Možda ste čuli za Hrabru mamu, Zagrepčanku s agresivnim tumorom koju su porodili bez svijesti? Provjerili smo kako je

Zagrepčanka Ana Mari Ljutić imala je 36-godina, bila je trudnica s jednim malim sinom i suprugom kad joj je u veljači prošle godine, u sedmom mjesecu trudnoće, dijagnosticiran agresivni karcinom dojke. Tada je već debelo metastazirao po tijelu. Sve je počelo s bolovima u leđima, za koje su je doktori uporno uvjeravali da nisu ništa posebno, samo išijas.

Kad je napokon dobila pravu dijagnozu, odlučili su je hitno poroditi. Uvjereni da mama neće prežvjeti, nadali su se da će barem spasiti bebu. Usprkos jezivim izgledima, dječak koji je ipak dogurao do 2700 grama, preživio je. A preživjela je i mama.

Teška priča ove male obitelji, koja je postala nevjerojatna priča o borbi, obišla je tada Hrvatsku. Ana Mari godinu i osam mjeseci kasnije i dalje se ne predaje, iako su prognoze još uvijek mučne. Zbog svega kroz što je prošla i zbog svega što je još čeka, ljudi diljem Hrvatske prozvali su je Hrabra mama.

Kako je bolest ubila vezu s djecom

Ovih dana provjerili smo kako se obitelj drži. Čuli smo se sa gospodinom Dinom, suprugom Ana Mari koji se čitavo vrijeme uz nju neumorno bori. Dino, 35-godišnji tata dva mala dječaka, uhvatio je sitno vremena nakon posla. Radi kao kuhar, ali na pola radnog vremena kako bi mogao brinuti o supruzi, nekadašnjoj prodavačici, i djeci. Ana Mari je sada doma i većinu vremena joj treba pomoć, još uvijek je slaba. Mali Matias još nema dvije godine i treba mu sva pažnja ovog svijeta, kao i njegovu bratu Marku koji sada ima tri i pol godine. Nažalost, mama im još uvijek to ne može pružiti. Zato Dino mora biti mama i tata. I iako mu to nije teško, ubija ga kad gleda što su bolest i dugi boravak u bolnici učinili vezi između ove mame i njezina dva mala dečka.

“Manji je još dobro, iako realno nikad nisu imali šansu razviti tu posebnu vezu. Nije ga mogla ni dojiti, dugo je bila u bolnici. Svejedno, kad navečer daje pusu, uvijek traži ‘pusa mama’, ‘pusa tata’. No, Marko je to ipak sve podnio teže. Nekad su bili nerazdvojni, nije mogla ni na WC bez njega, a sada se, nakon mjeseci boravka u bolnici, ta veza izgubila. To je naprosto njegova reakcija na sve, maleni je još i teško razumije što se događa. Ne shvaća, recimo, zašto se svi mogu igrati s njim, osim njegove mame. Nemaš tu koga kriviti, naprosto je tako”, priča nam tužno tata. Ipak, svakodnevno se, kaže, silno trudi da uspostave obiteljske odnose koje je bolest poremetila.

Doktori su uporno tvrdili da je išijas

Kako bismo zaista shvatili što je bolest učinila ovoj obitelji, Dino nas je proveo kroz sve, od početaka agonije. Priču počinje s 2016. godinom, krajem rujna, kada je Ana Mari prvi put osjetila bolove u kralježnici. Toliko ju je boljelo da nije mogla u rukama nositi njihova sina Marka koji je tada imao malo više od godinu dana. Tad je tek ušla u drugi mjesec trudnoće, s njihovom drugom bebom. Bolovi su bili sve gori, do prosinca više nije išla nikamo, nije izlazila iz kuće. “Sjećam se kako mi je tada rekla da se osjeća kao da joj je nešto u leđima puklo. Još sam joj ja na to rekao: ‘nema ti što pucati u leđima’. To je, kasnije se pokazalo, bio kralježak kojeg je posve pojeo rak”, priča.

Liječnici su u to vrijeme uporno tvrdili da je riječ o išijasu, a s obzirom na trudnoću nisu je slali na radiološke preglede. “S trudnicama baš ne žele raditi, da se ne bi nešto zakompliciralo”, priča Dino koji se prisjeća koliko je bio očajan dok je zivkao više od 20 doktora, no nitko nije bio voljan doći i pregledati njegovu suprugu.

