Kako je Beethovenova Peta simfonija promijenila način na koji se sluša klasična glazba

Prije Beethovena klasična glazbena kultura izgledala je i zvučala posve drugačije. Kad je Mozart krajem 1700-ih premijerno izveo svoju 31. simfoniju, publika je uobičajeno pljeskala, navijala i vikala “da capo”, usred izvedbe. A nakon premijere Beethovenove Pete simfonije 1808. godine ove su se norme promijenile, i zato što je rastuća industrijska trgovačka klasa preuzela vlasništvo nad koncertnim dvoranama i zbog pomaka u samoj glazbi, piše Vox.

Glazbena složenost Beethovenove Pete simfonije zahtijevala je drugačiju vrstu slušanja. Peta simfonija kreativno krši pravila, na primjer, rušenje klasične sonatne forme u prvom stavku, zahtijeva pomno slušanje kako bi se u potpunosti shvatilo.

Poželjno mirno sjedenje

U Mozartovo doba svaka je stavka u simfoniji bila zasebna, kao zbirka kratkih priča. Beethovenova Peta simfonija djelovala je više poput romana, tražeći od publike da slijedi jednu priču koja se odvija tijekom čitave simfonije u četiri stavke.

Zauzvrat su se formirale nove norme koncertnog ponašanja. “Sitzfleisch” ili mirno sjedenje, postalo je krajnje poželjno za pokazivanje razumijevanja novog jezika klasične glazbe. Vremenom su se te norme iskristalizirale u skup pravila, npr. nemojte pljeskati u sredini, kako bi se poboljšalo novo iskustvo slušanja.

Ne kašljite, ne razgovarajte…

Beethovenova Peta simfonija iskorištena je za stvaranje stroge kulture klasične glazbe. Iako je koncertni bonton koji se razvio na Petu simfoniju imao za cilj štovati glazbu, može se smatrati i čuvarem građanskog društva.

“Uljudno društvo” prvi puta se pojavilo kao skup kulturnih standarda razvijenih sredinom 18. stoljeća kao obilježje građanske klase. U Beethovenovo vrijeme novi se socijalni bonton proširio u koncertnu dvoranu.

Kada ste u koncertnoj dvorani, i danas, postoji ustaljeni skup konvencija i bontona koje mogu označavati koliko se cijeni glazba. Ne kašljite, ne razgovarajte, prikladno se odjenite…