U Hrvatskoj, ali i u svijetu, većina ljudi sklona je optužiti mlade ljude za neodgovornost i bezobzirnost jer se ne pridržavaju mjera kojima se pokušava zaustaviti nekontrolirano širenje pandemije COVID-19. Mnogi im pripisuju nedostatak empatije i bešćutnost, posebice spram svojih roditelja, baka i djedova, ali i cijele starije populacije, koja se najteže nosi s posljedicama epidemije koronavirusa.

Nepoštivanje donesenih mjera, kao što su javna okupljanja, izlasci u klubove, zabave, nerijetko se tumače njihovom drskošću, razmaženošću i okrutnošću. Čega, dakako, ima, što pokazuje nedavni upad policije u noćni klub u Zagrebu, koji je radio unatoč zabrani te otkriće da se i u drugim gradovima održavaju slične zabave.

No, ovih dana objavljeno američko istraživanje o psihičkim posljedicama epidemije koronavirusa na mlađe ljude, objavljeno u časopisu Journal of Psychoactive Drugs, pokazuje da epidemija COVID-19 i te kako negativno utječe na mlade generacije. Čak 80 posto mladih odraslih osoba u SAD-u ima “značajne simptome depresije,” a najveći problem po mentalno zdravlje mladih je “alarmantna razina samoće.”

Problemi koji rastu u pandemiji

Zbog porasta osjećaja usamljenosti 58 posto ispitanika kazalo je da više nego prije konzumira alkohol, 56 posto uzima više droge, 76 posto pati od anksioznosti, 78 posto od depresije te 58 posto pati zbog smanjenog osjećaja povezanosti s drugim ljudima. Više od 19 posto izjavilo je da prekomjerno pije barem jednom tjedno, a 44 posto ih se opija najmanje jednom mjesečno.

O rezultatima te ankete razgovarali smo s docenticom dr.sc. Tihanom Jendričko, pročelnicom Zavoda za psihoterapiju Klinike za psihijatriju Vrapče, subspecijalisticom psihoterapije, koja je završila edukaciju iz integrativne psihoterapije i psihodrame. Doktorica Jendričko koja ima dugogodišnje iskustvo individualnog i grupnog psihoterapijskog rada, ističe kako rezultati tog istraživanja ne predstavljaju nikakvo iznenađenje.

Stručnjaci su, naime, zbog toga što je u modernom društvu problem usamljenosti te korištenje različitih psihoaktivnih tvari kod mladih odraslih osoba, značajno izražen, očekivali da će se pojavom pandemije ti problemi još više pojačati.

Kako su riječki studenti reagirali na lockdown

”Osim što istraživanje ukazuje na porast anksioznih i depresivnih smetnji, prisutan je i porast problema ovisnosti o psihoaktivnim tvarima. Na žalost, i ranije smo znali da neke osobe zbog neodgovarajućeg načina s kojim se nose s osjećajem tjeskobe i sniženog raspoloženja, posežu za uporabom alkohola i drugih psihoaktivnih tvari. A ova situacija, posebice svojom dugotrajnošću, samo povećava taj rizik.”

Ovih je dana voditeljica Sveučilišnog savjetovališnog centra prof. dr. Ivanka Živčić Bećirević objavila rezultate istraživanja o tome kako su studenti s riječkih fakulteta reagirali na uvođenje prvog lockdowna u proljeće. Ono je pokazalo da je 19,6 posto imalo visoku ili ozbiljnu depresiju, a 23,9 visoku ili ozbiljnu anksioznost. Još je grozniji podatak da je čak 12,7 posto studenata imalo suicidalne primisli.

To je gotovo dvostruko povećanje u odnosu na normalne okolnosti. Pri tome je izolacija bila najjači izvor stresa, potom slijede problemi vezani uz studiranje, strah od zaraze te stanje u obitelji. Više od 31 posto studenata razmišljalo je o traženju stručne pomoći, ali ih je samo 5 posto tu pomoć zatražilo.

Očekivani porast samoubojstava

Istodobno, japanska vlada objavila je da su u listopadu čak 2153 osobe počinile samoubojstvo, dok je u prethodnih devet mjeseci suicid izvršilo manje ljudi, 2087. Iako Japan tijekom pandemije nije imao ni približno tako stroge mjere kakve postoje u Europi, posljedice su dramatične. Naglo se povećao broj žena koje su tijekom listopada počinile samoubojstvo, za čak 83 posto odnosu na isti mjesec prethodne godine. Samoubojstva muškaraca porasla su istodobno za gotovo 22 posto u tom razdoblju.

