, paprenih začina, preslanih i prekiselih jela. Naravno valja utvrditi ima li pacijent šećernu bolest ili otoke u području gležnjeva, jer i to može biti uzrok učestalog mokrenja noću.

Prvi simptomi se najčešće pojave u četrdesetim godinama

Profesor Kraus objasnio je da je prostata muška spolna žlijezda koja stvara sjemensku tekućinu koja je dio čovjekova ejakulata. Nalazi se ispod mjehura, a kroz nju prolazi početni dio mokraćne cijevi. Prostata ustvari raste od rođenja, a posebno u kasnim četrdesetim godinama kada, kako kažu statistike, 80 posto muškaraca počinje osjećati prve simptome i poteškoće zbog uvećanja prostate.

Posrijedi je prekomjeran rast dobroćudnih stanica prostate koje kod muškaraca fiziološki počinje već u dvadesetim godinama. Još uvijek nisu otkriveni uzroci rasta prostate, no to je najčešće vezano uz starenje te hormonalne promjene u muškaraca. Zbog postupnog povećanja prostate gotovo polovica muškaraca do osmog desetljeća života ima probleme s donjim mokraćnim putevima, odnosno mokrenjem. Poznato je već od sedamdesetih godina prošlog stoljeća da će se u 95 posto muškaraca, ako dovoljno dugo žive, razviti karcinom prostate. Međutim od takvog se karcinoma, u pravilu, ne umire.

Simptom prelijevanja pune bačve

Benigna hiperplazije, kaže profesor Kraus, može bitno smanjiti kvalitetu života, jer se često, danju i noću, mora odlaziti na WC, što ugrožava normalan socijalni život. Prvi simptomi su otežano mokrenje, slabi i isprekidani mlaz, podražaj za mokrenjem odmah nakon mokrenja, nepotpuno pražnjenje mjehura, što rezultira zadržavanjem mokraće u mokraćnom mjehuru nakon mokrenja, nelagodom u području mokraćnog mjehura i dubini zdjelice, ponekad i bolovima, jak i iznenadan podražaj na mokrenje ili nekontrolirano istjecanje mokraće, takozvana ishuria paradox, simptom prelijevanja pune bačve.

S obzirom na probleme koje donosi benigna hiperplazija, profesor Kraus smatra kako bi svaki muškarac, bez obzira ima li smetnje ili ne, s pedeset godina morao posjetiti urologa. A u slučaju obiteljske anamneze karcinoma prostate trebao bi otići na pregled već s 45 godina.

Agresivni kirurški zahvati samo u ekstremnim slučajevima

“Nakon uzimanja anamnestičkih podataka i kompletnog fizikalnog pregleda najvažnije je učiniti digitorektalni pregled prostate, kojim se utvrđuje njena veličina, ograničenost od okoline, konzistentnost, odnosno elastičnost ili tvrdoća, glatkoća ili neravnost, osjetljivost, je li bolna ili bezbolna. Ultrazvukom je potrebno pogledati rezidualni urin, koliko mokraće zaostaje u mjehuru nakon mokrenja. Hipertrofija prostate ne mora nužno biti povezana sa smetnjama. Poznato je, naime, da velike prostate ne moraju uzrokovati nikakve opstruktivne smetnje, dok istodobno mala prostata može biti uzrok velikih problema”, tvrdi doktor.

Pitanje je također kako prostata raste prema mokraćnom kanalu ili prema okolini, razvija li medijalni, srednji, režanj koji može poput ventila sprečavati normalan protok mokraće kroz mokraćnu cijev. Američko udruženje urologa smatra da agresivno kirurško liječenje poput transuretralne resekcije prostate, TURP, operacije kroz mokraćnu cijev prostate, valja primijeniti samo u određenim okolnostima, kad dođe do oštećenje funkcije bubrega, ponavljajućih infekcije mokraćnog sustava ili nastanka kamenaca u mokraćnom mjehuru.

