Nakon faksa je otišla u HV i postala časnica. Danas obavlja najsloženije operacije i uništava stereotipe o kirurginjama

Mlada 33-godišnja liječnica, doktorica Andreja Prtorić, iznimka je već po tome što je jedina žena kirurginja na Zavodu za traumatologiju i koštano-zglobnu kirurgiju KBC-a Rebro. Uz to, nježne je i vitke građe, koja je u potpunoj suprotnosti s opisom posla koji obavlja. Naime, sama priznaje da je rad na traumatologiji fizički iznimno zahtjevan. “Operacijska sala ostavlja dojam bauštele. Za zahvata, dok režu ili spajaju kosti, kirurzi koriste čekiće, bušilice, rezače, vijke, pločice.”

Također, uz sebe uvijek ima rezervne čarape, ako tijekom operacije natikače promoče. Od krvi, naravno. “U početku je bilo dosta šokantno na sve se to priviknuti, no čovjek se brzo prilagodi,” priča doktorica Prtorić.

Pratila je vojnike na najtežim terenima

Za razliku od mnogih muških kirurga, koji nerijetko imaju velike, snažne šake i ruke, doktorica Prtorić ima duge, tanke prste, točno onakve kakve ljudi zamišljaju da ih moraju imati kirurzi kako bi mogli izvoditi najosjetljivije zahvate. Ta krhka i nježna građa ipak nije predstavljala prepreku doktorici Prtorić da godinu i po dana provede kao pripadnica Hrvatske vojske.

“Nakon što sam diplomirala na Medicinskom fakultetu u Zagrebu te odradila praksu, prijavila sam se u Hrvatsku vojsku. Zanimao me taj dinamičan život te način funkcioniranja tako velikog sustava.” Raspoređena je u Karlovac, tako da je svaki dan putovala vojnim autobusom iz Zagreba u Karlovac.

Prošla je vojnu obuku kao vojni liječnik, te je dobila čin poručnice. Što je važno, objašnjava, jer je u vojsci jako naglašena hijerarhija te poštovanje prema činovima i nadređenima. Uz to što je radila kao liječnica, još je vodila i jedinicu saniteta. Zadaća njenog tima bila je pratiti vojnike na vježbama, tako da je bila na Dinari, Slunju… “Uvijek smo bili uz vojnike, spremni intervenirati ako bude potrebe. Na sreću nije bilo težih ozljeđivanja.”

U HV-u se fantastično snašla

Priča kako su je vojnici dobro primili, a u svojoj sanitetskoj jedinici nastojala je razvijati prijateljske odnose. “Premda se inzistira na poštivanju hijerarhije, nastojala sam razvijati drugarski odnos unutar ekipe. Ako se dogodi nešto, moramo djelovati zajedno, međusobno si pomagati, a ta se suradnja tada ne može temeljiti samo na hijerarhijskom odnosu.”

Više od šest mjeseci doktorica Prtorić bila je stacionirana na otoku Krku kao članica vojnog tima za hitne helikopterske intervencije. “Čim stigne poziv, posada, medicinska sestra i ja morali smo biti spremni poletjeti za 15 minuta,” priča te objašnjava kako su se odmah nakon poziva medicinska sestra i ona počele pripremati za pružanje prve pomoći te dogovarali što će sve morati poduzeti.

Jeziv let helikopterom na petak 13.

Intervencije helikopterom uglavnom se koriste kod teških nesreća, ozljeđivanja, srčanih ili moždanih udara, tako da nerijetko pacijenti dolaze u kritičnom stanju. “Naš helikopter bio je zapravo prava mala bolnica. Imao je sve potrebne aparate, od defibrilatora i respiratora do aspiratora te, dakako, brojna druga pomagala kako bismo mogli pružiti svu neophodnu prvu pomoć.”

Doktorica Prtorić prisjeća se slučaja kad je jedna pacijentica doživjela težak infarkt. “Vrijeme je bilo vrlo loše, helikopter se cijelo vrijeme tresao jer smo imali turbulencije, a sat vremena koliko je trajao let, pacijenticu smo reanimirali. Na kraju smo joj uspjeli spasiti život. Bila mi je to jedna od prvih intervencija i još k tomu u petak 13., pa mi je ostala u sjećanju.” Bilo je, kaže, i lijepih intervencija kad su trudnice prevozili u bolnice.

