Kako Mislav nakon 15 godina života sada prvi put uči hodati

Mislav je sa 15 godina prvi puta stao na noge. Držeći se za razboj i uz bodrenje svog fizioterapeuta Vedrana skupio je hrabrost i oslonio se na svoja dva stopala. Napravio je prve korake u životu. Mislav Šušak podvrgnut je trima uzastopnim operacijama u razdoblju od ožujka do srpnja prošle godine u Dječjoj ortopedskoj klinici u Aschau u Njemačkoj. Ovaj dečko od rođenja ima cerebralnu paralizu, zbog koje je cijeli život u invalidskim kolicima. Njegova stopala s vremenom su se sve više deformirala, trpio je velike bolove u stopalima i kralježnici.

Tri operativna zahvata i postavljanje ortoza, odnosno plastičnih kalupa na noge, bilo mu je prijeko potrebno. To je spriječilo daljnju deformaciju i pružilo mu šansu da napokon hoda. Počeo se oslanjati na noge početkom 2016. godine. “Sporo je išlo, njega je to još sve boljelo. Bio je jako uplašen i bojao se stati na noge. Dugo nakon operacije još mu je sve bilo natečeno”, objašnjava mama Nevenka i dodaje kako vjeruje da se njezin sin potajno nadao kako će mnogo prije prohodati.

“Dijete je, nestrpljiv je. U tom razdoblju nakon operacije jako je smršavio, nije ništa jeo, sve to mu je bio veliki stres”, prisjeća se Nevenka. U prosincu su išli na prvu kontrolu nakon operacije, pregledao ga je šef klinike koji je bio zadovoljan onim što je vidio. “Rekao je da bi Mislav trebao hodati bez ortoza. Dodao je kada sljedeći put dođemo za šest mjeseci, da će dobiti samo kratke ortoze, a možda i nikakve. To je za mene bila odlična vijest”, kaže mama. No, Mislav se jako vezao uz plastične potpornje i navikao se na njih. Na preporuku šefa klinike ipak ih je skinuo i odvažio se stajati na nogama bez ortoza.

Prvi bolni koraci

“Bilo je teško i još uvijek ga boli. Dugo je bio u ortozama i sami tabani i noga izgubili su osjećaj. Doktor je rekao da prvo treba vratiti osjećaj u stopala”, objašnjava Nevenka. Sada vježba svaki radni dan po sat vremena, no nije stalno bilo tako. Jedno razdoblje nakon operacije u Belom Manastiru su ostali bez fizioterapeuta, pa je Mislav, zajedno s ostalom djecom, ovisio o rijetkim posjetima u Bizovačke toplice. Posljednjih mjesec dana redovito je u vježbaonici udruge Baranjski leptirići. Prvo se isteže, radi na razboju i posebno prilagođenom biciklu. Roditelji kažu da se ne petljaju u posao fizioterapeuta. Mislav još nije potpuno zadovoljan, naravno, on želi sasvim samostalno hodati.

“Na dobrom sam putu, imamo sve što nam je potrebno. Dajem sve od sebe da to što prije postane realnost. Malo boli, ali sva sreća imam razumnog fizioterapeuta pa se nije ništa teško dogovoriti”, priča Mislav nakon što je upravo završio dnevne vježbe, a prije pisanja zadaće i odlaska na nastavu. Učenik je osmog razreda, prolazi sa čvrstom četvorkom. “Meni je srce puno, nemam što reći, stvarno nisam mislila da će tako brzo krenuti s hodanjem. Veliku ulogu nakon operacije tu ima naš fizioterapeut, koji ga je bodrio. Smiri ga kad je panika. Mislim da je zato i bio tako brz i neočekivan napredak”, rekla je Nevenka.

Mislavova hospitalizacija u Njemačkoj i sva ortopedska pomagala koja su mu tamo napravljena stajala su gotovo 50.000 eura, što je za obitelj Šušak bilo nedostižan iznos. No, uspjeli su ga prikupiti u devet mjeseci raznim humanitarnim akcijama u koje su se uključile i najveće zvijezde hrvatskog sporta kao i mnogi nepoznati ljudi. A do klinike je mama Nevenka došla preko interneta. Mnoga djeca, čak i iz Hrvatske, išla su tamo na operaciju. Povezala se s dvije majke koje su već bile tamo i odlučili su otići na pregled.

