Oni su se suočili sa svojim preprekama i osvojili naša srca. Iz dana u dan dokazuju kako ništa ne može stati na put njihovoj volji i energiji. Kreiraju sadržaj, razvijaju inovacije, pokreću promjene i nikad ne odustaju. Njihove priče naša su inspiracija za Svijet istih mogućnosti.

U nastavku specijala, Telegram i Hrvatski Telekom donose vam priču o Ani Kolar (34), fitness instruktorici, kolumnistici i blogerici koja je javno progovorila o depresiji. Za Telegram je detaljno ispričala kako je izgledao njezin život s depresijom i kako su joj u toj borbi pomogle društvene mreže.

Prvi put sam posumnjala da bolujem od depresije s 23 godine, a vidljivi simptomi pojavili su se kada sam počela živjeti sama. Moj tadašnji zaručnik otišao je privremeno raditi u Split i bio je to period kada po prvi puta nisam bila okružena obitelji. Inače, moji roditelji su se razveli kada sam imala 11 godina. Živjela sam najprije kod tate pa kod mame. Tek kad sam se našla na neutralnom terenu, na površinu su počele izlaziti neke stvari koje su očito i prije bile tu zbog razvoda i raznih trauma koje sam prošla u djetinjstvu.

Naime, moja je mama jedne večeri pokupila svoje stvari i otišla od kuće, a ja sam ostala živjeti s dva mlađa brata i tatom pa sam sve njezine odgovornosti oko kuće i djece doslovce preko noći preuzela na sebe. I to je zapravo bio trenutak kada je prestalo moje djetinjstvo. Nisam više imala vremena baviti se ni sobom, ni stvarima s kojima bi se trebalo baviti dijete od 11 godina. Nakon škole sam kuhala, prala, čistila, organizirala braći rođendane i pazila da im ništa ne fali.

Shvatila sam da ne živim život poput svojih vršnjaka

Nitko me ništa nije pitao. Gledalo se na mene kao da sam već odrasla i da sve to mogu odraditi, ali se moje nezadovoljstvo sve više gomilalo. Kada sam krenula u gimnaziju shvatila sam da živim potpuno drugačiji život od svojih vršnjaka. Obratila sam se Centru za socijalnu skrb i protiv tate dignula tužbu za zanemarivanje pa je godinu dana kasnije odlučeno da idem živjeti kod mame. I tu se moj život ponovno promijenio.

S mamom sam u tom periodu postala bliska, iako nikada nismo razgovarale o onome što se dogodilo. Negdje s 22 godine sam spakirala kofere i krenula živjeti s tadašnjim dečkom. I tu se ponovno dogodila velika promjena za mene. Krenuo je naš suživot i osjećaj da stvaramo svoju obitelj. Kada je zaručnik otišao raditi u Split nešto se u meni promijenilo i počeli su vidljivi simptomi depresije.

Tjedan dana sam plakala pa sam tjedan dana bila OK. Onda bih ponovno počela plakati bez razloga, a kada bih skužila da ne znam zašto plačem ponovno bih zaplakala i tako je to išlo u valovima. Svaki dan mi je postao isti; čak bih isti nastavak serije gledala nekoliko tjedana za redom. Nekako sam dobila osjećaj kao da to više nisam ja, a stvari koje su me nekada veselile i u kojima sam uživala počela sam doslovno odrađivati. Studirala sam talijanski i južnu slavistiku na Filozofskom fakultetu i do tada mi je studiranje išlo super, a radila sam i kao fitness instruktorica, no i to mi je postalo naporno.

Nikome nisam pričala kako se osjećam

Srećom, nisam odustala. Tada sam intenzivno vodila treninge. Odrađivala sam ih i po dva, tri dnevno, iako nisam u njima uživala kao prije. No, vjerujem da su me ti treninzi definitivno izvukli. Ipak se kroz tjelovježbu luče endorfin i adrenalin, a da to nisam imala pitam se bih li vam danas pričala ovu priču. I to je zapravo bila jedina stvar koja se održala u tom periodu. Bila mi je to navika i posao pa nisam odustajala od toga.

Sjećam se da mi se nije izlazilo iz kuće pa bih doslovce na posao došla zadnju minutu, a nakon treninga bih odmah krenula doma. Cure u dvorani su primijetile promjenu na meni. Vidjele su da se više ne smijem kao nekada i da zapravo sve to samo odrađujem. Nisam nikome pričala kako se osjećam. Dečko je znao da se nešto događa jer je primijetio promjenu u mojem ponašanju; prije sam bila društvena, a tada sam uglavnom provodila dane sama u stanu.

Nakon nekoliko mjeseci takvog stanja počela sam istraživati. Otišla sam u knjižnicu i pronašla nekakvu knjigu o depresiji. Sve to se događalo 2011. godine dok društvene mreže još nisu bile toliko razvijene pa nisu postojale sve ove grupe za podršku, ali sam pronašla nekakav kviz na internetu da se vidi jesam li depresivna. Riješila sam ga u nekoliko minuta i shvatila da imam 19 od 20 potvrdnih odgovora.

