Mladi novinar s cerebralnom paralizom svojoj je mami napisao divno pismo kojim joj zahvaljuje na svemu

Povodom Međunarodnog dana osoba s invaliditetom, koji se obilježava 3. prosinca, jedan britanski novinar odlučio je napisati dirljivo pismo svojoj brižnoj majci.

25-godišnji Alex Taylor, naime, rođen je 16 tjedana prerano te je tada težio svega 900 grama. Njegovi roditelji nisu bili sigurni hoće li uopće preživjeti, a on je danas jedan od rijetkih novinara koji boluje od cerebralne paralize. Na svemu je najviše zahvalan upravo mami i tati, koji su oduvijek vjerovali u njega i nikad mu nisu dopustili da se preda.

Stoga je za Telegraph svojoj majci tada, kao mladoj djevojci koja je danonoćno bila uz njega dok je bespomoćno ležao u inkubatoru, odlučio u ime sebe kao djeteta napisati ovo pismo koje je dirnulo mnoge.

“Hvala vam što ste vjerovali”

“Draga mama,

znam da ćeš ovo pročitati tek za dvadesetak godina, ali nedavno sam naišao na pismo koje si poslala prijateljici tjedan dana nakon mog rođenja. Ja sam ‘beba Taylor (još uvijek nemam ime)’ o kojoj pišeš, ‘stanje mi je stabilno, ali za tako malenu osobu, trenutno mi se događa previše toga’. Kad sam pročitao da ste ti i tata ‘živjeli iz dana u dan te se svakoga dana užasavali da ga (mene) više neće biti’, bio sam primoran odgovoriti na tvoje pismo – iako to razbija svaku logiku i zakon vremena. Zamišljam vas koliko ste zasigurno umorni, ali se i dalje borite. Sljedeća dva tjedna stvari neće postati ništa lakše, oživljavat će me nebrojeno mnogo puta, a zatim će me priključiti na aparate, jer neću moći samostalno disati.

Tako je to kad nestrpljivo dođeš na svijet u 24. tjednu trudnoće. Liječnici će vam čak reći kako me sljedeći put neće ni pokušati spašavati: svaki put je posljednji pokušaj. Ipak, unatoč svemu, ti i tata nastavljate borbu; a ja se polako vraćam i počinjem samostalno disati. Hvala vam što ste vjerovali. I kažem vam hvala, zato što će vaša izdržljivost biti testirana još mnogo puta. Tata mi je ispričao o ‘Doktorici Smrti’, koja mu je samouvjereno tvrdila kako nikad neću moći čitati, pisati ni misliti. I ne krivim je, jer ljudi s cerebralnim krvarenjem poput mene obično ne prevare sustav života. No, šteta što je zaboravila da ipak postoje iznimke. A to je ono čega si se i ti sjetila kad si se borila protiv odbora, kako bi mi omogućila da se školujem kao i sva druga djeca – otvarala si vrata, umjesto da ih zatvaraš – i tako si mi dala šansu. Ništa više i ništa manje od šanse.”

‘Od mene si zahtijevala da se smatram jednakim ostaloj djeci’

“Ljudi koji sve gledaju izvana nikad nisu shvaćali koliko mi je tvoja snaga pomogla dok sam odrastao. Izgradila mi je osobnost te sam je postepeno prigrlio, bez obzira na sve. U vrtiću i osnovnoj školi bio sam, naravno, jedini u invalidskim kolicima. Nisam mogao hodati. To mi je donijelo etiketu osobe s ‘posebnim potrebama’, a te su dvije riječi lebdjele oko mene i djevojčice iz razreda koja ima Downov sindrom, poput nekog odvratnog smrada. I dok je učiteljica izbjegavala postavljati mi pitanja i dok je ignorirala moja podizanja ruku, postao sam užasno uznemiren, ali i još odlučniji da se dokažem. Od mene si zahtijevala da se smatram jednakim ostaloj djeci.

Tvoja briga me tjerala dalje kako sam odrastao. I smiješno je to što su, prije nego su hormoni počeli udarati, odrasli bili ti koji su imali najviše predrasuda. Ali to se promijenilo kako su djevojčice i dječaci postajali sve nesigurniji u sebe. Kad sam krenuo u srednju školu, djeca iz susjedstva, koje sam poznavao godinama, poslala su mi e-mail. U poruci, koja je bila naslovljena na ‘retardiranog s bolesnim nogama iz ludnice’, pisalo je kako bih trebao ‘nabaviti normalne noge’ i da ste vi ‘zasigurno poželjeli da se nisam ni rodio’. Htio sam ostati jak, ali nekoliko dana kasnije u suzama sam vam sve priznao.