Operativno liječenje bi se trebalo izbjegavati kad god se može

“Sve ovo što navodite, govori da se kroz godine mijenjaju indikacije za operativni pristup. Tim zahvatom se odstranjuje prostata unutar njene kapsule, da se omogući normalno mokrenje. Na taj način može se odstraniti i do 100 grama tkiva prostate. Današnji moderni resektoskopi to dozvoljavaju, ali mnogo ovisi i o umješnosti operatera. Takav zahvat može trajati najviše oko sat vremena. Operativni zahvati su rješenje i u slučajevima karcinoma prostate, kad se mora u potpunosti odstraniti prostata s kapsulom, sjemenim mjehurićima i zdjeličnim limfnim čvorovima: to je takozvana radikalna prostatektomija”, priča.

“No, neki smatraju da bi operativno liječenje valjalo izbjegavati kad god se to može, bilo da se radi o zahvatu kod hipertrofije ili karcinoma prostate, jer to može uzrokovati razne probleme, od smetnji kontinencije, kontroliranog mokrenja do erektilne disfunkcije. Tradicionalni lijek za benigno povećanja prostate još je uvijek ostaje takozvani TURP, transuretralna resekcija prostate, kojom omogućavamo normalno mokrenje kada nismo postigli zadovoljavajući rezultat medikamentoznom terapijom koja je pak sve uspješnija”, zaključuje.

Robotika polako zamjenjuje laparaskopiju

Profesor Kraus ističe kako su se operacije hipertrofije prostate početkom sedamdesetih godina izvodile otvorenom kirurgijom i transuretralnom resekcijom. Ništa se bitno nije promijenilo osim što je tehnologija pružila bolje mogućnosti pa su te operacije otvorenog tipa sada svedene na minimum. Radikalna kirurgija prostate kod karcinoma prostate počela se primjenjivati u osamdesetim godinama, dok se u SAD uglavnom izvodi pomoću robotske tehnologije. Kod nas je još uvijek klasičan pristup najviše zastupljen, laparaskopija se radi, a robotika je u začetku.

“Rekao bih da laparaskopija polako uzmiče i odlazi u povijest, a dominanta postaje robotika. Medicinska tehnologija toliko napreduje da to nije lako pratiti. Danas zahvaljujući najmodernijim aparatima možete točno vidjeti gdje, nakon što se utvrdi prokrvljenost tkiva, valja rezati, što je iznimno važno, primjerice, u abdominalnoj kirurgiji pri resekciji crijeva, prilikom stvaranja anastomoza, spajanja crijeva, što susrećemo i u urologiji pri zamjeni mjehura crijevnim segmentima”, tumači Kraus.

Tehnološki napredak bitno unaprjeđuje kirurgiju

“Sav taj tehnološki napredak bitno je unaprijedio kirurgiju kao i cijelu medicinu, no u tomu se istodobno krije i jedna, po mom mišljenju, ne sasvim bezazlena opasnost. Nastavi li se tako, onda ubrzo kirurzi urolozi, više neće znati izvoditi klasične operacije, što može dovesti do značajnih problema. Ako, naime tijekom laparaskopije ili operacije robotom dođe do komplikacija, tada treba učiniti konverziju, odnosno prijeći na klasičnu operaciju. Zbog toga što se kirurzi sada služe ponajviše drugim tehnikama, može se dogoditi za dvadesetak godina da će malo njih znati izvesti klasičnu operaciju ili za nju neće imati dovoljno iskustva”, priča profesor.

“A kod konverzije zahvata potrebna je posebna umješnost. Klasični zahvat je po meni neophodan kad je karcinom prostate uznapredovao, prošao kapsulu, a visokog je malignog potencijala. Tada je indiciran klasičan kirurški pristup. U ostalim slučajevima sve tri kirurške metode: klasična operacija, laparaskopija i operacija uz pomoć robota, daju iste rezultate. No, postoji temeljna razlika: laparoskopska i robotska kirurgija mogu se primijeniti na selektiranim pacijentima, a klasičan, otvoreni pristup, može se izvesti na svim pacijentima”, zaključuje.