Do pandemije koronavirusa glavni razlozi za samoubojstva bili su predugo radno vrijeme, pritisak tijekom školovanja i studiranja te usamljenost. Michiko Ueda, izvanredni profesor na Sveučilištu Waseda u Tokiju i stručnjak za samoubojstva, kazao je kako je to istraživanje poučno i za sve druge zemlje jer bi epidemija COVID-19 i kod njih mogla dovesti do značajnog porasta samoubojstava.

Docentica Jendričko ističe kako i rezultati tih istraživanja ukazuju na važnost prepoznavanja psiholoških poteškoća, potrebe brige oko mentalnog zdravlja, stigmatizacije i samostigmatizacije, dostupnosti adekvatne skrbi, posebice za vulnerabilne skupine, što uključuje mlade osobe.

Biološki i psihološki najintenzivnija faza

“Prilagodba kriznim situacijama crpi naše psihološke kapacitete, a kada je udružena sa simptomima depresije i anksioznosti te dodatnim stresorima kao što je, primjerice, prilagodba na odlazak iz roditeljskog doma, bit će otežana. Razdoblje do oko 25. godine života ili takozvana kasna adolescencija, iznimno je vulnerabilno i senzibilno.

To je biološki i psihološki najintenzivnija faza jer se mladi suočavaju s nizom društvenih, akademskih i seksualnih pritisaka uz još nedovršeni razvoj identiteta. Ono je često samo po sebi bremenito nizom poteškoća ili frustracija, koji uključuju pitanja samostalnosti, razvoj odgovornosti, zadovoljavajućih bliskih odnosa te novih životnih uloga”, priča Jendričko.

Zbog toga je, kaže docentica, od početka pandemije dostupnost psihološke pomoći bila iznimno važna. Premda na samom početku nije bio u većoj mjeri porastao broj pogođenih osoba, mogućnost liječenja pogoršanja nastalih u sklopu postojećih psihijatrijskih poremećaja, bila je iznimno važna.

Prilagodba iscrpljenje naše psihološke kapacitete

”Osobe s već postojećim psihičkim poremećajima čine vulnerabilnu skupinu, a situacije ugroze kod njih djeluju poput okidača za pogoršanje psihičkog stanja. Kako je ova situacija sve dulje trajala, udruženo s novonastalim psihološkim distresom koji je bio izravna posljedica socijalne izolacije, financijske nesigurnosti, mogućeg gubitka posla, povećavao se broj osoba s izraženim psihičkim simptomima. Situacija s kojom smo suočeni zahtijeva od nas dugotrajnu prilagodbu što znači iscrpljenje naših psiholoških kapaciteta i stvaranje podloge za razvoj niza psiholoških smetnji.”

Kod nekih osoba, ističe doktorica Jendričko, došlo je i do razvoja psihičkih poremećaja, u prvom redu anksioznih i depresivnih smetnji ili poremećaja, problema ovisnosti, poremećaja prilagodbe i spavanja, a u nekim slučajevima i pojave posttraumatskog stresnog poremećaje zbog izravne ugroze života kao posljedice zaraze ili potresa.

”Smatram važnim istaknuti da je neposredna anksiozna ili depresivna reakcija posve normalna u takvim situacijama. Upravo nam, naime, prilagodba na stres omogućuje pronalaženje rješenja u kriznim situacijama. Kod neadekvatne prilagodbe osoba ne uspijeva pronaći psihološki primjerena rješenja.”

‘Potres je čak ostavio veće posljedice’

Dodatni problem nastaje, upozorava docentica Jendričko, kad takve situacije predugo traju. “Nepovoljne okolnosti kao što su usamljenost, siromaštvo ili manjak socijalne podrške, djeluju dodatno otežavajuće. Zbroj svih ovih čimbenika, socijalnih, zdravstvenih i ekonomskih, povećat će broj oboljelih od psihičkih poremećaja”, predviđa doktorica Jendričko te dodaje da je i potres, koji je pogodio Zagreb, bio događaj koji je zaista duboko i ozbiljno potresao velik broj osoba.

”Rekla bih da je kao zaseban događaj čak ostavio veće posljedice. Nepredvidljivost i nemogućnost kontrole te strahovanje za vlastiti život, doveli su do osjećaja krajnje bespomoćnosti. Zapravo možemo govoriti o tome da upravo problemi prilagodbe na ovu, ljudskoj prirodi neprirodnu situaciju, predstavljaju glavni izvor problema. Međutim, sposobnost prilagodbe i razvoj strategija, upravo su ključ nošenja s nepovoljnim okolnostima”.

