Jedan psiholog je 30 godina slušao i tješio svećenike koji su se zaljubili. Evo što je naučio

Paul Midden je psiholog, umirovljeni je osnivač i direktor savjetovališta u St. Louisu koje pruža pishološku i spiritualnu pomoć svećenicima i redovnicima

Za katoličke svećenike ljubav igra glavnu ulogu u njihovom poslu, piše Midden za Vox. Oni beskrajno pričaju o božjoj ljubavi, ljubavi prema Bogu, božjoj ljubavi prema čovjeku, ljubavi prema susjedima, čak i o ljubavi prema nama samima, iako je ovaj zadnji oblik ljubavi s vremena na vrijeme sramotan. Ipak, ljubav koja ih najviše prosvjetljava je ljubav prema svećeništvu, nešto što svaki svećenik duboko osjeća.

No, aktualna mehanika ljubavi između dvije osobe – a radi se o stvaranju moćnih i ponekad sukobljenih osjećaja – stvara problem koji je izazov svakom profesionalcu. Ja sam psiholog i tijekom posljednja tri desetljeća suočavam se s takvim problemima. Problemima zbog kojih su osobe nadležne za svećenike primorane slati ljude iz svojih redova na liječenje u ustanove koje su namijenjene svećenicima. Uzorak s kojim sam upoznat je jednostran – on jedino uključuje svećenike čije je ponašanje dovedeno u pitanje i ne uključuje one koji su imali posla s maloljetnicima.

Šokiran događajima do kojih je moglo doći

Suočio sam se većinom s muškarcima koji su bili involvirani u odnos s drugim odraslim sobama, muškarcima i ženama. Uvjeren sam da postoje mnogi dobri ljudi koji su morali ploviti zeznutim vodama fizičke privlačnosti s relativnim samopouzdanjem. U stvari, znam neke. Vjerujem im na riječ.

U prvih nekoliko mjeseci savjetovanja svećenika bio sam šokiran stravičnim događajima koje su oni mogli uzrokovati. Počeo sam se pitati zašto, ako ih ima toliko koji su nesretni, nisu odlučili napustiti službu. Tijekom više od 30 godina naučio sam da je odgovor na to puno kompliciraniji nego što izgleda – pogotovo kada je izvor njihovog nesretnog stanja ljubav.

Tužna i komplicirana priča

Jedna od prednosti terapeuta je to što svjedočite bliskosti ljudi, ili približno svjedočite tome ovisno koliko intiman razgovor to dopušta. Biti blizu onim svećenicima koji su etiketirani kao problematični otkriva tužnu, ako ne i kompliciranu priču.

Svećenici se ne mogu oženiti s obzirom na njihovo zvanje; niti mogu ulaziti u seksualne odnose, što je propisano katoličkim moralnim učenjem. Oni žive u svijetu koji je nama nepoznat, u svijetu u kojem fizička privlačnost nije potrebna, nego je zabranjena. Većina ljudi nikada ne bi htjela niti živjeti u takvom svijetu, no muškarci koji su odabrali biti svećenici, žive upravo tako.

Svećenici su centar župe

Postoji mnogo razloga za to: pobožan odgoj koji štuju svećenici, potreba za služenjem, potreba da budu posebni, da se ističu od drugih i pomažu čovječanstvu. To su neki od zadovoljavajućih razloga. No, postoje i drugi, manje benigni, koji muškarci koji prakticiraju svećenstvo možda nisu prepoznali tijekom svog služenja.

Stoga, koji su to drugi, benigni razlozi? Ponekad se radi o konfliktnim osjećajima prema seksualnoj privlačnosti ili orijentaciji, sramežljivost zbog bilo kojeg seksualnog impulsa, čak i ograničena mogućnost da se povežu s ljudima izvan svoje uloge. I, paradoksalno, moćna potreba za poštovanjem drugih, za pripadnošću, i, naravno, za ljubavi. Biti svećenik znači biti vođa kojeg katolici odasvud poštuju i vole. Prirodno, on je centar života župe.

Svi promatraju što svećenik radi

Ljudi prema svećenicima imaju neku vrstu poštovanja koju dobiva inače mali broj stručnjaka. Stoga, dokle god se svećenik drži svoje uloge, on manje-više uči kako se ponašati. On uči da ljudi obraćaju pažnju na njegove reakcije. Mršti li se svećenik? Smije li se? Odobrava li ovo? Zbog toga se stvara način života u kojem svi koji se nalazi u njegovoj okolini promatraju što radi.