Iznimno je važan odnos liječnika i bolesnika

Profesor Kraus posebno upozorava kako tehnologija i materijali ipak nisu dovoljni da bi se riješili problemi pacijenata te da je iznimno važan odnos između liječnika i bolesnika. S čovjekom se, smatra profesor Kraus, ne može razgovarati preko nalaza i strojeva. Na pitanje koja je vrsta operacija sigurnija po pacijenta, profesor Kraus je odgovorio da to ne bi volio ocjenjivati, ali je znakovito upozorio: “Moje je mišljenje da mi danas živimo pod diktatom farmaceutske i tehnološke industrije, koje i zbog svojih interesa diktiraju razne trendove u medicini.”

“Danas se liječnici, po meni, previše oslanjaju na aparate, na tehnologiju, a premalo na znanje, iskustvo, ruke, zapažanja očima i anamnestičke podatke. Kad je prije četrdesetak godina moja generacija počinjala raditi, nije bilo ultrazvuka, CT-a, a o magnetskoj rezonanci i svoj ostaloj tehnologiji da i ne govorimo. Pa ipak, brzo smo postavljali ispravne dijagnoze. Nismo gubili vrijeme šaljući pacijente koji su, primjerice, bili bolesni od raka, na brojne pretrage i analize, nekad i suvišne, nismo trošili vrijeme čekajući rezultate raznih analiza i pretraga”, kaže.

“Ne može pacijent koji ima karcinom i kojem treba valja žurno učiniti operativni zahvat, čekati šest mjeseci da preko listi čekanja dođe na red za razne preglede. Potrebno mu je organizirati što bržu obradu, ako ne drugačije, onda prijemom u bolnicu. Svu potrebnu obradu u dobro organiziranoj ustanovi moguće je učiniti u 48 sati. Nažalost bolesnik je prečesto prepušten samom sebi. Danas međutim nitko ne želi ništa poduzeti dok ne dobije sve nalaze. Imam dojam da se radi o nesigurnosti, strahu. Osim što gubimo previše vremena, zbog toga su i medicinske usluge postale preskupe”, ističe.

Bolesnici zahtijevaju individualni pristup

Profesor Kraus skrenuo je pozornost na još jednu iznimno važnu stvar: urološki bolesnik, kao i svaki drugi je individua. “Svakom bolesniku valja pristupiti individualno, jer svatko ima svoj metabolizam, genetske predispozicije, a bolesnici reagiraju drugačije na isti lijek. Osim toga prilikom prvog pregleda muškarca pedesetih godina obavezan je i digitorektalni pregled. Nažalost nije malo pacijenata koji dođu urologu, a da ih on zapravo i ne pogleda, već ih odmah šalje na druge preglede”.

“Nalaz PSA, prostatični specifični antigen, marker prostate, zaista ima određenu vrijednost, no bez rektalnog pregleda ne znači ništa. K meni dolaze pacijenti koji su prošli i razne komisije, a da ih nitko nije digitorektalno pregledao. Na žalost čak se šalju i na biopsiju prostate samo na osnovi nalaza PSA. Žalosno. Ako se liječniku gadi takav pregled ili nema vremena razgovarati s pacijentima i temeljito ga pregledati, onda je bolje da se ne bavi tim poslom”, tumači.

Iza Krausa je bogata karijera

Nakon što je diplomirao 1971. i nakon staža 1972. godine Ognjen Kraus zaposlio se na Klinici za urologiju KB Mladen Stojanović, danas KBC Sestre milosrdnice. Godine 1977. imenovan je voditeljem Odsjeka dječje urologije, a od 1979. do 1990. bio je zamjenik predstojnika Klinike za urologiju i voditelj Odjela za kiruršku urologiju do 2000., kada je izabran za predstojnika Klinike za urologiju KBC Sestara milosrdnica. Bio je izvanredni profesor Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, član je Svjetskog i Europskog urološkog udruženja, te član borda i organizacijskog odbora Srednjoeuropskog urološkog udruženja.

Za Ognjena Krausa nikada nije bilo dvojbe što će studirati: njegov djed bio je jedan od utemeljitelja Merkurovog sanatorija, današnje KB Merkur, a majka mu je također bila liječnica, specijalistica medicine rada, ravnateljica Doma zdravlja Trešnjevka i ministrica zdravlja SRH. Kao đak odlazio je kod nje u ambulantu, a posebno ga je zanimala kirurgija. Urologiju je bolje upoznao za studija na KBC Zagreb u vrijeme čuvenih profesora Ljube Čečuka, Vladimir Gabrića i Mladena Vidovića. Za specijalizacije u Vinogradskoj učitelj mu je bio profesor Ruđer Novak.

