Kako je, 2020. godine, biti policajka u Hrvatskoj koja vozi presretače i motore? Proveli smo dan s jednom iz Pule

Pri kraju intervjua s policijskom službenicom Anom Rutić u Postaji prometne policije Pule, Telegramov urednik fotografije Vjekoslav Skledar odjednom je upitao: “Ana, bavite li se vi manekenstvom?”. Iznenađeno sam ga pogledao, no onda me Anin potvrdni odgovor “da” zatekao. Pomalo zbunjen upitao sam: “Niste mi to rekli?” Ana je međutim mirno odgovorila: “Pa niste me pitali”. Što je točno, ali ipak sam ju pitao ima li kakvih hobija, što radi u slobodno vrijeme, gdje izlazi i kako se zabavlja, ali Ana manekenstvo nije spomenula.

“Ma zato jer to nije ništa ozbiljno, povremeno nastupim na nekim dobrotvornim akcijama, ništa više.” Nakon što je ispričala kako patrolira na motoru te vozi presretač, što baš nije uobičajeno za djevojku koja ima samo 25 godina, detalj s manekenstvom bio je još jedna potvrda da je Ana Rutić doista svestrana mlada žena. U to smo se ubrzo uvjerili kad se dvorištem prometne policije u Puli prolomio urlik BMW-ova motora od 125 konjskih snaga koji psotiže brzinu do 200 kilometara na sat, a teži 300 kilograma, na kojem je bila Ana.

Začuđujuće spretno i lako manevrira motorom

Odjevena u debelo kožno policijsko odijelo, s rukavicama i kacigom na glavi, ništa, ama baš ništa, nije upućivalo da bi ta djevojka, koja upravlja tom mrcinom, mogla šetati modnim pistama. Ana Rutić, istini za volju, ima zapravo sve predispozicije za bavljenje manekenstvom, vitka je i visoka je 182 centimetra, ali ipak, s druge strane, da bi se vozilo takvu grdosiju od motora, valja biti iznimno snažan, što baš i nije spojivo s manekenskim pozivom.

Ana je začuđujuće spretno i lako sišla s motora, što je zaista zahtjevna operacija jer ako taj motocikl padne na zemlju, moraju ga dići dva snažna policajca. ”Nije problem voziti motor, dapače, jedino je malo teže kad stojite ili kad se trebate parkirati. Srećom, dovoljno sam visoka pa mi nije problem upravljati motorom.”

Nakon što je s 19 godina završila policijsku školu u Zagrebu, Ana je raspoređena u jedinicu prometne policije u Puli. Za dvije godine, Ana je, ističe, uz svesrdnu pomoć kolega s kojima odlično surađuje, u velikoj mjeri savladala većinu tajni policijskog posla, usavršila se, položila je vozački ispit… I nakon toga je, iz čista mira, upitala šefove bi li mogla voziti policijski motocikl. “Motori me nikada nisu zanimali, na kad sam vidjele kolege kako voze, poželjela sam se i ja okušati u tomu.”

Presretač joj je ipak draži

Na Anino iznenađenje šefovi su odmah prihvatili tu ideju. Vježbala je na stazi na Grobniku, a na prve zadatke odlazila je u pratnji kolega. Tako se postupno osamostaljivala, a do sada još nikada nije imala ni najmanji incident s motorom. Osim što je jednom pala, ali još dok je pohađala Akademiju u Zagrebu, ali bez ikakvih posljedica.

Kad su se njeni šefovi uvjerili s koliko uspjeha obavlja svoj posao, ponudili su joj da vozi presretač. “Šef je rekao da je red da se okušam i u tomu i ja sam to naravno odmah prihvatila. Prijedlog me doista iznenadio no on najbolje opisuje kako su žene zaista ravnopravne sa svojim muškim kolegama te koliko naši pretpostavljeni imaju povjerenja u nas”, kaže Rutić.

Premda je lijepo i uzbudljivo voziti motocikl, Ana priznaje da joj je možda draži presretač. Ne bez ponosa kazala je da je dogurala do brzine od 258 kilometara na sat. ”Jedan vozač divljao je po cesti, jurili smo ga sve dok ga je kolega, kojem zasigurno u tim trenucima nije bilo baš ugodno, uspio snimiti. Tada smo uključili rotacijska svjetla, zvučne i svjetlosne signale, pa smo ga tako zaustavili.”

