Jedan profesor tvrdi da je Leonardo da Vinci tako genijalno slikao jer je, zapravo, bio škiljav

CNN javlja da je rijetka mana oka, egzotropija, vrsta strabizma ili škiljavosti, pomogla Leonardu da Vinciju da slika udaljenost i dubinu na ravnim površinama s preciznošću po kojoj je postao slavan, kaže novo istraživanje.

Da Vici, jedan od najslavnijih svjetskih slikara, imao je povremenu egzotropiju, vrstu oštećenja oka gdje jedno oko bježi prema van, kaže istraživanje objavljeno u četvrtak u časopisu JAMA.

Analizirali su portrete koji prikazuju umjetnika

“Gledajući njegove radove primijetio sam izrazitu divergentnost očiju na svim njegovim slikama”, objašnjava autor studije Christopher Tyler, profesor na londonskom sveučilištu i na Smith-Kettlewell Eye Research Institute u San Franciscu. Analizirajući smjer pogleda u šest da Vincijevih portreta, dvije skulpture, dva ulja i dva crteža, Tyler je otkrio da neki od radova ukazuju na znakove egzotropije, jer oči portreta gledaju prema van.

Ne prikazuju sva djela samog slikara, ali i da Vinci u svojim spisima navodi da “svaki umjetnikov portret odražava izgled samog slikara”. Tylerova mjerenja su pokazala da je da Vinci imao tendenciju škiljavosti, s jedim okom okrenutim prema van za -10.3 stupnjeva kada je bio opušten. Veliki majstor, kada je bio odmoran i usredotočen, mogao je vratiti pogled ravno. Tyler kaže da se najvjerojatnije radi o škiljavosti lijevog oka ali nije posve siguran.

Vidio je stvari kao na platnu, a ne trodimenzionalno

Ovaj oblik strabizma ima oko 1 posto ljudi. Da Vinciju je egzotropija omogućila je da vidi svijet iz drugačijeg kuta. Ono u što je gledao za njega je izgledalo više poput ravnog platna, a ne kao nama, trodimenzionalni objekt. Na taj je način mogao lakše prenijeti stvarnost na platno.

Stanje jednog oka bilo je različito od drugog, zdravog oka tako da je umjetnik mogao snažno razumjeti trodimenzionalne objekte. Ta mu je sposobnost omogućila da većina njegovih djela ima precizno sjenčanje po kojem je čuven. U studiji se kaže da se različiti smjer i veličina zjenica u nekim njegovim djelima mogu tumačiti i kao anizocija, stanje gdje je jedna zjenica veća od druge ali Tyler smatra da je to malo vjerojatno.

Slične su tehnike korištene za dokazivanje da su i drugi veliki slikari, Rembrandt, Edgar Degas i Pablo Picasso, imali različite vrste neusklađenosti očiju.