Uzimajući to u obzir, na koji način se svećenici nose s komponentama ljubavi – fizičkim reakcijama, emocionalnim reakcijama, reakcijama uopće? Na koji način bi se uopće trebali nositi s tim? Istina je da se neki svećenici zaljubljuju na način kojeg mi ostali zamišljamo: susretnu nekoga tko ih privlači; upoznaju tu osobu bolje; dolazi do fizičkog kontakta; dolazi do seksualnog kontakta.

Jednostavne životne odluke

U nekakvom normalnom svijetu, koji ne uključuje celibat, radi se o nizu sretnih događaja. U svijetu celibata, to može biti sretna okolnost, no i ograničavajuća – zbog župljana i nadređenih koji sve vide, zbog očekivanja javnosti, zbog osobnog osjećaja krivnje, zbog nedostatka jasnog puta prema obvezi.

Ako ovakva iskustva vode prema odluci da svećenici napuste službu i ožene se, kao što tako bude u većini slučajeva, ne postoji nikakav psihološki problem. Radi se o jednostavnoj životnoj odluci: teškoj odluci, budite uvjereni, ali ne poput odluka koje obvezuju sve nas.

Razvijanje realističnog pristupa intimnosti

Najčešći su slučajevi poput slučaja Oca D., uspješnog svećenika i upravitelja koji je konačno otkrio svoju povezanost s dvije žene koja je trajala više od destljeća. Do konačnog suočavanje je došlo kada je prvoj ženi rekao za drugu ženu. Bio je šokiran njenom, njemu neshvatljivom, ljutitom reakcijom.

Taj šok mu je omogućio da ispriča priču o tome kako se upustio u veze, što se događalo s njim u to vrijeme i kako je dopustio da to traje unatoč tome što je njegova karijera cvjetala i njegova eksponiranost postala prijetnjom. To je omogućilo Ocu D. da razvije realističan pristup svemu što intimnost zahtjeva dok je bio obvezan na celibat.

Balansiranje između svećeništva i veze

To je sluično onom što se može vidjeti u centrima za liječenje: muškarci koji su se prepustili svojoj strasti no nisu mogli ili nisu htjeli napustiti svećeništvo koje su voljeli i o kojem su ovisili. Sve do momenta dok ne shvate takve stvari, radi se o balansiranju između svećeništva i veze, ili niza veza, za koje počnu vjerovati da ne mogu bez njih. Je li u to uključena ljubav? Ponekad. No većinom se radi o žongliranju s dvije nespojive stvari.

Ipak, ne pridaje se previše pažnje ljubavi i fizičkoj privlačnosti tijekom dugih godina svećeničke edukacije. Većinu vremena, njihova edukacija uključuje moralnost – ono što svećenici smiju i ne smiju raditi tijekom svog života. Većinom, kao što mnogi mogu zamisliti, radi se o onom što ne smiju raditi.

Muško prijateljstvo kod svećenika

Jedna stvar kojoj se neformalno doprinosi tijekom edukacije je muško prijateljstvo: timski sportovi, druženje s muškarcima, muške grupne aktivnosti. To je, kako izgleda, alternativa specifičnim ljubavnim interesima. No nije slučaj, ipak, da ovakve alternative prođu bez komplikacija. U svim tim muškim prijateljstvima, povezivanje parova nije nešto o čemu se ne priča, a privatno zbližavanje nije nepoznato.

Do pravog izazova dolazi nakon zaređivanja, kada nadređeni budu daleko. Tijekom posljednjih 30 godina, broj svećenika je dramatično pao. Mladi svećenici su često poslani sami u župe nakon minimalne edukacije koju prolaze sa starijim kolegama. To može biti naglo, uzbudljivo, zastrašujuće, to može stvoriti anksioznost, pa čak biti omamljujuće. U tom kontekstu lako se osjećati usamljeno, neshvaćeno te stvoriti potrebu za utjehom izvan duhovne veze.

Razlozi zašto je svećenik zaboravio na zavjet

Tada ljubav može vrlo lagano procvjetati. Ne teoretska, ili ona teološka vrsta ljubavi o kojoj se raspravlja tijekom edukacije, nego ona prava, uzbudljiva, neposredna kad padnete na nekog. Radi se o trenutku kada moralni imperativi mogu vrlo lagano biti zaboravljeni.

Čest je slučaj u svećeničkom krugu da se pronađu razlozi za neke stvari, zbog čega postoji mnoštvo razloga koji objašnjavaju zbog čega bi svećenik zaboravio na svoje zavjete i spetljao se sa ženom ili drugim muškarcem: frustracija, razočaranje, usamljenost, iskusiti sebe kao seksualno biće jednom kada je edukacija završena – čak i sloboda koju muškarac iskusi kada bude svoj na svom.

