Komentar Mire Para: Jesam li bio u pravu kad sam pohvalio Satirikon?
Početkom ove godine Par je pohvalio emisiju s Tarikom Filipovićem
Početkom ove godine pisao sam o Satirikonu, humorističnom talk showu s Tarikom Filipovićem, a koji je prema HRT-ovoj programskoj shemi s redovitim emitiranjem trebao započeti u drugoj polovici siječnja. Tom prilikom naveo sam kako se u noći s 31. prosinca na 1. siječnja, a kada je emitirana pilot-epizoda sa Cvitešićkom, na HRT-u dogodilo nešto za što sam cijeli život mislio da je nemoguće – pravo malo, napisao sam tada, novogodišnje čudo!
Nakon mnogih sramotnih pokušaja, Hrvatska je te večeri dobila jedan “late night” za koji sam pomislio da bi nam mogao izmamiti osmijeh i nečim drugim osim voditeljevim nesnalaženjem. Za takav sud, doduše, nije bilo dovoljno pogledati samo taj pilot, pa je to još uvijek bilo samo na razini mojih nada i želja…
Božo Vrećo, Josipa Lisac i Marko Kovač zasjeli su na IKEA-in kauč u HRT-ovu studiju za treći Satirikon u ovoj godini i time, bezbeli, pokazali snažnu intenciju da u emisiju zovu zbilja zanimljive goste koji imaju nešto novo za reći.
Međutim, sada – nakon još pet epizoda – s velikim zadovoljstvom mogu konstatirati da sve što sam tada pohvalio samo se, evo, više puta potvrdilo!
Elem, show s prikazivanjem nije započeo u terminu za koji je bio najavljen, nego s malim kašnjenjem od nekoliko tjedana, ali kako se pokazalo, vrijedilo je čekati tu prvu epizodu. Gosti su bili Rambo Amadeus, Sandra Perković i neka sopranistica koja u slobodno vrijeme igra i dizajnira videoigrice.
Problematični gosti
Ti gosti, sami po sebi, bili su, jasno, problematični. Rambo je, naime, vrlo nepredvidljiv lik, pa tako nekad može biti genijalan i duhovit, ali često zna biti i pravi ters. Sve ovisi o tome kako mu je sugovornik sjeo, na koju nogu se taj dan ustao ili, štajaznam, je li se dovoljno odmorio (Crnogorac je, pa je ovo zapravo šala). Sandra Perković, nadalje, kao gošća u emisiji koja nema sportsku tematiku bila je prava nepoznanica i zapravo nema toga što bi je se moglo pitati, a isto to vrijedi i za ovu “gamericu”.
Isključivo zahvaljujući Tariku i njegovoj pripremi, te scenariju na kojemu i osobno sudjeluje, cijela emisije koja nalikuje na neku njegovu malu i zabavnu predstavu iz Kerempuha, a što je svakako izvrstan koncept, ipak je svatko od spomenutih dao ono najbolje od sebe. Rambo je bio izrazito nadahnut, Sandra nekako sramežljivo simpatična, a ova sopranistica… Dobro, ona i nije bila nešto pretjerano zabavna, ali kad je pred kraj emisije pustila glas i zapjevala, zaboravili smo na njezinu opsjednutost videoigricama i beskonačno duge priče o tome, te smo shvatili s kakvom izuzetnom osobom imamo posla.
U drugoj emisiji Tarik je ugostio Višnjića i Navojca, a to je već bila dovoljna garancija za zabavu. Tariku bi ipak i ovdje trebalo odati priznanje za dovođenja Višnjića u emisiju.
Loš izbor dana
Jer otprilike u isto vrijeme, na konkurentskom RTL-u, u ulozi dr. Luke Kovača planirao je svadbu s Abby, upravljao hitnom službom u Chicagu i spašavao živote za operacijskim stolom. U tako zgusnutom radnom rasporedu, zbilja je veliki uspjeh pridobiti ga za gostovanje na nekoj tamo, slabo gledanoj hrvatskoj televiziji. Uostalom, rijetko kome drugome je to u posljednje vrijeme uspjelo…
Osim, dakle, ponekih naglih rezova koje je redatelj trebao malo bolje skriti i lošeg izbora dana kada se prikazuje (nedjelja bi bila mnogo bolja), ova emisija je zbilja nešto novo i kvalitetno čemu se svakog tjedna možemo veseliti.
Božo Vrećo, Josipa Lisac i Marko Kovač zasjeli su na IKEA-in kauč u HRT-ovu studiju za treći Satirikon u ovoj godini i time, bezbeli, pokazali snažnu intenciju da u emisiju zovu zbilja zanimljive goste koji imaju nešto novo za reći. Isto vrijedi i za goste iz četvrte emisije koji su nas vratili u 90-e, ali ne poput HDZ-a, nego u otkačenu dance glazbu iz tog inače ne pretjerano dobrog vremena, ali za partyje možda jednog od najboljeg…
Petu, evo, nisam gledao, bio sam na nekom domjenku, ali ne sumnjam da je i ona bila iznimno zabavna, pa ću svakako pogledati reprizu.
Osim, dakle, ponekih naglih rezova koje je redatelj trebao malo bolje skriti i lošeg izbora dana kada se prikazuje (nedjelja bi bila mnogo bolja), ova emisija je zbilja nešto novo i kvalitetno čemu se svakog tjedna možemo veseliti.
Prilikom tog prvog, novogodišnjeg osvrta na Satirikon, napisao sam još i to da mi to malo televizijsko čudo daje nadu da bi i godina koja je tada tek započinjala možda mogla biti bolja od ovih nekoliko prethodnih. Pa, iako za godinu, kako se za sada čini, nisam bio u pravu, drago mi je da me barem što se Satirikona tiče – osjećaj nije prevario!
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 12. ožujka 2016.