Ljubav između kujice Katje i Jurice, klinca koji volontira u azilu, možda je najljepša o kojoj smo ikad pisali

Od prvog dana otkad su se upoznali, između šest i pol godišnjeg Jurice Karasmana i dvogodišnje mješanke Katje dogodila se golema ljubav. Upoznali su se u zagrebačkoj udruzi Noina Arka, kad je Jurica, prije nešto više od dva mjeseca, tamo počeo volontirati i učiti kako se brinuti za psa. Mama mu je, naime, obećala, ako svlada neke osnove i pokaže dovoljno odgovornosti, da će za koju godinu, kad još malo poraste, dobiti psa. Nije mislila da će se to dogoditi već za dva mjeseca.

Jurica, najmlađi volonter u azilu, od početka je bio vrlo brižan, pun ljubavi prema svim psima, posebno onim mirnijima. No, kad ga je ugledala dugodlaka i niska Katja, priča nam volonterka udruge Viktorija Međimorec, odmah je simpatično i bez srama skočila na njega. Od tog trenutka Jurica nije prestajao pričati o Katji. Silno ju je zavolio.

Sanjao je Katju i pričao samo o njoj

“Znao je doći i reći kako nije mogao spavati jer je znao da dolazi šetati Katju. Ili da ju je sanjao. Uglavnom, kroz par posjeta postali su nerazdvojni”, kaže Međimorec. To nam je potvrdila i mama Jurice, Zagrepčanka Nataša David koja dječaka svake druge nedjelje dovodi u Udrugu na druženje. Kaže kako je mislila da imaju još dosta vremena za odluku o udomljavanju, ali kad je vidjela povezanost psa i Jurice te čula da postoje upiti drugih za njezino usvajanje, odmah je okupila obitelj i rekla kako je vrijeme da odluče što će s Katjom.

“Moja mama nije baš bila za. Rekla je da je to velika obaveza i odgovornost, a i brinula se zbog nereda, jer psi posvuda ostavljaju dlake. Budući da smo Jurica i ja tada živjeli s njom, jer se naš stan u istoj zgradi renovirao, dosta se protivila. No, zato je Jurica rekao kako je ona njegova, da će biti njegova sestrica i da je spreman za nju učiniti apsolutno sve”, priča mama. I tako je, očito, baka nadglasana.

‘Jurica me tjera da je šećemo u zoru’

Odluka da Katja stiže u njihov dom pala je na Uskrs, a tjedna dana kasnije bila je kod njih doma. Od tada, dječakov entuzijam oko psa se ne smanjuje, samo raste. “Vikendom se Jurica budi rano ujutro i odmah napada da Katja mora u šetnju. I tako nas troje subotom ujutro, oko pola šest, šećemo. Prolaznici si siguno misle da sam luđakinja koja tjera dijete ranom zorom iz kreveta, a zapravo je Jurica taj koji sve pokreće”, smije se mama Nataša.

A što Jurica kaže o Katji? “Super mi je s njom. Kad je zovem odmah skoči na mene. I puno me liže. Jako mi je lijepa, ima kitnjast rep i lijepu glavicu, a ja je iz milja zovem Šapica. Katja joj je ime, a Šapica prezime”, objašnjava, smijući se. I dodaje da je nikad ne bi nizašto mijenjao, ni za puno slatkiša i crtića.

Ovih dana su se Jurica i mama, s Katjom, vratili u svoj stan, no baka je blizu pa ponekad uskoči s čuvanjem kujice dok Nataša radi, a Jurica je u vrtiću. I ona se naviknula na malenu mješanku koja je, kaže obitelj, na kraju ispala savršen kućni pas. No, to nije čudno jer je kujica, kažu iz Udruge, i prije živjela u stanu. “Prije otprilike godinu dana prijašnji su vlasnici Katju i njezinu sestru ostavili kod nas jer su selili iz zemlje. Kujice su se stalno družile, a kada je prije pola godine udomljena sestra, naša povučena Katja ipak je malo patila”, priča Međimorec, sretna što je Jurica na kraju prekinuo Katjinu tugu.

I dalje s mamom u azilu šeće druge pse

Doduše, Jurica nije uvijek skroz siguran da je to što ju je izvukao iz azila dobro za Katju. Naime, jako ga brine kad drugi psi na cesti, kad idu u šetnje, laju na nju. “Jako je pažljiv, brani je i čuva. No, kad nekud idu pa neki pas zalaje na Katju, odmah joj se počne ispričavati jer misli da je on kriv i da ju je samo uvalio u nevolje”, priča nježno mama David.

Još jedna dosta divna stvar u vezi malog Jurice: bez obzira na činjenicu da sad ima psa, i dalje će s mamom nastaviti svake druge nedjelje odlaziti u Noinu Arku gdje će šetati napuštene pse. A Katju će dotle čuvati baka, koja ju je ipak zavoljela.