Moramo normalizirati čudne situacije

Pandemija predstavlja globalan, zahtjevan i sada već dugotrajan stresor, a njezino višemjesečno trajanje, upozorava docentica Jendričko, predstavlja iscrpljujući proces. “Što je zadatak zahtjevniji i kriza veća, više se psihološki trošimo. Međutim, svaka, i najneugodnija situacija, pruža nam istodobno priliku za osobni razvoj i jačanje unutarnjih snaga.”

Pandemija izazvana COVID-19 posebno djeluje na mentalno zdravlje osjetljivijih skupina, kao što su psihički bolesnici, osobe s kroničnim bolestima, oboljeli od infekcije virusom COVID-19, starije osobe, mladi te zdravstveni radnici. Negativan utjecaj imaju strah od ozbiljnosti bolesti, netočnih informacija, bojazan od gubitka posla, smanjenja plaće, egzistencijalne nesigurnosti…

Docentica Jendričko ističe međutim da su različite krizne situacije dio ljudskog postojanja i neminovnost naših života u određenoj mjeri. ”Zbog toga moramo ‘normalizirati’ takve situacije kroz vlastiti odnos prema njima. Što znači da je i nošenje s time dio života i postojanja te prilika za osobni rast i usvajanje zrelijih obrazaca ponašanja. Vulnerabilnijim osobama to može biti teže provesti pa im valja obratiti posebnu pažnju.”

Kako su se prebacili na telepsihijatrijsku skrb

Od početka pojave pandemije virusa COVID-19 do sada je u Klinici za psihijatriju Vrapče, uslijed potrebe osiguranja epidemioloških mjera i smanjenja mogućnosti širenja zaraze, postupno smanjivan broj hospitaliziranih pacijenata. Istodobno, već 26. ožujka, dakle, samo tjedan dana nakon uvođenja mjera i nekoliko dana nakon potresa u Zagrebu, u Klinici je uspostavljena Jedinica za izvanbolničku telepsihijatrijsku skrb u okvirima Centra za izvanbolničko liječenje, rehabilitaciju i edukaciju.

”U taj tim uključeni su psihijatri, psiholozi, socijalni pedagozi i radnici, medicinske sestre i radni terapeuti. Sve one terapijske postupke i intervencije koje smo ranije pružali uživo od tada smo uspostavili putem telefonskih konzultacija ili video pozivima, preko sustava Microsoft Teams.”

U nekim trenucima, kaže doktorica Jendričko, to je bio jedini mogući način za sve one pacijente koji nisu bili hitni slučajevi. “Svi pacijenti kojima je trebala hitna psihijatrijska skrb mogli su je u svakom trenutku, uz sve mjere zaštite, dobiti u našoj Klinici. Ipak dio pacijenata i dalje je nastavio dolaziti uživo. Situacija je potaknula brzu implementaciju takvog načina liječenja.”

Mnogi još uvijek dolaze na pregled uživo

Što se tiče samih terapijskih programa, docentica Jendričko kaže kako su digitalizirani svi postojeći programi, ali i niz novih, što uključuje dnevne bolnice, individualne i grupne psihoterapije, savjetovanja, intermitentne programe, obiteljske terapije…

Započelo se i sa specifičnim programima za aktualnu pandemiju, kao što su Antistres modul COVID-19 i program prevencije burnouta ili sagorijevanja kod zdravstvenih djelatnika. Od drugih specifičnih programa nude se još izvanbolnički psihoterapijski programi za psihosomatske poremećaje, depresivne i anksiozne poremećaje te program za mlade s anksioznim poremećajima.

“Programi uključuju grupnu i individualnu psihoterapiju, psihoedukaciju, uz različite tehnike relaksacije, s ciljem razumijevanja pojave simptoma kao posljedice vanjskih događanja, a predstavljaju naše unutarnje reakcije na takva izvanjska zbivanja. Za pacijente koji se nisu mogli uključiti putem digitalnih programa omogućeni su pregledi uživo ili kad smo iz kliničkih razloga procijenili da je to nužno”, priča.