Početak niza operacija

“Bojala sam se da će prvi pregled biti jako skup, no nije bio ni kompliciran ni skup. Rekli su kako mu je nužna operacija pa smo rezervirali termin. Ostavili smo si devet mjeseci da skupimo novac, jer nismo imali niti kune”, prisjeća se. Plan je bio da skupe barem za prvu operaciju, pa će nekako namaknuti za drugu. U akciju su se uključili Hrvatski nogometni savez i nogometaši; organizirali su humanitarnu utakmicu, prodavali dresove s autogramima, organizirali su se koncerti s Humanim zvijezdama, male dražbe na Facebooku, mnogi mediji. “Niti jedna operacija nije bila toliko stresna kao to skupljanje novca”, kaže mama.

Mislav je tada imao 14 godina, do tada je u Hrvatskoj već bio na četiri operacije – dvije u Rijeci i jednoj na zagrebačkoj Šalati, otpuštanje tetiva iza koljena, ahilovih tetiva i na kukovima, kao i na operaciji očiju. No sav taj trud zaustavio bi se na deformiranim stopalima zbog kojih mu je i kralježnica sve više počela propadati. Posljednji potreban iznos skupili su desetak dana prije operacije zakazane za 23. ožujka 2015. kada su Mislav i mama zajedno došli u kliniku. Prvo su mu operirali desno stopalo koje je bilo više deformirano. Operacija je trajala pet sati, a kako priča Nevenka, oporavak je bio izuzetno dobar. Nakon nekoliko dana prošao je previjanje i gipsanje te noge.

“Mene je bilo strah prije operacije, nisam znao kako će se to sve ići, nisam mogao jesti nekoliko dana prije i poslije operacije. Bili su to teški dani za mene”, iskren je Mislav. Druga operacija zakazana je za sredinu svibnja. Operirali su mu lijevu nogu, a iz desne su vadili vijke. Tada je dobio i ortozu za desnu nogu, s koje su skinuli gips. Posljednja operacija je obavljena 4. srpnja, tada su iz lijeve noge izvađeni vijci, skinut je gips i dobio je potporu za nju. Dobio je i korzet za kralježnicu, koja je u jako lošem stanju zbog stalnog sjedenja i deformiranih stopala.

Mora postati samostalan

“Liječnici u Njemačkoj su optimistični. Mislav vježba, radi prve korake. Do koje mjere će to biti, hoće li uspjeti prohodati samostalno, uz neku hodalicu, to se ne zna. To je stvar vježbi i jednostavno organizma, koliko će njegov organizam to moći prihvatiti”, kaže Mislavov tata Držislav koji je nakon svega što su prošli dosta oprezan s prognozama. Ovim operacijama uspjeli su zaustaviti daljnju deformaciju stopala, koja je za Mislava bila jako bolna te je pridonijela deformaciji kralježnice. Sada je taj proces usporen, ako ne i zaustavljen.

“Prvi put kada sam zakoračio bilo je bolno, nije baš bilo najugodnije, ali nakon što sam sjeo došlo mi je sve do glave i postao sam jako ponosan, shvatio sam da sam napravio veliku stvar”, kaže Mislav i dodaje kako je pred njim još mnogo posla. Njemu je sada omogućeno da po prvi put u životu stane na stopala i napravi nekoliko koraka. Iako se to događa na gimnastičkoj spravi, postoje značajne naznake da će u budućnosti Mislav zaista moći hodati. Vjerojatno uz pomoć hodalice ili nekog drugog pomagala, ali će mu dati više slobode od invalidskih kolica uz koja je sada konstantno vezan.