Aktivan i u mirovini

“Bio sam sretan što sam mogao biti njegov đak, okupili smo dobru mladu ekipu entuzijasta. Radili smo urologiju tadašnjih visokih europskih standarda. Nitko od nas četvorice nije pitao za radno vrijeme: pacijenti, struka, urologija bili su na prvom mjestu. Uvodili smo radikalne kirurško-urološke operacije u urološkoj onkologiji. Prva radikalna prostatektomija kod karcinoma prostate učinjena je u tadašnjoj državi na našoj Klinici, nedugo nakon što je učinjena u Americi, kao i drugi radikalni operativni zahvati. Klinika za urologiju u Vinogradskoj, inače najstarija urologija u ovom dijelu Europe, bila je perjanica moderne urologije. Osnovao ju je profesor Aleksandar Blašković 1928. godine kao samostalni odjel. U istoj bolnici prvi testovi PSA u ovom dijelu Europe provođeni su na Klinici za nuklearnu medicinu i onkologiju. Bilo je to vrijeme početka današnje moderne medicine, uvođenja kemoterapije, moderne radiologije, radioterapije”, prisjeća se Kraus.

Profesor Kraus u mirovini je gotovo deset godina, ali je još uvijek aktivan u CEM-u, Centru za ekspertnu medicinu, koji je osnovao sa svojim kolegama i prijateljima prije osam godina: profesorima Santom Večerina Volić, Igorom Francetićem, Zdenkom Krajinom, Borisom Labarom i pokojnim Mišom Viragom. U poliklinici AVIVA radi više od deset godina, a u Radiochirurgiji u Svetoj Nedelji otkako je osnovana.

Tjedno pregleda oko 70 pacijenata

Tjedno pregleda i oko 70 pacijenata. To radi, kako kaže, s velikim zadovoljstvom, veseli ga kad može pomoći ljudima, posebice onima koji se moraju suočiti s bolešću, primjerice, karcinomom, te pacijentima, koji pričaju kako lutaju bolnicama, a nitko im ništa ne kaže. Krausovo ime spominjalo se u vrijeme kad je cijela jedna vrhunska liječnička generacija morala otići u mirovinu.

Tada se postavilo pitanje kako je moguće da se zdravstvo odriče usluga uglednih sveučilišnih profesora i vrhunskih liječnika, kao što su bili Boris Labar, Miroslav Dumić, Igor Francetić, Ranka Padovan Štern, Nada Čikoš, Ognjen Kraus, Mišo Virag, Joško Paladino i mnogi drugi, takozvana boom generacija. I dok su se bolnice olako odrekle svojih najboljih stručnjaka, većina njih otišla je u privatne klinike gdje još i danas rade s velikim uspjehom, što najbolje potvrđuju redovi ispred njihovih ordinacija.

Svaka generacija doktora ima svoj pristup

Profesor Kraus tijekom duge karijere napravio je bezbroj operacijskih zahvata, od kojih su mnoge bile iznimno zahtjevne, poput raznih rekonstrukcijskih zahvata kod djece i odraslih, posebno na uretri kao i radikalnih operativnih zahvata kod malignih bolesti urotrakta, bubrega, mokraćnog mjehura, prostate, testisa, spolovila. Nije radio laparaskopiju, niti se služio robotikom, koja nije došla u Hrvatsku dok je radio u javnom zdravstvu.

“Uvijek sam smatrao da svaka generacija mora imati svoj pristup i metode te da treba prihvaćati novine, ali isto tako nije primjereno u zrelim godinama života, s 50 ili 60 godina, počinjati raditi nešto potpuno novo. Ali svakako treba prihvatiti i omogućiti mladim ambicioznim kolegama da nauče novosti i napreduju. Kliniku sam napustio bit će gotovo 10 godina: svi specijalisti su bili doktori znanosti, a otada nitko nije doktorirao. Treba se držati one stare poslovice “Nemoj biti prvi koji nešto prihvaća, a niti zadnji koji nešto odbacuje”.