Vozači su već navikli na žene policajke

Jedino joj je žao što se to dogodilo prošlog ljeta dok još nije bio donesen novi, stroži stroži zakon, pa je vozač prošao s manjom kaznom. Ana je priznala kako su joj na početku nekolicina vozača uspjela pobjeći, ali poslije toga to se više nikad nije ponovilo. “Uvijek imam na umu da ne smijem ugroziti ostale sudionike u prometu, niti smijem dovesti u opasnost kolegu i sebe. Znam dokle se može ići, a kako se za upravljačem osjećam se tako sigurno da mi više nitko ne može umaknuti. Kod mene nema popuštanja niti straha, nikad ne bih odustala od hvatanja takvih bezobzirnih vozača.”

U pravilu vozači nisu previše iznenađeni kad vide da ih zaustavlja djevojka policajka jer su, objašnjava Ana, navikli da je u policiji sve više žena. Ponekad se dogodi da se netko pokušava ponašati malo agresivnije, ali ima i onih koji pokušavaju koketirati. “Na takvo ponašanje se ne osvrćem, a osim toga sa mnom je uvijek kolega pa im odmah postane jasno da je pametnije da budu pristojni.” Anin dečko također je policajac, a razliku od većine policijskih službenika u Istri koji dolaze iz svih dijelova Hrvatske, njen dečko je Istrijan iz Pule.

Žive već neko vrijeme zajedno što je, kaže Ana, jako dobro, jer on razumije što je policijska služba, on joj je i najveća potpora, a puno joj znači to što imaju sređen život. U slobodno vrijeme najviše se druži s kolegama s posla, ima psa kojim šeće, voli trčati, redovito odlazi u teretanu, no rijetko izlazi jer je dečku i njoj najljepše odmarati se kod kuće. Ana radi u smjenama od po osam sati: dva dana prijepodne, dva poslije podne te dva noćna dežurstva. Nakon toga ima dva dana slobodno. Od kolega i nje ne traži se da ispisuju kazne kako bi ispunili nekakve norme, ne veseli se kad nekoga zatekne u prekršaju, a u prosjeku za smjene ispiše se desetak kazni.

Najagresivniji su mladi vozači

Najčešći su prekršaji prebrza vožnja, alkohol, mobitel, pojas, pretjecanje na zabranjenom mjestu. Ana kaže kako vozači u pravilu negoduju kad ih se kažnjava, ali da nisu previše inovativni pri pokušajima da se izvuku. “Uvijek se žale da su samo na sekundu nazvali ženu, da su tek izašli iz kuće pa nisu stigli staviti pojas, da su slučajno potegnuli prebrzo…”. Najagresivniji su mladi vozači, pogotovo oni koji imaju skupe, jake i nabrijane automobile.

”Ti se najviše prave važni, vole skretati pozornost na sebe. Njihova bahatost raste sa skupoćom automobila. Također, misle da zbog toga što imaju skupi automobil, znaju voziti. A to najčešće nije tako. Takve brzo primirim i spustim na zemlju.”

Inače, u presretačima policajci rade u paru, pa je Ana uvijek u dežurstvu s jednim kolegom. Tijekom cijelog razgovora Ana je bila vrlo mirna, nije gestikulirala, tek se ponekad diskretno nasmiješila, što je čudno jer to bilo prvi puta da razgovara za medije. Iz nje je izvirala samouvjerenost koju je vjerojatno stekla tijekom obavljanja policijskog posla, ali možda nije zanemariti ni činjenicu da za pojasom uvijek ima palicu i pištolj koji joj zasigurno daju dodatnu sigurnost.

Palicu je upotrijebila, ali pištolj nije

Zanimljivo je mišljenje pulskih policajaca koji smatraju da isključivo visoke novčane kazne nisu dovoljne već da je za vozače strah od zatvora najdjelotvorniji. Zbog toga drže da je brzo procesuiranje prekršaja i mogućnost da se za teže prometne prekršaje izrekne kazna zatvora zapravo najefikasnije sredstvo generalne prevencije. Ana je priznala kako se nekoliko puta našla u situaciji kad se na miran način nije mogla riješiti krizna situacija. Tada je bila prisiljena upotrijebiti znanja koja je stekla u Akademiji vježbajući borilačke vještine i tehnike samoobrane.

Na pitanje je li to znači da je upotrijebila fizičku silu, Ana je mirno odgovorila: “Jesam. Ali samo kad je netko prešao sve granice agresivnog ponašanja koje se nije moglo tolerirati ili kad sam osjetila da bih mogla biti ugrožena. Tada sam morala, kako se službeno formulira, primijeniti sredstva prisile. No to se zaista rijetko događa.”

Telegram: “Jeste li kad upotrijebili palicu?”

Rutić: “Jesam, ali ne mogu govoriti o detaljima.”

Telegram: “Pištolj?”

Rutić: “Nisam, i nadam se da ga nikada neću upotrijebiti.”