I zdravstveni se djelatnici bore i traže pomoć

Docentica Jendričko posebno upozorava da tegoba nisu lišeni ni zdravstveni djelatnici. Oni su često premoreni, fizički i psihički iscrpljeni od velikih napora te izloženosti stresnim situacijama i patnji svojih pacijenata. ”Oni su tijekom svog profesionalnog života izloženi zahtjevnim i visoko rizičnim situacijama pa su stoga prijemčivi razvoju niza psihičkih poremećaja. Pandemija je zdravstvene radnike dodatno i izravno izložila ugrozi ne samog psihičkog, već i tjelesnog zdravlja, bez obzira na relativnu pripremljenost nas liječnika za suočavanje sa stresnim situacijama.”

Zbog toga i dio zdravstvenih djelatnika, koji su podložni stresovima, a ne mogu se sami oduprijeti, potraži pomoć. Što nije neobično, kaže doktorica Jendričko, jer svaki čovjek ima granice svojih tjelesnih i psiholoških kapaciteta, pa kad se dođe do krajnjih granica, nužno dolazi do pojave različitih smetnji. U tim situacijama svakako se preporučuje potražiti profesionalnu pomoć. Prihvaćanje pomoći nikako nije odraz, ističe docentica Jendričko, vlastite slabosti ili poraza.

”Nažalost ljudi nerijetko tako razmišljaju jer postoje predrasude o psihološkim problemima. Upravo zbog toga što se to može protumačiti kao slabost, ljudi oklijevaju ili odgađaju potražiti pomoć. I griješe. Pa kad naiđete na neki problem u kući, onda pozovete majstora da ga ukloni, i zbog toga ne držite sebe manje vrijednim.”

Kako očuvati mentalnu i duhovnu higijenu

Doktorica Jendričko kaže kako psihijatri koji se bave liječenjem, očuvanjem i unapređenjem psihološkog, tjelesnog, socijalnog, duhovnog zdravlja ljudi, koji moraju pružiti pomoć na pravi i sveobuhvatan način, moraju uložiti cijelog sebe u tom procesu. A to je često iznimno naporno. Psihijatri se bave različitim psihološkim stanjima, u neprekidnom su doticaju s pacijentima, što zna biti iscrpljujuće.

”Ali ne na loš način, jer uvijek nastojimo pomoći ljudima koji imaju probleme, koji su nesretni, pokušavamo zajedno s njima odmrsiti nekakav čvor u kojemu su se trenutno našli u životu. Dajući sebe, neminovno se iscrpljujemo. Zbog toga je važno ne zanemariti vlastitu mentalnu, duhovnu i tjelesnu higijenu.

A to uključuje sve ono što zovemo zdrav način života – ispunjavajuće aktivnosti i podržavajuće bliske odnose, tjelesnu aktivnost, zdravu prehranu, sve ono što nas može relaksirati, a ovisi o osobnim preferencijama. Zajedništvo i solidarnost u ovakvim vremenima mogu pružati osjećaj sigurnosti i smisla. Kad možemo jedni drugima dati iskrene emocije podrške, prihvaćanja, a u najboljem slučaju i ljubavi, nema ljepšeg od toga. Mene posebno ispunjava kad dajemo to svojoj okolini, ne samo našim bližnjima, već svima.”

Nužni su kontakt i ljudski odnos bez obzira na udaljenost

Doktorica Jendričko kaže kako su se u Klinici za psihijatriju Vrapče dodatno usmjerili na razvoj programa koji su uključivali strategije suočavanja i izgrađivanje vještina nužnih za nošenje sa psihološkim distresom. Između ostalog, uz primjenu različitih tehnika relaksacije. Međutim, od ključnog je značaja, posebice u ovo vrijeme mjera fizičke distance, kontakt i ljudski odnos bez obzira na medij i udaljenost s koje se pruža.

”Premda i mi učimo kako prepoznati svoje osobne granice, naročito psihološke izdržljivosti i prenapregnutosti, u ovakvim situacijama zdravstveni radnici bez razmišljanja će prijeći svoje granice kako bi ispunili svrhu poziva, a to je pružiti maksimalnu pomoć ljudima kojima je potrebna.”

I liječnicima se, dakako, nameće pitanje kako se nositi s iscrpljenošću, visokim zahtjevima, a ponekad i osjećajem bespomoćnosti i demoralizacije. “Dio odgovora”, tumači doktorica Jendričko, “leži u osobnoj motivaciji koja se velikim dijelom naslanja na pronalaženje smisla u svemu što radimo u životu. Najobičniji odlazak u trgovinu ili šetnju može za svakoga od nas imati bitno različito značenje, može se u njima uživati ili biti u otporu. I to tolikom da se može “odbijati“ provesti i stvari koje traže minimum osobnog angažmana, ovisno o tome što određeni čin predstavlja i nalazili li se smisla u njemu.”