Svećenikove slabosti su njegova privatna stvar

Nakon svega, svećenikovi župljani imaju obitelji kojoj se vraćaju, a radi se o primarnoj privrženosti u kontekstu u kojem se nekome mogu požaliti i osjećati se sigurnima. Mnogim svećenicima ovo nije dostupno. Zašto ne? Svijet svećenika kakvim sam ga ja promatrao je muški, čak i pomalo mačistički.

Kršćanske vrednote mogu se nazvati “ženskastima” (strpljenje, nježnost, popustljivost), no od osoba opremljenih tim vrijednostima očekuje se da ih se u svom zamornom poslu pridržavaju na jedan usamljeni način uz minimalno podrške. Nezadovoljstvo? Žaljenje? To je za slabiće. Posao svećenika je da bude jak u najvećim trenucima tuđe slabosti. Njegove vlastite slabosti, nažalost, su njegova privatna stvar.

Privatan aspekt odgovoran za ranjivost

Upravo je taj privatni aspekt odgovoran za ranjivost kod svećenika zbog koje započnu vezu. Iskreno, mladom čovjek koji ima jako malo podrške, vjerojatno nikakvog seksualna iskustva, i veliku razinu stresa u poslu ne treba puno da padne na pažnju i interes osobe koja mu se sviđa. Zbunjenost zbog seksualnih stvari čini ga još ranjivijim.

Lako je osjetiti bijes prema svećeniku koji je prešao profesionalne ili osobne granice; izgledi za svećenika koji je zlostavljao djeci su loši. Bez ikakvog opravdavanja ovakvog ponašanja, nije tako teško shvatiti zbog čega su muškarci ranjivi i zašto traže nešto što je vjerojatno jedna od najvećih formi ugode poznata kod ljudi: intimnost, u kojoj god je izobličenoj formi možete zamisliti.

Povećavanje impulsa prema fizičkom odnosu

Moguće je biti intiman u razgovoru: dvoje ljudi koji dijele detalje o svojim privatnim životima spada u to. No kada su osnovne potrebe za potporom, toplinom i povezanosti neispunjene, impuls prema fizičkom odnosu se povećava. Svatko osjeća potrebu da ga se dodirne i da dodiruje. Često, takav kontakt počinje nevinim zagrljajem, nakon čega slijedi poljubac… koji se ne razlikuje od onoga što mnogi ljudi iskuse.

Postoje važne razlike između onih koji otvoreno i slobodno traže fizički kontakt i oni koji to silom to žele učiniti u tajnosti. Najvažnija razlika je osjećaj krivnje i srama zbog kršenja vrijednosti. Većina svećenika o tome razmišlja u kontekstu grijeha, koji djeluju protiv njihovih dubokih razmišljanja o tome što njihovo ponašanje znači.

Iznova priznaju svoje pogreške

Svećenici često iznova priznaju svoje pogreške, no to jako malo utječe na njihovo ponašanje. Koliko je muškaraca priznalo svoje greške iznova, samo kako bi otkrili da su zatočeni u ponašanju kojeg jedva razumiju? Mnogo. Drugi problem je kršenje njihovog integriteta. Pritom se misli na to što osoba tvrdi da jest.

Jednom kada svećenik predstavi sebe kako kastu, obveznu na celibat ali je seksualno aktivan, on je uništio jedan od stupova koji podržavaju njegovo mentalno zdravlje. Značajnost ovoga teško se može podcjenjivati. Iako je pomodno ovih dana u krugovima koji se odnose na mentalno zdravlje uvjeriti nekoga kako je anksioznost prolazno stanje, to je često povezano sa znatnim kršenjem osobnog integriteta.

Terapija omogućuje slobodu u donošenju odluka

Kod slučaja fratra F., koji je zbog iscrpljujuće anksioznosti završio na povećem broju antidepresiva i dobio različite psihijatrijske etikete, sve dok konačno nije shvatio da njegova navika posjećivanja prostitutki uništava njegov pogled na njega kao dobrog svećenika. Profesionalno, bio je u mogućnosti; privatno, bio je rastrgan na komade. Svoje liječenje je završio bez da mora koristiti lijekove i bio je manje anksiozan.

Vraćanje vlastitog života na pravi smjer za njega nije bio nimalo lagan zadatak. Kroz regularne terapije razvio je regularan način da se nosi s vlastitom anksioznošću. Postupno je prestao koristiti mnoštvo lijekova, počeo je gledati na svoju prošlost realističnijim pogledom i ponovno se obvezao na život bez seksa, oboružan svim praktičnim vještinama da se toga drži. Terapija omogućuje slobodu u donošenju takvih odluka; nije bio zabrinut zbog odluka koje je donio.