Ogromni napreci u radioterapiji i kemoterapiji

“Ako imate pacijenta koji ima karcinom malog malignog potencijala i u početnom je stadiju, onda možete biti gotovo sigurni u pozitivan ishod liječenja, samo se takav bolesnik nakon zahvata i eventualne dodatne terapije mora redovito kontrolirati i pratiti. No, ako pacijent ima karcinom s visokim potencijalom, onda ga treba što prije podvrgnuti operativnom zahvatu i nakon toga, ako je potrebno, dodatnoj terapiji. Danas postoji mnogo novih lijekova i metoda koje su neusporedivo kvalitetnije od onih koje smo koristili kad sam ja počeo raditi. Tada nije bilo ni kemoterapije, a radioterapija, tadašnja i današnja, nisu usporedive”, tumači doktor Kraus.

“Početkom 1970-ih, primjerice, od karcinoma testisa umiralo je oko 95 posto bolesnika, a ti pacijenti su uglavnom bili dvadesetgodišnjaci ili tridesetogodišnjaci. Slična je situacija bila i s tumorom bubrega dječje dobi, Wilmsov tumor. Uvođenjem kemoterapije krajem sedamdesetih godina situacija je obrnuta. Učinjen je ogroman napredak i u radioterapiji (zračenju). Posebno se to odnosi na nove aparate za zračenja, to je neusporedivo. Isto tako i u hormonalnoj terapiji, imunoterapiji, citostatskoj terapiji. Danas liječenje bolesnika s malignim bolestima mora biti timsko, ali i individualno. Medicina nije matematika, u medicini nije 1 +1 =2”, zaključuje.

Loša situacija u zdravstvu ima korijene u devedesetim godinama

Za sadašnju lošu situaciju u zdravstvu profesor Kraus najviše krivi one koji su početkom devedesetih godina upropastili primarnu zdravstvenu zaštitu. “Tadašnji ministar zdravstva je govorio da su domovi narodnog zdravlja komunističke izmišljotine pa je privatizirao primarnu zdravstvenu zaštitu. A primarna zdravstvena zaštita i domovi zdravlja bili su životno djelo Andrije Štampara, utemeljitelja “Škole narodnog zdravlja”, koja danas nosi ime tog svjetski priznatog autoriteta i prvog predsjednika Svjetske zdravstvene organizacije. Na taj način likvidirana je preventiva i uništena dobra baza, pa sada plaćamo račune te nerazumne odluke.”

Pri tomu profesor Kraus ističe kako nije ključno pitanje ima li ili nema novaca, jer novaca ima, ali je pitanje kako i na što se troši. “Što vrijedi da mnoge bolnice imaju najmoderniju aparaturu, od CT-a do magnetske rezonance, kad na njima nema tko raditi, odnosno ne zna pročitati kompliciraniji nalaz, pa nema ni sigurnosti napisati nalaze. Teško se može steći iskustvo s dvije-tri pretrage dnevno ili tjedno, a takvi se obično srame se pitati kolege koji su ga učili, koji znaju i koji imaju iskustva”, priča.

“Putem telemedicine, koja je promovirana već devedesetih godina na otoku Cresu, moguća je kolegijalna komunikacija. A da o svim drugim današnjim mogućnostima ne govorimo. Također je problem, što u nas nikada nije postojao normalan odnos između privatnog i javnog zdravstva, što je to pitanje uvijek opterećivalo liječnike, koji prije podne rade u bolnici, a poslije podne u privatnoj praksi. Da su zakoni to pitanje regulirali onako kako se to radi u Europi, tada ne bi bilo nikakvih problema”, zaključuje.