“Moramo se potruditi da dođemo do glavnoga cilja, da konačno samostalno hodam, da uđem u automobil, idem samostalno na zahod, da se mogu odjenuti, da hodam uz hodalicu”, objašnjava dječak smireno i vrlo racionalno. Mislav je rođen u 33. tjednu trudnoće, sa 1650 grama i 48 centimetara. Nevenka je u trudnoći saznala da ima Cushingov sindrom, benigni tumor nadbubrežne žlijezde. Zbog brojnih nuspojava gotovo cijelu trudnoću je preležala. Pustili su je iz zagrebačke Petrove bolnice, na kratko, kući u Baranju. Jedne noći joj je pozlilo.

Ne znaju što se dogodilo

Suprug ju je odvezao u osječku bolnicu. “Rekli su mi: ‘Odite vi doma, supruga će ostati ovdje.’ Ja ne znam što se s njih dvoje događalo od 10 navečer do osam ujutro, kada su napravili carski rez. Samo mi je javljeno da je Mislav rođen”, prisjeća se Držislav. Nevenka je bila pod narkozom, a dijete nije vidjela četiri dana. “Isprva nam nije vjerovala da je živ, morao sam naći invalidska kolica da je odvezem na drugi odjel, kako bi vidjela našeg Mislava u inkubatoru. A mi još danas ne znamo što se događalo tih prvih nekoliko sati. Nismo, naime, nikad dobili otpusno pismo”, kaže tata.

Roditelji i danas nemaju potvrdu kako su Mislava liječnici morali reanimirati. No činjenica je da mu je u prvim satima došlo do krvarenja u mozgu, i to u predjelu centra za kretanje, što je uzrokovalo cerebralnu paralizu. Kada je Mislav navršio dva mjeseca krenuli su na vježbe, isprva u Osijeku, gdje su im čak liječnici rekli kako je sve u redu i da je njihov sin u odličnom stanju. “S godinu dana se vidjelo da ne može samostalno sjediti, ne diže se, ne puže, a kamoli da hoda. Krenuli smo u Zlatni cekin u Slavonskom Brodu, na vježbe po vojti. Vozio sam ga dva puta svakoga tjedna”, kaže Držislav i dodaje kako su mu te vježbe jako pomogle.

U to se vrijeme mama Nevenka borila s tumorom, prolazila operaciju i težak oporavak. Nakon što je fizioterapeutkinja iz Broda odselila mladi roditelji su sa svojim sinom isprobali sve vrste rehabilitacije. Svakodnevno su putovali u Osijek, odlazili na tretmane botoksom u Zagreb, koji mu je bio potreban za opuštanje mišića zbog spazama. Išli su na terapijsko jahanje, plivanje, čak su posjećivali bioenergetičara u Novom Sadu. “Kada pročitam njegove nalaze i vidim Mislava pred sobom, vidi se na njemu što ste sve napravili, možete biti sretni. To nam je rekao liječnik u Rijeci kada je Mislav imao četiri godine”, prisjetio se Držislav.

Želi biti sportski novinar

Dodaje kako je njemu i supruzi najveći cilj da im sin bude što samostalniji. Predstoji mu manja operacija na ortopediji u Osijeku, gdje će mu iz stopala morati izvaditi jedan preostali vijak. Moraju redovito odlaziti u Njemačku na preglede. Ono što im budućnost nosi, ne znaju, moguća je i operacija kralježnice. Mislav cijeli život obožava sport, roditelji ga vode na sve moguće utakmice, od svoje treće godine upoznaje najpoznatije sportaše.

“Prve riječi koje je progovorio bila su imena nekih sportaša. Kada je bila Liga prvaka u Zagrebu, svaku srijedu smo bili na Dinamovu stadionu. Sada smo ograničeni zbog škole, ali sve što možemo popratiti, tamo smo”, prepričava tata i dodaje kako nisu propustili niti jednu utakmicu rukometnog prvenstva u Osijeku. Mislav planira upisati Hotelijersko-turističku školu.

Razlog je, kaže, što se tamo uči mnogo jezika i društvenih predmeta. Povijest i zemljopis obožava. “Htio bih postati sportski novinar, cilj mi je da završim fakultet kako bih se mogao zaposliti u novinama ili na televiziji. Upisao bih ili novinarstvo ili, budući da jako volim pisati, neki smjer na Akademiji scenskih umjetnosti, režiju možda”, odlučan je Mislav.

---

Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 12. ožujka 2016.