Kako je Diego, divovska kornjača s izraženim libidom, uspio spasiti svoju vrstu

Na Galápagosu, od svih velikih kornjača na tom otočju, gdje je rođena teorija evolucije, samo nekoliko tih divova dobilo je imena koja se pamte, piše The New York Times. Bio je tamo Popaj, kojeg su posvojili mornari ekvatorske pomorske baze. Bio je tamo usamljeni George, posljednji od svoje vrste, a godine je proveo izbjegavajući ženke s kojima je dijelio ograđeni prostor u istraživačkoj postaji Charles Darvin.

I imali su tamo Diega, pradavnu kornjaču koji je bio pravi opozit usamljenom Georgeu. Diego je otac brojnom potomstvu – točnije, njih 350 prema brojkama istraživačkog centra, nekih 800 prema nešto maštovitijim neslužbenim procjenama. Koja god brojka bila, to su vijesti koje se pozdravljaju, pogotovo za njegovu vrstu, Chelonoidis hoodensis, koja je 1970-ih išla prema izumiranju. Nešto malo više od 12 kornjača njegove vrste preostalo je tada na otočju, a većina od toga su bile ženke.

Kornjača Diego je došla iz zoološkog vrta San Diego

I tada je došao Diego, kojeg su vratili na Galápagos 1977. iz zoološkog vrta u San Diegu. “On će se razmnožavati do smrti”, rekao je Freddy Villalva koji pazi na Diega i mnoge njegove potomke u centru za reprodukciju u istračivačkoj ustanovi koja se nalazi na vulkanskoj obali. Kornjače obično žive više od sto godina.

Priče o Diegu i Georgeu pokazuju u kojoj je mjeri Galápagos – provincija Ekvadora – poslužio kao svjetski laboratorij evolucije. Mnogo puta je ovdje sudbina cijelih vrsta koje su evoluirale tijekom milijuna godina ovisila o tome da li će jedna ili dvije životinje preživjeti.

Galápagos je svjetski laboratorij evolucije

Diego i njegovo brojno potomostvo, dio su truda da se populacije koranjača s Galápagosa nastave razvijati. Ta kornjača za koje se procijenjuje da je možda stara i cijelo stoljeće, zaslužna je za nevjerojatni oporavak hoodensis vrste – sada ih je više od 1000 na njihovom prirodnom staništu na otoku Española, jednom od brojnih otočića Galápagosa.

Priča Diega u potpunosti je drugačija od priče o usamljenom Georgeu, koji je vjerojatno bio najpoznatiji stanovnik Galápagosa. Umro je 2012. godine i imao je oko sto godina. Njegova vrsta, Chelonoidis abingdonii, sada postoji samo kao slika na majicama i razglednicama, zato što George, kojeg je 1971. pronašao jedan biolog na otoku Pinta, nikada nije stvorio potomstvo u zatočeništvu.

Velike kornjače su bile lak plijen za pirate i kitolovce

Procijenjeno je da je 11 od 115 poznatih životinjskih vrsta izumrlo od kada su znastvenici počeli bilježiti podatke s Galápagosa. Ali, vodstvo nacionalnog parka i sav trud koji ulažu znanstvenici doveli su do toga da je izumiranje sada rijetkost. I zbog toga je smrt Georgea bio takav udarac. Znanstvenici su učinili sve što su mogli kako bi više abingdonii kornjača od Georgea i njegovih družica. Tek kada je George umro, autopsija je otkrila da nije nedostatak potencije zaustavio njegovo razmnožavanje, već anatomski nedostatak koja je zahvatio njegov reproduktivni organ.

“Ne volimo pričati o tome”, rekao je samo napola u šali dr. James P. Gibbs, profesor biologije na State University of New York College i jedan od najvećih stručnjaka za kornjače na svijetu. Dr. Gibbs se vratio na Galápagos da bio donio preperirane i napunjene ostatke Georgea i nekoliko skupih jedinica sa klimom i UV filterima koji će pomoći da se reptil sačuva u jednoj vrsti životinjskog mauzoleja na jednom od otoka.

I George i Diego imali su oklope mnogo manje od ostalih vrsta kornjača i duge vratove kako bi dohvatili nekoliko kaktusa koji su rasli na vjerom išibanom otoku. Na neki način, ti njihovi mali oklopi bili su prokletstvo za obje vrste: abingdonii i hoodensis vrste kornjača bile su laki plijen za pirate i kitolovce koji su dolazili na otoke prošlih stoljeća. Oni su u njima vidjeli samo sporo hodajući obrok.

Charles Darwin je jeo meso kornjača

No, među onim koji su jeli meso velikih kornjača bio je i Charles Darwin. “Mi kompletno živimo na mesu kornjača, njihovim prženim prsima… To meso je jako dobro, a mlade kornjače čine odličnu juhu”, zapisao je Darwin 1839., što je vremenski bilo blizu vrhuncu haranja na kornjače pri čemu je njih oko 200,000 bilo ubijeno ili odnijeto s otoka. Na kraju, do teorije evolucije su ga dovele zebe, a ne kornjače. “Možda je pojeo svoje najbolje predstavnike”, rekao je dr. Gibbs.

Dr. Gibbs je balzamirano tijelo kornjače Georgea doveo natrag na Galápagos i u suton je održana ceremonija u istraživačkom centru Charlesa Darwina, kojoj su prisustvovali čuvari nacionalnog parka, piloti i policajci. Vladin službenik tijelo kornjače proglasio je “kulturnom ostavštinom naroda”. Na znaku ispred centra stajao je znak na kojem je pisalo: “Usamljeni George: Ostavština, budućnost i nada”.