Telegram: “Jeste li nekog uhitili”?

Rutić: “Jesam.”

Telegram: “Pa kako je to izgledalo?”

Rutić: “Po pravilima službe, profesionalno. U takvim situacijama nastojim biti pristojna, ne gruba, a uhićenika odmah upoznam s njegovim pravima.”

Telegram: “Kako ste se osjećali u tim situacijama?”

Rutić: “Normalno jer sam za takvo postupanje osposobljena. Pri tomu se, dakako, cijelo vrijeme držim propisane standardne procedure.”

Telegram: “Je li vas takve situacije uznemiruju?”

Rutić: “Pa zašto bi, nisam kriva što se netko doveo u takvu situaciju, ja samo radim svoj posao. Ponavljam, osposobljena sam za djelovanje u kriznim situacijama. Osim toga to se rijetko događa, a kad dođe do ozbiljnijih problema, tada moji kolege imaju prednost.”

‘Zreliji pogledi i shvaćanja su neminovni’

Najčešće se uhićuju oni koji su jako alkoholizirani, ako su još uz to vozili bez dozvole ili im je izrečena zabrana upravljanja vozilom. Inače, svakog se prekršitelja provjerava preko sustava, šef smjene javlja je li netko ima neku zabranu, je li pravomoćno osuđen, a s njim se dogovara treba li nekog uhititi. Dok smo vodili taj dijalog, izraz Aninog lica prvi puta je postao poprilično strog, čak bi se moglo reći tvrd i odlučan. I to je bilo prvi puta da se Ana razlikovala od većine svojih vršnjakinja, kad se moglo vidjeti da je težak policijski posao ipak ostavio traga na njoj.

Do tada je bila drugačija jedino po tomu što nije nosila nakit, što nije bila našminkana i što je nokte nalakirala krajnje diskretnom bojom. Ana međutim smatra kako ju policijski posao nije ogrubio. “Ne bih to rekla, riječ je samo o tomu da u ovom poslu sazrete prije od svojih vršnjaka. Možete doživjeti i vidjeti svega i svačega, upoznate život s one tamne strane, svjedočite raznim nesrećama i tragedijama, pa je neminovno da imate drugačije, zrelije poglede i shvaćanja.”

Ne možete se naviknuti na ljudsku nesreću

Ana priča kako nema problema sa stresom koji nerijetko izaziva njeno zanimanje. Najbolje se bori s napetostima baveći se sportom te uz potporu bliskih prijatelja i dečka. Objašnjava da su je u Akademiji pripremali za sve situacije, da su gledali filmove i video snimke s raznih nesreća, ubojstava, fotografije ubijenih i teško ranjenih ljudi. Naravno Ana upozorava da se na ljudsku nesreću nitko ne može i ne treba naviknuti.

”Dakako, to nikada nije lako, posebno je teško je gledati bol i tugu rodbine i prijatelja stradalih. Najteže je međutim kad se mora otići kući i obavijestiti rodbinu da im je netko bliski blizak stradao. Strašno je kad morate reći roditeljima ili supruzi da su im djeca ili muž mrtvi.” Za razliku od susjednih ili bliskih zemalja, poput Austrije, Njemačke, Švicarske, Slovenije, gdje nema šanse da se netko objašnjava ili ne daj bože svađa s policijom, u nas često nije tako.

Vozači se vole objašnjavati, no Ana kaže, kako unatoč toga što ima veliku dozu tolerancije i razumijevanja, da može mirno slušati kako se prekršitelji pokušavaju izvući iz nevolje, ali da na kraju nema šanse da će popustiti. Zanimljivo da joj je sa ženama ponekad teže nego s muškarcima. “Uvijek se trudim biti pristojna prema njima, no one znaju biti neugodnije od muškaraca, za razliku od njih one puno teže primaju kazne.”

I sestra joj je policajka

Istra je tijekom ljetnih mjeseca puna stranaca, no oni ne rade puno prometnih prekršaja, oprezniji su od domaćih vozača. Za razliku od, primjerice, Austrijanaca i Nijemaca s kojima je komunikacija laka, s Talijanima i Slovencima je teže. Talijani na sve moguće načine pokušavaju izbjeći kaznu, kao uostalom i Slovenci. Kad pak zaustavite Slovence oni se odmah počnu žaliti kako samo njih kažnjavamo.

Ana Rutić upisala je Policijsku akademiju sa 17 godina, nakon što je u Varaždinu završila prva dva razreda ekonomske škole. Njena starija sestra Mateja u to vrijeme završavala je Policijsku akademiju u Zagrebu i njene su priče o važnosti i zanimljivosti tog posla presudno utjecale na odluku Ane da krene njenim stopama. “Nitko iz obitelji nikada nije bio policajac, no kad sam rekla roditeljima da ću i ja želim postati policajka, nisu se iznenadili niti su se imali što protiv. Štoviše, bili puni razumijevanja i potpore.”