Žalosna istina hrvatskog zdravstvenog sustava

Profesor Kraus tvrdi: “Naš zdravstveni sustav s jedne strane počiva na entuzijazmu određenog broja medicinskih djelatnika, a da istodobno s druge strane puno liječnika u javnim zdravstvenim ustanovama ne zaradi svoju plaću. Na žalost to je žalosna istina. Jako dobro poznam sustav i to tvrdim s punom odgovornošću i sigurnošću. Ne zaboravljam neke kolege koji su govorili, nitko me ne može tako malo platiti koliko ja mogu malo raditi. Svatko od liječnika ima svoj broj i točno se zna koliko je učinio pregleda, operativnih zahvata, koliko asistencija. Sve je mjerljivo, pa i rezultati liječenja”, priča.

“Za takvo stanje kriv je sustav i organizacija rada, koji su na posve pogrešnim osnovama: nemate mogućnosti nagraditi one koji dobro rade, a ni sankcionirati one koji ne rade i ne ispunjavaju radne obveze. Istodobno, nije istina da ljudi odlaze u inozemstvo zbog malih plaća. Iz razgovora s kolegama, a i pacijentima drugih struka, koji dolaze na pregled prije odlaska, saznao sam kako je osnovni uzrok njihova odlaska nezadovoljstvo s nemogućnosti napredovanja i valoriziranja rada na temelju znanja i sposobnosti”, objašnjava.

Rodijačke veze su problem i u medicini

“Napreduje se ponajviše na osnovi poznanstava, političkih, rodijačkih i plemenskih veza. Znate, u socijalizmu ravnatelji su morali bili članovi Partije, ali predstojnici klinika su morali biti i bili su vrhunski stručnjaci. Bez stručnosti i znanja nije se moglo napredovati, premda je vjerojatno bilo i iznimaka. Ali to se ne može uspoređivati s ovim što se danas događa. Danas bez stranačke iskaznice ne možete postati ravnatelj. To još mogu shvatiti, ali ne mogu razumjeti da stranačke iskaznice moraju imati i šefovi klinika i odjela, a da se na nižim razinama ne poštuju stručni kriteriji, nego stranačke, rodijačke i ostale veze”, priča Kraus.

“To nikad neću prihvatiti. To opravdano izaziva ogorčenje ljudi, jer ne vide mogućnost da im se na pravi način vrednuje njihovo znanje, sposobnost i pošten rad. To, dakako, nije slučaj samo u medicini. A najgora je kad ste svjesni da je iznad vas nesposoban liječnik koji donosi nekompetentne odluke. To je u medicini katastrofa, posebno u kirurškim strukama. Onima koji donose takve odluke dao bih ih liječiti i operirati onima koje su postavili na takva mjesta”, zaključuje.

Istaknuti član židovske zajednice u Hrvatskoj

Profesor Kraus široj javnosti poznat je i kao jedan od najistaknutijih pripadnika židovske zajednice u Hrvatskoj. Kraus je od 1992. predsjednik Židovske općine Zagreb, bio je član Izvršnog odbora Vijeća židovskih općina Europe, a 1995. postao je predsjednik Koordinacije židovskih općina u Hrvatskoj.

“Sav taj moj angažman dogodio se na uštrb moje obitelji, nikad na račun posla. Kao što sam u medicini želio učiniti za svoje pacijente što sam više mogao, tako na isti način radim u židovskoj zajednici. Unatoč mojem angažmanu u Židovskoj općini moj posao nije trpio zbog toga”, priča.

Zahvaljujući svom autoritetu i podršci članstva, profesor Kraus kaže kako je 2005. uspio nadvladati odcjepljenje nekoliko desetaka članova općine od Židovske općine Zagreb, uglavnom onih koji su u Židovsku općinu Zagreb (ŽOZ) došli prije desetak godina, kao i tadašnji rabin, a danas rabin Bet Israela.

Velika podrška tadašnjeg predsjednika Mesića

“Sve se to moglo dogoditi samo iz jednog razloga, zato što je postojala bezrezervna podrška tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića i Vlade RH. Nezakonito je osnovan Bet Israel, nova zajednica, koja je čak tražila da se Židovska općina Zagreb briše iz registra vjerskih zajednica u RH. Iza toga su bili privatni interesi pojedinaca, koji su se podudarili s interesima vlasti. I danas se to koristi za manipulacije sa židovskom imovinom i ostalim obvezama države prema Židovima u Hrvatskoj. No rad te nezakonite zajednice gotovo je potpuno zamro, jer ju je napustila većina članova koja je spoznala tko je rabin koji je bio inicijator svega. On je ostao gotovo sam sa svojim staro-novim članstvom”, priča.