Pokušavala sam sama riješiti depresiju

Počela sam s dečkom više pričati o svojem problemu i on mi je bio podrška koliko je mogao i htio biti. Bili smo klinci i on se našao na nepoznatom terenu. Imao je i svoj stres od posla, a kako smo živjeli na različitim adresama, pokušavala sam to nekako sama riješiti. Pokušavala sam se družiti, okružiti se ljudima, raditi stvari koje sam nekada voljela, ali mi nije išlo.

Sve sam radila na silu pa mi se događalo da sjednem na kavu s ljudima koji su prije pola godine bili moje omiljeno društvo, a razgovori s njima postajali su mi sve naporniji i sve teži. Često ih nisam mogla pogledati u oči jer sam imala osjećaj da će vidjeti kako se osjećam. Imala sam i grupicu prijatelja s faksa koji su znali da mi se ne događa ništa dobro i bili su mi podrška, ali kada su upisali treću godinu krenuli su dalje, a ja sam bila doma i prestala sam odlaziti na predavanja jer sam totalno zabrazdila.

Shvatila sam da je toliko ozbiljno da to neću riješiti s još tri prespavane epizode serije. Mnogi su tada mislili da sam samo tužna zbog dečka i njegovog odlaska u Split, ali mene je najviše mučila obiteljska situacija otprije deset godina. I zapravo sam shvatila da je problem bila mama i njezin odlazak od kuće. Kada smo živjele zajedno bile smo kao Gilmore Girls, stalno smo se družile, ali nikada nismo pričale o tome što se dogodilo. Nisam od nje dobila ni ispriku ili barem priznanje što sam još kao dijete preuzela njezinu ulogu.

Imala sam strah od lijekova

Prekinula sam na neko vrijeme s njom komunikaciju jer sam imala osjećaj da mi je taj naš odnos trigerirao sve što mi se dogodilo. Odlučila sam zatražiti profesionalnu pomoć. Na internetu sam pronašla besplatno psihološko savjetovalište Tesa i dogovorila susret uživo. Primila me jedna psihologica i savjetovala mi da vodim dnevnik, da vidimo crno na bijelo kako provodim dane. I tu sam se prvi put susrela s moći pisanja.

Nakon nekoliko razgovora u savjetovalištu prestala sam dolaziti, ali se nisam javila psihijatru kako su mi savjetovali. Imala sam strah od lijekova i nekakvu glupu predodžbu da su lijekovi nešto s čime neću moći normalno funkcionirati ili voditi treninge. Vjerovala sam da bi me lijekovi mogli promijeniti, no to su glupe predrasude i stereotipi koje često imamo zahvaljujući neznanju.

Simptome je prepoznala moja klijentica

Nekako sam uspjela prebroditi zimu, a na proljeće sam ponovno živnula. Pronašla sam nove hobije i dalje sam pisala. Sve je krenulo na bolje. Počela sam se baviti i režijom. Imala sam u planu upisati dramsku akademiju pa sam se pripremala i za to. Krenula sam na radionicu u Kinoklubu Zagreb, snimila sam svoj kratkometražni film i polako se vraćala na predavanja na Filozofski. No, onda me negdje pred ljeto ostavio zaručnik i tada je krenuo novi val depresije.

Prekid je bio jako težak. Izgubila sam oko 11 kilograma u mjesec dana, a nakon ljeta sam prvi put završila kod psihijatra. Naime, jedna moja klijentica na fitnessu je psihijatrica. Prišla mi je nakon treninga, rekla da je primijetila moje skokove u kilaži i raspoloženju i nagovorila me da dođem na terapiju. To je bila pametna odluka i još uvijek, nakon deset godina, sam kod nje. Tada sam se prvi put susrela s lijekovima i vrlo brzo sam shvatila da to nije nikakav bauk. Osjetila sam olakšanje već nakon tri, četiri tjedna i krenula sam dalje sa životom.

Počela sam objavljivati statuse i ljudi su me prepoznali

Kroz sve to vrijeme sam pisala, a neke misli i zapažanja ponekad bih objavila na Facebooku. Prije referenduma o gay brakovima napisala sam o toj temi status koji je 2013. s mojeg profila bio podijeljen više od tisuću puta i to me potaknulo da počnem više pisati statuse i kratke priče. Ljudi su se sve više javljali i govorili mi da bih se trebala baviti pisanjem pa sam negdje u ljeto 2014., nakon smrti prijateljice koja je bolovala od karcinoma, krenula pisati svoj blog.