Osposobljena i za najteže intervencije

Tako se doktorica Prtorić već na početku liječničke karijere osposobila i za najteže intervencije. I danas kod kuće ima spremnu vojničku odoru kako bi, u slučaju neke opasnosti, uvijek bila spremna odazvati se pozivu. Napominje kako se ipak nada da se to nikada neće dogoditi.

Unatoč toga što nije bilo lako provoditi dane na terenu, spavati u vrećama po svakakvom vremenu, ipak je to bilo, prisjeća se, jedno od najljepših razdoblja u njenom životu. “Bila sam mlađa, fizički besprijekorno pripremljena, pa sam doista uživala.” Stoga je odlučila ostati u vojsci, no ubrzo se pokazalo da to nije moguće. “Kad su raspisani natječaji za specijalizacije vidjela sam da ne traže traumatologe, pa sam se odlučila javiti na natječaj koji je raspisan na KBC Rebro.”

Neugodno ispitivanje pred komisijom

Na razgovoru s komisijom našla se sučelice s pet kirurga, dakako muškaraca, koji su je ispitivali. Što, kaže, nije bilo nimalo ugodno. Na sreću, kako je šef Zavoda za traumatologiju bio docent dr. Ivan Dobrić kod kojeg je polagala diplomski ispit, te zahvaljujući znanju i mirnoći koju je pokazala, primljena je na posao. “Bila sam presretna jer sam bila svjesna da se u vojsci, koliko god sam tamo željela ostati, ne može profesionalno razvijati jer radite ponajviše s mladim i zdravim ljudima.”

Zahvaljujući tome što je u vojsci bila uglavnom okružena muškarcima, brzo se privikla na to da su i na Zavodu oko nje isključivo muški liječnici.” Ponekad zaželim razgovarati s kolegicama doktoricama, bilo bi mi lakše da se nekome mogu povjeriti, no vremena se mijenjaju, sve je više žena kirurga, pa će se situacija, nadam se, ubrzo promijeniti.”

Civilni sustav nije tako rigidan kao vojni

Premda se i u bolnicama strogo poštuje hijerarhija, civilni sustav ipak je opušteniji od vojnog. Stoga joj je, priznaje, trebalo vremena naviknuti se na ležerniju atmosferu. “Na prvom sastanku bila sam potpuno zatečena kad sam vidjela liječnike kako međusobno potiho pričaju. U takvim situacijama u vojsci vlada apsolutna tišina što samo potvrđuje da se tamo hijerarhija poštuje puno rigoroznije nego u civilstvu.”

Premda je tijekom specijalizacije prošla sve odjele, od abdomena i plastične do ortopedije, vaskularne i elektivne kirurgije, prva ljubav bila je i ostala traumatologija. Ipak, premda je od malena željela postati liječnica, nikad nije ni pomislila da će se baviti kirurgijom.” Djelimice zbog toga što sam povjerovala u priče kako su svi kirurzi egomanijaci, a dijelom i zbog toga što je to iznimno naporna profesije,” objašnjava doktorica Prtorić.

Prekretnica na petoj godini fakulteta

Prekretnica se dogodila na petoj godini fakulteta kada je slušala predavanja iz kirurgije. Svidjelo joj se, a definitivnu odluku je donijela nakon što je prošla praksu na odjelu traumatologije u Traumatološkoj bolnici u Zagrebu. “Presudilo je to što je veliko zadovoljstvo kad možete pomoći ljudima koji su stradali u prometnoj nesreći ili na radu, kad ih spasite od smrti ili kada ih osposobite za normalan život.”

Istodobno, suočila se i problemima koje nosi sa sobom rad na kirurgiji. Za boravka u operacijskoj sali, primjerice, morala je nositi olovnu pregaču tešku oko 8 kilometara kako bi se zaštitila od zračenja. “Tijekom zahvata moraju se stalno koristiti rentgen uređaji kako bi vidjelo kako teku zahvati na kostima. Zbog toga je medicinsko osoblje stalno izloženo zračenju, pa mora biti dobro zaštićeno.” Nije lako raditi pod takvim opterećenjem, no, objašnjava doktorica Prtorić, brzo se navikula pa na kraju ni ne primjećuje koliko je ta oprema teška.

Velik broj pacijenata ima prelome od padova

Na Zavod za traumatologiju na KBC Rebro na kojem je zaposlena doktorica Prtorić, najčešće dolaze ljudi koji su doživjeli neke ozljede ruku i nogu. Veliki broj pacijenata su stariji ljudi koji pri padu slome kuk, dok su kod mlađih češće povrede gležnja, koljena, potkoljenice, prijelomi lakta ili podlaktice kao posljedica pada na ruku.