Borba sa stresom pisanjem poezije

Pri tome je krajnji cilj, ističe, spašavanje nečijeg života, olakšanje patnje ili ozdravljenje, što predstavlja snažne psihološke pokretače. “Tada i najumornije tijelo i onemoćali mentalni duh mogu u sebi pronaći novi izvor snage. Na tom putu zaštitnu ulogu ima ono što nazivamo psihološka otpornost ili rezilijentnost. To je naša individualna sposobnost nošenja s nepovoljnim uvjetima i situacijama.

Ona se tijekom života i izloženosti takvim nepovoljnim uvjetima može razvijati tako što ćemo razvijati zrelije i konstruktivnije strategije suočavanja s aktualnim, istovremeno nas osnažujući za buduće situacije,” naglašava doktorica Jendričko, pa je za ilustraciju ispričala stvarnu priču iz svoje bolnice o prijateljstvu jedne mace i ježa koji su dijelili život, hranu, kućicu za stanovanje, zajedno se igrali.

”To me je nakon dugo vremena inspiriralo na pisanje pjesama i povratak poeziji koja je ranije činila važan dio mog života. To je ujedno jedan od načina moje borbe sa stresom i ponekad prisutnom težinom ili razočaranjima života.”

Zašto se odlučila za psihijatriju, a ne za književnost

Osim što je doktorica Jendričko predsjednica Povjerenstva za izradu i praćenje provedbe Nacionalne strategije zaštite mentalnog zdravlja Ministarstva zdravstva, predsjednica Stručnog vijeća Klinike za psihijatriju Vrapče, docentica na Pravnom fakultetu u Zagrebu, Studijski centar socijalnog rada te članica više domaćih i međunarodnih stručnih društava, ona je i članica Društva hrvatskih književnika. Uz što je autorica više znanstvenih i stručnih radova, doktorica Jendričko izdala je tri knjige pjesama. Danas joj je žao što je zanemarila poeziju.

”Zbog sklonosti poeziji neko sam se vrijeme kolebala između studija medicine i književnosti. Opredijelila sam se na kraju za medicinu zbog interesa za psihijatriju, kao i zbog toga što sam imala dojam da medicina pruža mogućnost spajanja različitih interesa.”

Kad je diplomirala nije bilo nikakve dvojbe oko specijalizacije. “Psihijatrija je spoj različitih interesa, razumijevanja psihološkog i nesvjesnog, što se također istražuje kroz poeziju. S obzirom na to da se uže bavim psihoterapijom, imam priliku dugoročnije proučavati osjećaje ljudi, njihova razmišljanja, a svaka je osoba novi izazov.”

Kako je pandemija utjecala na obitelji

Zbog pandemije, kaže docentica Jendričko, došlo je do povećanja broja sukoba unutar obitelji koje su odranije bile disfunkcionalne i u kojima se događalo obiteljsko nasilje. Duži boravak u kući samo je povećao izloženost članova obitelji sukobima. Kod nekih je ova situacija, analizira docentica Jendričko, otežala međusobne odnose koji su već bili narušeni jer su više vremena provodili zajedno, posebice možda i zbog potrebe samoizolacije. Kod drugih je ovo predstavljalo priliku i mogućnost da se više posvete jedni drugima.

Zanimalo nas je koliko u ovoj situaciji na kolektivnu svijet utječu mediji, pretjerane ili nepotpune informacije, nedosljednost stručnih timova u donošenju odluka, katastrofične prognoze. Doktorica Jendričko smatra da je način komuniciranja uvijek važan, u kriznim situacijama je od iznimnog značaja, a može biti čak i presudan. Bitno je kako će se informacije ili upute prihvatiti, razumjeti i primijeniti.

”Važna je konzistentnost i jasnoća poruke, najbolje i uz razjašnjenje zbog čega se one donose. Mediji imaju posebno važnu ulogu u tome kako će se prenijeti informacije, hoće li pridonijeti širenju panike i svakako formiranju mišljenja i stavova. Sve što se izvuče iz konteksta, može postati sredstvo pozitivnog ili negativnog predznaka. Također važno je prenijeti da postoji plan, organiziranost i različite projekcije ovisno o scenariju koji se može dogoditi. Treba izbjegavati katastrofiziranje, no ozbiljnost situacije potrebno je naglasiti kad ona postoji. Sve navedeno nije lako u situacijama koje se brzo mijenjaju i nepoznate su, kao što je kod ove pandemije.”