Najteže joj je padalo rano buđenje

Obitelj Rutić živi u Novom Marofu, gdje je Ana pohađala osnovnu školu. Bez problema je prošla sve testove te upisala Akademiju. Nije imala problema ni s fizičkim dijelom ispita jer se prije toga bavila sportom. Ana priča kako joj nije bilo teško preseliti se u Zagreb i priviknuti se na život u stacionaru. “Uvijek smo imali puno obveza, a s druge strane sve je organizirano, od smještaja, obroka do odjeće, pa nam nije ništa nedostajalo. Nismo imali drugih briga osim učenja.”

Ana je sve svoje obveze uredno izvršavala, nije se dogodilo da zbog lošijih ocjena ne može preko vikenda otići kući. Jedinu teškoću predstavljalo je rano buđenje. “Već u pet sati ujutro imali smo tjelovježbu te trčanje oko Akademije. I to mi je najteže padalo.” Poslije toga slijedilo je tuširanje, doručak, pa početak nastave. Iza toga ručak pa dva sata učenja. Poslije podne se bavilo sportom te su se vježbali borilački sportovi i tehnike samoobrane. S obzirom na to da je sportski tip Ana nije imala problema s borilačkim vještinama. To je bilo važno, ističe Ana, kako bismo mogli zaštiti sebe i druge.

U teoretskom dijelu nastave upoznavali su se zakoni, standardna postupanja policije, kako rješavati probleme narušavanja javnog reda i mira, nasilja obitelji, kako postupati nakon prometnih nesreća ili drugih incidenata. Na drugoj godini uči se rukovati oružjem, upoznaje se svim sigurnosnim pravilima, a zatim slijede vježbe gađanja iz pištolja i dugih cijevi. Inače, u stacionaru se moralo biti u sobama u 22 sata, a svaki je učenik imao karticu na kojoj su se bilježili svi dolasci i odlasci. Tako smo, objašnjava Ana, stjecali radne navike, učili se redu i disciplini.

‘Samo sam se željela osamostaliti’

U Aninoj generaciji u Policijsku akademiju upisalo se 300 učenika, od kojih su stotinjak bile djevojke. To pokazuje da se i policijska profesija sve više feminizira premda je riječ o zanimanju koje je po mnogo čemu izrazito muško zbog snage, izdržljivosti i fizičkih napora koje je potrebno uložiti. ”Od prvoga dana djevojke su bile ravnopravne s mladićima, nije bilo podjele na muške i ženske poslove, svi smo radili sve, svi smo bili ravnopravni.”

Prisjeća se kako su se u nekom novom društvu uvijek iznenadili kada je kazala da ide u policijsku školu, ali da su u pravilu svi pozitivno reagirali, zanimalo ih je što radi, kakav je to njen posao. Po završetku Akademiju Ana nije imala nikakvih posebnih želja, pa ni da se vrati u Varaždin. “Bilo mi je svejedno, jedino sam se htjela osamostaliti. Bila sam sretna kad sam saznala da raspoređena u Pulu u prometnu policiju.”

Htjela bi upisati Pedagoški fakultet

Ana tvrdi da su se za sada ispunila sva očekivanja koja je imala kad se upisala u policijsku školu, a da mora krenuti ispočetka, opet bi bila policajka. “Zadovoljna sam, jer pomažemo ljudima, činimo dobra djela, nastojim promijeniti svijest o prometnoj kulturi, smanjiti broj prekršaja. A i posao je dinamičan, nikad nije dosadno.” Ana razmišlja upisati Pedagoški fakultet. Istodobno želi napredovati u karijeri, a možda jednog dana, kaže smijući se, postati šefica prometne policije u Puli.

Nakon što smo se rastali na izlazu iz Pule ugledali smo na sporednoj cesti policijska kola, vatrogasce, Hitnu pomoć, ali i Anu Rutić. Odmah samo stali jer smo pomisli kako bi bilo dobro napraviti fotografiju Ane na zadatku. Dok smo se približavali začuli smo Aninu pristojnu, ali vrlo odlučno izrečenu zamolbu novinarima koji su se tu okupili: “Molim vas nemojte snimati, pričekajte dok dođe mrtvozornik i odveze tijelo vozača. Tada možete snimati.” Nikome, ni nama, dakako, nije više palo na pamet snimiti mjesto strašne nesreće u kojoj je nesretni vozač izletio s ceste te kao s nožem raspolovio obližnje stablo.