Među teže zahvate ubraja se sanacija multifragmentarnih prijeloma, kada se dogode više od dva loma kostiju. “Pacijenta se mora sagledati u cijelosti, u kakvoj je fizičkoj kondiciji, valja vidjeti u kakvom su stanju kosti, mogu li se spojiti, treba li koristiti pločice, vijke, implantate…”

Na Zavodu za traumatologiju na KBC-u Rebro zbrinjavaju se i najteži pacijenti, oni politraumatizirani iz prometnih nesreća ili padova s visina. Često su takvi ljudi životno ugroženi pa se operativni zahvati moraju izvesti što prije.

Dug oporavak nakon prijeloma zdjelice

Među najteže operacije spadaju one nakon prijeloma zdjelice. “Tada je najveća opasnost od velikog gubitka krvi, što ugrožava život pacijenta.” Doktorica Prtorić prisjeća se kad je u bolnicu dovezen čovjek na kojega se prevrnuo traktor i slomio mu zdjelicu. “Bila sam dežurna, morali smo ga operirati, na sreću uz mene je bio stariji kolega, pa je sve prošlo u najboljem redu.”

Prvo su mu stabilizirali zdjelicu, a potom ga uspješno operirali. “Premda mi je to bio jedan od prvih tako kompliciranih zahvata, nije bilo vremena za razmišljanje ili strah, bila sam jedino koncentrirana na to kako riješiti problem.” Tek poslije operacije, objašnjava, shvatiš koliko je to bila zahtjevna operacija. Postoperativni oporavak u takvim slučajevima iznimno je važan, traje nešto dulje, a za doktoricu Prtorić najveća nagrada bila je kad je tog pacijenta nakon godinu dana srela u gradu u šetnji sa suprugom.

Stresne situacije ne samo za obitelji, već i za liječnički tim

Osim za obitelji, situacije u kojima su pacijenti životno ugroženi ili u teškom stanju, stresne su i liječnički tim.” Iako smo pripremljeni za takve slučajeve, valja uznemirenim članovima obitelji smireno objasniti kakvo je stanje, bez uljepšavanja, ali i bez katastrofalnih prognoza, te kakav će biti tijek liječenja.”

Vrlo su također zahtjevne operacije kod otvorenih prijeloma kostiju jer su tada u pravilu oštećene krvne žile, pa treba pomoć vaskularnog kirurga. Također, teške su operacije kod prijeloma šake, ručnog zgloba, gležnja…”Tu ima puno struktura, ligamenata, živaca, pa valja biti vrlo pažljiv kako bi se sačuvala funkcionalnost tog organa.” Kod težih prijeloma kostiju često stradavaju živci i žile, a kako je sve okolo puno krvi i hematoma, pri obradi takvih ozljeda valja biti vrlo pažljiv.

Ni manji zahvati se ne smiju podcijeniti

No, doktorica Prtorić ističe da ne treba podcijeniti niti najmanji zahvat. “Svaka je operacija rizik. Od toga da pacijent mora dobiti anesteziju, do toga da se moraju spriječiti eventualna veća krvarenja. Stoga možda nije loše što ljudi ne znaju koliko stvari može poći po krivu,” zaključuje doktorica Prtorić.

Osim toga nije, primjerice, isto operirati osobu od 50 ili od 100 kilograma, kad je netko mlad, sportaš i u dobroj snazi ili kad na stol dođe starija osoba. “Važno je napomenuti da nakon operacije čovjek nije do kraja izliječen, jer je potrebna kvalitetna rehabilitacija kako bi pacijent opet postao funkcionalan i bio sposoban vratiti se na posao.”

Zanimljivo da među težim operacijama nisu i operacije kuka. Doktorica Prtorić ne može se načuditi kad starije kolege pričaju kako su nekoć ti zahvati trajali satima, kako je trebalo puno asistenata. “Nama mlađima je to nezamislivo jer je to danas rutinska operacija.”