“Cijelu tu operaciju izveli su ljudi koji su od općine najviše dobivali, ali takvi nikad nisu zadovoljni. Budući su se neki ogriješili o neka moralna načela i principe, nismo im dopustili da djeluju unutar naše općine kako su htjeli. Isto se dogodilo sa židovskim filmskim festivalom, koji je iniciran u Židovskoj općini Zagreb. Dali smo Nataši Popović da ga vodi, ali zbog nekih nepravilnosti nisam pristajao na tu suradnju, a ona je otišla pod skute Branka Lustiga, dvostrukog oskarovca, preživjele žrtve Holokausta i koncentracijskog logora Auschwitz. Dalje je sve poznato. Svatko ima ‘svojeg’ Židova, pa tako i naša predsjednica, i gradonačelnik Zagreba”, kaže Kraus.

Upečatljiv govor u Jasenovcu

Ove godine Ognjen Kraus, predsjednik Koordinacije židovskih općina Hrvatske, održao je upečatljiv govor pred Kamenim cvijetom u Jasenovcu. “Danas se dopušta stavljanje znaka jednakosti između NDH i antifašističkog pokreta NOB-a. Opet smo ovdje, već četvrti put, sami, mi potomci žrtava zločinačke NDH. Mi nikad nismo izjednačavali hrvatski narod s NDH, ali nećemo nikad prihvatiti da su žrtve Jasenovca i Bleiburškog polja isto…”

“Dok se ustaški pozdrav ‘Za dom spremni’ ne makne iz upotrebe, nećemo sudjelovati u službenoj komemoraciji. U godinu dana ništa se nije promijenilo, još je gore. Ekstremna desnica jača. Vrijeme je da se pogledamo u oči i složimo se da je NDH bila zločinačka tvorevina te da treba zabraniti i njezine oznake. Neka se jasno kaže da se Holokaust događao u Hrvatskoj i da oni koji to negiraju moraju snositi posljedice”, rekao je na komemoraciji pred Kamenim cvijetom u Jasenovcu.

Zagrebu je potreban spomenik žrtvama ustaškog terora

Profesor Kraus kaže kako je tako govorio prije šest mjeseci, a da su prije tjedan upozoreni na odluku suda sankcioniranju neonacista u Njemačkoj koji negiraju Holokausta. “Kao što smo nekoliko mjeseci ranije presudom našem građaninu upozoreni što je pozdrav ‘Za dom spremni.’ Prisjetimo se i komemoracije za žrtve totalitarnih sistema 23. kolovoza u Zagrebu, u Šestinama, gdje su komemorirani ustaški i njemački vojnici poginuli u bitkama za oslobođenje grada Zagreba, uz govor i prisutnost gospođe predsjednice, članova vlade RH, gradonačelnika, crkve. Nisam primijetio da je netko komemorirao žrtve Golog otoka”, priča.

Kraus kaže da je osnovni problem u tomu, što se vlasti ne pridržavaju ustava i zakona, da je sve pretvoreno u farsu, što najbolje potvrđuju incidenti koji se događaju, a nitko ih ne sankcionira. Posebno je ogorčen odlukom da se u Zagrebu sagradi spomenik svim židovskim žrtvama Holokausta u Europi. “Takav spomenik može se sagraditi samo na mjestu gdje je Holokaust započeo, a to je u Berlinu, gdje se i nalazi od 2005. Više smo se puta obratili zagrebačkoj gradskoj skupštini, upozoravajući da se takvim spomenikom pokušavaju prikriti stradanja Židova pod ustaškim režimom. Zbog toga u Zagrebu treba sagraditi spomenik žrtvama ustaškog terora, a zna se tko su to bili, na koga su se odnosili rasni zakoni i tko su bili neprijatelji NDH”, zaključuje.

Mladen Pleše
Novinar
479 članaka Više o autoru
Više s weba