Na kraju joj je dogovorio pregled kod jednog kiropraktirača koji je rekao da to što ona ima sigurno nije išijas. Otišla je na nove preglede u bolnicu, no liječnici su je i dalje uvjeravali da njezini bolovi nisu ništa strašno. A stanje joj se nije mijenjalo, bila je gotovo nepokretna i nije izlazila iz kuće. “Išli smo samo na preglede u Petrovu, da se vidi kako je beba. Nije htjela da se djetetu nešto desi. Njegovo zdravlje bilo joj je najbitnije”, prisjeća se tata.

Tek je nakon tri mjeseca shvatila da je rodila

No, 16. veljače, dan prije još jednog ugovorenog pregleda za bebu, Ana Mari je kolabirala. Hitna ju je odvela u Petrovu da vide kako je beba. Tamo su prvi puta, napokon, shvatili da stvarno nešto nije u redu. Tad se prvi put i pojavila riječ karcinom. Plan je bio poslati je idući dan na detaljan pregled na Rebro. To su i napravili, no ona se u međuvremenu, priča očajni suprug, počela posve gubiti. “To više nije bila ista osoba. Nije znala ni gdje je, ni koji je dan. Znala je samo kako se zove dijete i kako se ja zovem”, kaže. Na Rebru su napokon potvrdili da je riječ o karcinomu. Budući da je bila u užasno lošem stanju, doktori su rekli da nema velike šanse da preživi tu noć, a bebu su planirali poroditi čim prije, dok je majka još živa. “Idemo pokušati spasiti dijete, ali za suprugu ne znamo hoće li preživjeti”, sjeća se riječi koje mu je tada rekao doktor.

“Ana Mari se poroda ne sjeća, već je bila posve izgubljena. Tada su mislili da joj je bolest već prešla na mozak. Porodili su je pod anestezijom na carski rez. Zbog svih komplikacija koje su uslijedile, tek je nakon tri mjeseca shvatila da je rodila. Sjećam se da sam tog dana bio u čekaonici, čekao sam njih dvoje… Da ih vidim. On je prvi izašao u inkubatoru s dva liječnika. Znao sam da je to moj sin jer na Rebru inače nema poroda. Trčao sam prema njemu i plakao, jer sam napokon znao da je živ. Otišao sam s njim na neonatologiju. Kad sam se vratio Ana Mari, više mi nisu dali unutra jer je bilo kasno i stavljali su je na aparate. Sjećam se da sam samo zamolio kirurga, ako se ikako probudi, da joj dovezu malenog da ga vidi. Samo to… To mi je bila želja. Nisam mogao podnijeti činjenicu da ga nakon svega toga neće ni vidjeti. Hvala Bogu, ipak ga je vidjela i upoznala”, priča tata.

Matias je rođen 17. veljače, s krvarenjem na mozgu, bubrežnom infekcijom i brojnim upalama. “Bubrezi, jetra i mozak nisu bili posve u funkciji, na srcu je imao neku rupicu. Najteži dio je bila bubrežna infekcija, ali pedijatri su odlično pazili na njega. Kad sam ga prvi put vidio, krvario je iz usta i nosa, prikopčan na aparate, no nisam se bojao. Bio sam uvjeren da će biti dobro”, prepričava borbu dječačića. Matias je, kaže, danas zdrav. Ipak, do šeste godine morat će na redovne kontrole.

Dino je kuhao hranu za hranjenje sondom

Nakon poroda, Ana Mari je bila u komi desetak dana, a nakon toga se počela buditi. “Nije još bila posve prisebna, ali bila je u boljem stanju. Trebalo je početi liječenje kemoterapijom, prebačena je s intenzivne, ali onda su počeli epileptični napadaji. Liječenje je tada postalo upitno”, priča. Ni danas, kaže, ne znaju zašto su napadaji počeli. Srećom, nakon razmatranja, liječnici su ipak odlučili odobriti kemoterapiju.