Bio mi je to dodatni okidač i htjela sam imati kanal kojim ću izbacivati sve svoje mentalne zabilješke i osjećanja. Tako je nastao blog Blogledalo. Nije imao nikakvu agendu. Ljudi su svoje blogove usmjeravali na modu, hranu ili putovanja, a ja sam imala svaštaru; od recepata do nekih svojih zapažanja. I tako je krenulo. Ljudi su se počeli umnožavati, a pojavile su se i poslovne prilike. Počela sam raditi u digitalnom marketingu, pisati kolumne za jedan bosanski magazin, jedan međunarodni mjesečnik i jedne domaće dnevne novine. Čak sam se otisnula i u stand up vode te sam imala desetak nastupa.

U jednom trenutku otvorila sam profil na Twitteru i ondje su me ljudi prepoznali. Pokrivala sam teme koje nisu baš uobičajene i moderne. Pisala sam o stvarima koje su mi se događale. Dakle, o odlasku roditelja, depresiji, raku kod mladih, pobačaju i suicidu. Uvijek nakon takvih tweetova i statusa javljali su mi se ljudi svih dobnih skupina i roda i to najčešće rečenicom ‘napisala si točno onako kako se i ja osjećam, samo ja to ne znam napisati’.

Moje priče pomogle su mnogim ljudima

Često su mi se javljali i pozivima u Messengeru, a događalo se i da me nazovu ljudi koji su u tom trenutku bili hospitalizirani u Vrapču. I zato sam uvijek napominjala da nisam stručna osoba i da samo dijelim iskustvo kroz koje sam prošla, kao i znanje koje sam dobila kroz godine. To je jako velika odgovornost, a u vrijeme kada sam bila najaktivnija na društvenim mrežama to me znalo prilično potrošiti. Ponekad sam imala osjećaj da imam ordinaciju koja radi 0-24 i trebalo mi je vremena da naučim stati na kočnicu i da ne budem uvijek na raspolaganju.

S druge strane bila sam ispunjena kada sam nekoga potaknula da potraži stručnu pomoć. Neke sam ljude inspirirala da krenu više istraživati o tim temama i da se počnu kretati po vani. To su sve neki mali pomaci koji puno znače i to stvarno nahrani više nego masa nekakvih lajkova. Kroz sve te razgovore shvatila sam da ljudi često ne traže stručnu pomoć jer se boje da će im to pisati negdje u kartonu. Zapravo ne znaju da to nisu javni podaci i da je to potpuno privatna stvar. Čak ni doktori među sobom to ne gledaju, primjerice kad mijenjate psihijatra ili doktora opće prakse. Zato je bitno pisati i pričati o tim temama, a društvene mreže su odličan alat za osvještavanje.

Svoje tekstove nikad nisam planirala. Dogodili su se u trenutku, a svoje najčitanije i najdublje tekstove sam napisala u 40 minuta. To je trenutak kada sve emocije izliješ na tipkovnicu pa onda ostaneš gol pred ekranom i čekaš što će se dogoditi. Kada dođe neka pozitivna reakcija, kada ti ljudi ispričaju neku svoju priču, onda uvidiš da vrijedi to što si napisao. Shvatiš da nije pomoglo samo tebi da sve te emocije izbaciš van.

I dalje svakodnevno istražujem i radim na sebi

Meni je to pisanje i komunikacija s ljudima preko društvenih mreža puno pomogla. I sada sam dobro. Zadnjih godinu i pol dana idem na tjelesno orijentiranu integrativnu terapiju što mi je puno toga otvorilo. Sve ove godine puno radim na sebi jer me zanima kopanje po tijelu i mozgu, prvenstveno svojem, ali i tuđima. Ove godine htjela sam upisati školu za terapeuta tjelesno orijentirane integrativne psihoterapije, no na kraju sam se predomislila i odgodila to za sljedeću godinu. Odlučila sam prebaciti fokus na program koji stvaram i na završetak studija. Svakodnevno istražujem, idem na radionice i terapije i zapravo nikada ne prestajem s učenjem.

Vjerujem da je to jako bitno i da ljudi koji se nađu u sličnoj situaciji moraju shvatiti da je devedeset posto posla na njima samima. Nikakav lijek, terapija ili psihijatar neće ti pomoći ako se zaustaviš samo na tome i ne radiš dalje sam. Popit ćeš tabletu, bit ćeš bolje, funkcionirat ćeš, odrađivat ćeš život, ali nema napretka. Zato sam odlučila pokrenuti novi posao.

No, o novom projektu ne bih još previše govorila. Za sada mogu samo otkriti da pokrećem program koji će pomoći ljudima da lakše funkcioniraju i izvršavaju svoje svakodnevne obaveze. Radi se o nečemu što svi radimo i gotovo svi barem ponekad s time imamo problema koji nam kasnije ugrožavaju psihofizičko zdravlje, posao, odnose i općenito kvalitetu našeg života. Više informacija o novom projektu ili tekstovima koji su već napisani možete dobiti na Facebook stranici Blogledalo.

Sadržaj nastao u suradnji s Hrvatskim Telekomom.