Mentori pomno prate operacije koje vode specijalizanti

Premda je nakon pet godina specijalizacije doktorica Prtorić stekla puno iskustva pa je prilično samostalna u radu, ipak sve operacije specijalizanata pomno prate mentori i iskusniji specijalisti.
“Vrlo sam zahvalna Zavodu i Klinici što nam pružaju priliku da učimo, što puno ulažu u nas. Ne guraju nas u stranu, rade s nama, trude se i vježbaju nas da što prije počnemo sami operirati.”
Kad je bila na prvim operacijama stariji kolega liječnik govorio joj je da se mora što prije osamostaliti. “Moraš naučiti jer tko će mene operirati jednog dana ako bude trebalo.”

Na pitanje nije li dodatni pritisak kad mentor stoji iza nje i promatra kako izvodi operativni zahvat, doktorica Prtorić objašnjava da je to u početku bilo zaista neobično, pa i teško. No, kroz takav način rada pod kontrolom i pritiskom, mora proći svaki mladi kirurg.

“Takva situacija potiče pozitivnu tremu. Ubrzo se privikneš na prisustvo mentora jer on nije uz tebe samo zato da ti pomogne već i preuzima odgovornost za tvoje postupke, što, dakako, pojačava osjećaj sigurnosti”. Uostalom, zaključuje doktorica Prtorić, jedino se tako može osamostaliti i pripremiti za vrijeme kad će biti uz operacijski stol, a kraj njih će stajati netko mlađi tko ne može pomoći.

Do sedam sati dnevno u operacijskoj sali

Doktorica Prtorić u prosjeku dnevno provodi i do sedam sati u operacijskoj sali. Ponekad i duže ako tijekom zahvata dođe do nekakvih komplikacija. Svako jutro ustaje oko 6 sati, a u bolnicu dolazi prije 7 sati. Kao što mladi liječnici moraju dolaziti među prvima, tako odlaze kući među posljednjima, poslije 16 sati. Da bi izdržala taj naporan tempo, doktorica Prtorić ide na spavanje najkasnije prije 23 sata.

Dok, primjerice, liječnici koji nisu kirurzi, mogu ponekad doći na posao umorni ili neispavani, oni zaduženi za operacije nemaju taj luksuz. Od ranog jutra moraju biti maksimalno koncentrirani na ono što rade, a to se ne može ako si neispavan ili si se duže u noć zadržao izvan kuće. “Naprosto u svakom trenutku valja biti fizički i mentalno stabilan i u formi da bi se izdržali svi ti napori,” napominje doktorica Prtorić.

Operirani pacijent je odgovornost kirurga

Svaki pacijent koji je operiran odgovornost je kirurga koji je izvršio zahvat. Stoga liječnika koji je izveo operaciju ne može nitko zamijeniti, već se on mora vratiti od kuće ili čak s godišnjeg odmora kako bi obradio pacijenta.

Doktorica Prtorić upozorava da je problem medicinske struke u nas to što nije dovoljno društveno priznata i uvažavana. “Važan je, dakako, novac, ali bitan je također odnos prema liječnicima. Imam dojam da je prije bilo više poštovanja prema doktorima. Danas je dovoljno doći na dežurstva pa da se vidi kako se ponašaju pojedini pacijenti.”

Žali se da nerijetko pacijenti svoje nezadovoljstvo ili frustracije iskaljuju na medicinskom osoblju, premda oni nisu ništa krivi. “Odgovoran je sustav i organizacija, no sva se krivnja prebacuje na nas što nije nimalo ugodno.”

Velika pomoć obitelji i zaručnika

Priznaje da je, dok je bila mlađa, i ona razmišljala o odlasku u inozemstvo. “U Njemačku i Švedsku odselile su moje dvije najbolje prijateljica, pričale su kako im je tamo bolje, pa sam se malo pokolebala. No prevagnulo je to što su mi ovdje roditelji, brat, nećaci, zaručnik, a bez njih ne bih mogla.”

Velika angažiranost na poslu, osim što je iscrpljujuća, neminovno utječe i na privatni život. “Sada imam puno manje vremena nego u doba kad sam bila u vojsci ili na praksi. Kad se svemu dodaju i 24-satna dežurstva, koja se znaju i odužiti, onda zaista ostane premalo slobodnog vremena, pogotovo stoga što još i moram učiti kod kuće i proučavati stručnu literaturu.”

Velika su joj pomoć obitelj i zaručnik koji imaju razumijevanja za radno vrijeme koje se nikada ne može točno predvidjeti. Također, oslobođena je i kućanskih poslova i kuhanja pa je lakše. “Brige od kuće ne donosim na posao, no premda je teže, ne donosim ni probleme s posla kući,” zaključuje doktorica Andreja Prtorić.