Fizički je bila strašno loše, hranili su je kroz sondu, nosila je pelene i nije se mogla kretati, pa su je, kako bi joj pružili adekvatnu skrb, smjestili na palijativni odjel Specijalne bolnice za plućne bolesti u Rockefellerovu. Od tamo je išla na kemoterapije, a Dino je balansirao između brige za nju i njihovu djecu. “Tamo nemaju baš velik izbor hrane za sondu. Kako sam ja kuhar, spremao sam joj doručak, ručak i večeru, to sam joj miksao i nosio. Srećom, polako joj je bilo sve bolje”, prisjeća se tih dana.

Prva stvar koju je napravila kad se probudila

Kroz travanj i svibanj sve je više bila pri svijesti. “Prvo što je napravila kad je došla k sebi, uzela je moju ruku i stavila je na svoje srce i to je to. Nije ništa rekla. To je prvo napravila”, priča vrlo emotivno. Početkom lipnja stigla je kući, ali je nastavila ići na terapije. “Prvih 16 terapija bile su kemoterapija i bioterapija pametnim lijekovima, ali nakon toga su ukinuli kemo i ostavili je samo na bio plus hormonskoj terapiji. Sada je negdje na 30. terapiji. Loše je što ima najagresivniji tip raka dojke, a dobro da taj rak ima najbolji lijek”, kaže. Metastaze su, kaže optimistično, trenutno pod kontrolom, zbog lijekova miruju i ne šire se, pa se terapija smatra uspješnom. Koliko će to stanje potrajati nitko ne želi procjenjivati, ali situacija je, kaže, zasad mirna.

Ipak, epileptični napadaji ne staju. Dapače, posljednjih dana su se pogoršali. “Bila je sada na magnetnoj rezonanci i kod neurologa, pa ćemo vidjeti što će reći nalazi. Prije je imala napadaje svakih četiri do pet mjeseci, a sada ih je u tjedan dana imala devet. Tisuću je mogućih razloga zašto joj se to događa, ali tek ćemo saznati što to znači. Ne mora značiti da će napadi trajno ostati”, priča optimistično gospodin Ljutić. Ana Mari, koja do prije nekoliko mjeseci nije mogla doslovno ništa sama, sada već polako postaje sve samostalnija. Može sama jesti, može sama ostati doma ona četiri sata dok je Dino na poslu, polako vraća snagu.

A suprug se silno trudi ojačati je što više, dati joj što bolju šansu za pobjedu. Zato joj trenutno kupuje različite vitaminske pripravke, gljive i preparate iz Amerike. Ipak, to košta puno. Mjesečno im samo na to odlazi oko 1000 eura, što je još uvijek jeftinije nego ranije kad je isto kupovao u Hrvatskoj. “U početku smo uzimali tu, ali onda su mi preporučili da naručujem iz Amerike i stvarno je jeftinije. Naručujem u manjim količinama, jer ako je više, onda nabiju porez. To sam skužio kad sam prvi put naručio više lijekova pa sam puno platio porez. A to mi stvarno nije trebalo. Sada jako oprezno naručujem ”, priča.

‘Vidimo da je bolest nemilosrdna, ali nadamo se čudu’

A zahvaljujući hrpi dobrih ljudi, koji su im pomogli donacijama, danas su financijski gotovo na nuli. Gotovo. Ipak, situacija je i dalje teška, jer zamislite da morate podići dvoje male djece i nekako pronaći novac za skupe preparate, s radom na pola radnog vremena i invalidskom mirovinom bolesne supruge. Ipak, Dino i Ana Mari ne odustaju. Nadaju se čudu.

“Svaki dan je borba. Idem na posao s grčem i vraćam se kući s grčem. Mi smo optimistični, ali i realni. Stalno smo po bolnici i vidimo da ljudi umiru od toga. Iako vidimo da je bolest nemilosrdna, nadamo se čudu. Može živjeti, pet, deset godina… Može se dogoditi čudo…”, kaže gospodin Dino i već polako mora juriti, jer dečki i Ana Mari ga čekaju. Za kraj još samo nešto dodaje, moli da napišemo: da su neizmjerno zahvalni za sve donacije koje su dosad dobili.

Zamolili smo ga da nam da podatke, za sve one koji tek žele pomoći: IBAN HR 9423400093112557332 u Privrednoj banci Zagreb na ime Dino Ljutić. SWIFT za uplate iz inozemstva je PBZGHR2X.