Svećenici su grupa naivaca

Za neke muškarce, kada nagla romansa počne blijediti oni mogu napustiti vezu; no neki, ipak, pokušavaju žonglirati. To je tužno u bilo kojoj vezi, no to može biti tragični za svećenika čiji su život, vrijednosti, i značenje zametnuti u trenucima strasti koju je vjerojatno pritom ne znajući odbacio.

Sugerira li to da su svećenici grupa naivaca po pitanju emocionalnih potreba i spetljavanja s drugim osobama? Da, sugerira. Dakako, za grupu koja ne može spriječiti svoje ponašanje i suočiti se s teškim izborom je li celibat zapravo moguć za njih.

Predviđanje osjećaja druge osobe

Posljedica ove naivnosti je često na šokantno niskoj razini uvida u to na koji način svećenikovo ponašanje utječe na predmet njihove ljubavi. Svećenici koji su prešli granicu skloni su okretati se sebi samima i svojim konfliktnim osjećajima, tako da oni predvide osjećaje osobe s kojom su započeli vezu. Osjećaj da žene, ili drugi muškarac, želi nešto od njih čini im se vanzemaljski.

Grupna terapija je u takvim situacijima korisna. Šokantne i ponekad ljutite reakcije od njihovih vršnjaka čestu su uvjerljivije od terapeuta koji im ukazuje na njihovu očitu bešćutnost. Tada se otvaraju vrata koja mijenjaju perspektivu, smanjuju okrenutost prema samom sebi, i ukazuju na to da svako ponašanje ima određene posljedice. To je svrha terapije.

Malo je svećenika sociopata

Situacije koje opisujem isključuju, naravno, nekoliko muškaraca u svećeničkom svijetu koji su narcisoidni ili su sociopati koji dobiju što god žele. Ta kategorija uključuje seksualne prijestupnike i/ili ovisnike o seksu.

Što god potiče njihovu ovisnost ili bijes, takve osobe, koje postoje u svakoj profesiji, prelaze granice, i to ne zbog osobnih potreba ili manjka potpore nego zbog toga što je to njihovo ponašanje potaknuto lošim shvaćanjem psiholoških motiva. Na sreću, takvih svećenika je malo. Najčešća zamka u prelaženju granica seksualnosti ima veze s osobnom ranjivosti.

Bi li napuštanje celibata pomoglo

Što možemo napraviti u ovakvim situacijama? Bi li napuštanje celibata pomoglo? Odgovor na drugo pitanje je: naravno da bi. Bi li to riješilo problem neuračunljivih svećenika? Naravno da ne bi.

Ljudske slabosti jednostavno ne mogu biti iskorijenjen, iako se mogu poduzeti mjere koje bi to znatno smanjile. Generalno gledajući, svećenici imaju pristup izvorima bitnim za mentalno zdravlje, poput psihoterapije: oni također imaju manje formalne svećeničke grupe potpore kojima se mogu obratiti za pomoć. No ipak, oni te izvore počnu koristiti pod pritiskom.

Znanje o intimnosti bilo bi od koristi

Znamo da bi znanje o seksualnosti i intimnosti bilo od koristi. Poticanje laika da sudjeluju kao jednaki partneri u upravljanju župom je također ohrabrujući trend. Razvoj da se proširi znanje svećenika o ljudskoj seksualnosti i intimnosti, kao i povećavanje njihovog obzira prema kritičnim dijelovima ljudskog iskustva, bio bi izazovan. To će zahtijevati iskrenu i manje osuđujuću komunikaciju o tim aspektima života i to će održavati odmak od idealizirajuće uloge svećenika kao osobe bez potreba. To je, nakon svega, samo fasada.

Iako su uloženi neki napori u tom smjeru, tu je i dugogodišnja tendencija u katoličkoj tradiciji prema cijenjenju seksualne apstinencije. Mjere koje bi podigle razinu odnosa između svećenika i župljana pomogle bi premostiti udaljenost između ta dva svijeta, a pritom bi se otvorilo više opcija za prijateljstvo i iskrenu suradnju.

No, takve promjene dovode u pitanje pritisak kod katoličkog moralnog nauka, koji naglašava kako reprodukcija može naštetiti odnosima. Oni bi također utjecali na to kako se vlada lokalnim crkvama, a radi se o jednoj bitnoj tradiciji. Ponovno procjenjivanje tih pitanja bio bi dosta težak zadatak.