Isprika mi je stigla istog popodneva. Znam da si im poslala mail s mog računala i zaprijetila im da ćeš kontaktirati njihove roditelje. Što se mene tiče, više im to ne zamjeram i na čisto sam sa spomenutim osobama, ali je utjecaj na mene i dalje trajan. ‘Nemoj nikome dopustiti da te gazi i gura’, rekla si mi. Za to je sad malo šanse – već dvije godine nisam bio u teretani. Moram te upozoriti kako je moguće da ćeš ponekad požaliti zbog načina na koji tumačim te tvoje riječi. A svaki sljedeći put kad me netko nazvao retardiranim, pribio sam ga uza zid svojim kolicima.

Škola mi je postala mogućnost da se uzdignem. Obrazovanje je za tebe bilo izrazito bitno, zato što si znala kako se ljudi poput mene moraju posebno istaknuti ukoliko žele uspjeti. Zahvaljujući tvojoj, tatinoj i podršci mojih prijatelja, vidio sam da zaista mogu uspjeti. Završio sam školu s čistim peticama, prošao državnu maturu te diplomirao na Sveučilištu Warwick (i ovim ti se putem još jednom želim ispričati što se nisam javljao doma prvih šest tjedana studija). Danas sam jedan od svega nekoliko novinara s posebnim potrebama u zemlji.”

‘Svatko zaslužuje priliku na normalno obrazovanje, bez obzira na okolnosti’

“Ne želim se hvaliti, ali samo želim dokazati da si bila u pravu: svatko zaslužuje priliku na normalno obrazovanje, bez obzira na okolnosti. No fakultet je nebitan prema onome na čemu ti zapravo istinski želim zahvaliti. Dala si mi priliku da živim, da iskusim sve dobre stvari, da vidim kako je to kad ti se počnu sviđati djevojke, zabava i rock&roll – čak i ako je to značilo da ćeš me morati ostaviti u nekom klubu Bogu iza nogu ili dolaziti po mene u 9 sati sljedećeg jutra. Nadalje, ti i tata bili ste uz mene tijekom brojnih operacija te ste mi samostalno plaćali fizioterapeute, nakon što su iz zdravstvenog osiguranja odustali od mene kad sam imao 15 godina.

Danas, 2015. godine, moj život kao 25-godišnjeg dečka sličan je životima mojih vršnjaka, po dobrim, ali i lošim stvarima. Tržište nekretnina malo komplicira situaciju, ali ti i tata ste bili dovoljno dragi da dopustite meni i mojim njegovateljima da ostanemo živjeti kod vas, dok ne skupim dovoljno novca da počnem živjeti samostalno. Novinarstvo je vjerojatno jedna od najnestabilnijih profesija koju sam mogao izabrati, ali nikad u životu nisam birao lakši put. A ne pomaže ni to što često ne mogu ni doći na posao. Ovaj tjedan trebao sam otići na probnu smjenu u jednu tvrtku, ali sam shvatio da nema adekvatnog prilaza kako bih stigao do ureda.

A što se mog ljubavnog života tiče, on sliči mješavini ljubavnog života Huhga Granta u filmu Četiri vjenčanja i sprovod i ljubavnog života Russella Branda. Dakle, slobodan sam. Cerebralna paraliza i dalje je dio mog svakodnevnog života – nikad neću moći ustati ili hodati bez nečije pomoći – ali invalidnost mi ne definira taj isti život. A tako je zato što ste ti i tata oduvijek bili i jeste tu za mene, bez obzira na sve. Tvoje je pismo završilo zabrinutošću za ‘ružnu ranu’ na mom stopalu koju sam si napravio jer sam iz njega izvukao žice aparata. Nadaš se da neće ‘nastati nekakva infekcija’. Nisam dobio gangrenu, ali mi je to ostavilo mali ožiljak na gležnju. I on je stalni podsjetnik na to kako sam postao ovakav kakav danas jesam.

Tvoj ponosni sin,

Alex Taylor”