Nakon što je donesen Zakon o obnovi Zagreba, postavlja se važno pitanje: imamo li dovoljno radnika?
Hoće li obnova Zagreba ovisiti o uvozu strane radne snage? Razgovarali smo sa stručnjacima
Dok se mjesecima čekao Vladin zakon o obnovi Zagreba i okolice, koplja su se lomila oko toga kako će se obnavljati i tko će platiti. Sada kad su barem konture zakona poznate, u prvi je plan izbilo pitanje tko će sve to obnavljati. Ono je vrlo ozbiljno jer građevinskih radnika u Hrvatskoj nema, a u Zagrebu treba popraviti ili nanovo izgraditi 25 tisuća objekata koje je skršio potres, a od kojih je, prema podacima Ministarstva graditeljstva, oko šest tisuća potpuno neupotrebljivo.
U Njemačkoj zarađuju 2,5 tisuće eura
S propašću starih graditeljskih divova poput Industrogradnje, Konstruktora, Viadukta i Hidroelektre, gomila radne snage je ostala bez posla, a mnogi od tih kruh su potražili u inozemstvu. Kvalificirani armirači, betonirci, dizaličari, zavarivači, vozači i drugi građevinci koji su otišli na bauštele u Njemačku zarađuju tamo i do 2,5 tisuće eura na mjesec i hrvatske plaće od pet ili sedam tisuća kuna više ih ne zanimaju.
Organizirana obnova još nije ni počela, a za sve profile građevinskog kadra zaposlenog u poduzećima koja su opstala ili su osnovana u posljednjih desetak godina već sada ima toliko posla da se ne može doći na red. Što će biti kad se krene sa Zagrebom, zato je lako predvidjeti.
S obzirom na procjene da će obnova Zagreba i okolice koštati 86 milijardi kuna – a cifra premašuje polovinu godišnjeg državnog proračuna – interes građevinskih firmi za sudjelovanje na natječajima sigurno će biti velik. Ali za tako opsežan i složen tvrtke naprosto nemaju ljudstva.
Uvoz ljudi koji su spremni raditi za male plaće
Najveće građevinsko poduzeće Kamgrad, koje trenutno zapošljava 734 ljudi, po broju radnika daleko nadmašuje sve ostale koji će se, s obzirom na vrstu posla kojom se bave, vjerojatno nadmetati za ugovore u Zagrebu.
Križevački Radnik ima 362 radnika. Strabag 295. ING GRAD 198. Zagrebgradnja 100. MEŠIĆ COM 83. Zagrebački GIP Pionir 70. A interes za sudjelovanje u obnovi postoji i u Lavčeviću koji na plaći ima 31 čovjeka te u Ingri sa samo 21 zaposlenikom. Stvar neće spasiti ni skromni kapaciteti mnogih još manjih, posve minijaturnih i nepoznatih poduzeća diljem Hrvatske, koja, da stvar bude gora, nikad nisu sudjelovala u tako složenim i pipavim projektima kakvi će se morati odraditi u Zagrebu.
No predsjednik HUP-ove Udruge poslodavaca u graditeljstvu Mirko Habijanec, inače prvi čovjek Uprave tvrtke Radnik iz Križevaca, nije pesimističan unatoč brojkama. ”Ma, imat ćemo ljudi”, kaže, ”radnici će biti bolje plaćeni. Što nam bude falilo, uvest ćemo izvana”.
Lani 10.000 na minimalcu, nekima ostatak ”na ruke” u kešu
Jasenka Vukšić, predsjednica Sindikata graditeljstva u SSSH, podsjeća da je Vlada lani odobrila uvoz 18.800 radnika, a vjeruje da će kvote morati biti posve ukinute. Građevinska poduzeća će, kaže, manjak hrvatskih radnika nadoknaditi ugovorima sa stranim radnicima iz susjednih zemalja, Ukrajine, Albanije i gdje god se mogu dobiti ljudi koji su spremni raditi za skromne plaće.
Gradilišta u Hrvatskoj već sada su puna radnika koji natucaju hrvatski, Kinezi, uostalom, grade Pelješki most, a na natječaje za obnovu Zagreba sigurno će se javljati i tvrtke iz inozemstva, kaže gospođa Vukšić.
”No stvar je u tome da se standardi u građevinarstvu moraju podići jer mnogi radnici, i naši i strani, formalno rade za minimalac, a poslodavci nekima od njih isplaćuju ”ostatak” na ruke. Takvih je lani bilo oko 10.000, a to je više od 10 posto ukupno zaposlenih u ovoj djelatnosti”.
Nedostaje – svih
Pitamo je kojih građevinskih profila najviše nedostaje, a ona odgovara: ”Svih”. Mladi, kaže, nisu zainteresirani za školovanje za građevinska zanimanja koje se s razlogom nazivaju ”tri D” – ”dirty, difficult, dangerous”, što znači prljava, naporna i opasna – a kod nas su još su k tome i loše plaćena. A iskusne radnike, koji su zbog vala stečajeva i predstečajnih postupaka u branši odlučili napustiti Hrvatsku i zaposliti se u razvijenim zemljama, moramo prekrižiti jer se na naša ispodprosječna primanja nemaju računice vratiti.
Ispada, dakle, da će tempo radova u Zagrebu, osim svega ostaloga, u dobroj mjeri ovisiti i o uvozu strane radne snage i malim podizvođačima s kolca i konopca koje će angažirati poduzeća koja pobijede na natječajima. Utoliko su duge godine obnove stres na koji se građani glavnog grada moraju pripremiti. ”Deseci godina”, kaže Mirko Habijanec.