Nakon velikih prosvjeda često se ne dogodi baš ništa, no priča sa #spasime je drukčija. Žene iz inicijative objašnjavaju zašto

Nasilje je za kukavice, ljubav je za hrabre. Svjestan sam da prva rečenica, posebno na Balkanu, zvuči kao utopija ili nekakav hipijevski relikt. Ali ja druge esencije života ne znam. Podsjećam da fukare svoje kukavičluke u djelićima sekunde pretvaraju u sadizme. Ljubav se, pak, odvažno, dugo, nesebično i uporno gradi. Cijeloga života. Elem, jednu od najljepših posveta ljubavi, uz beskompromisni obračun s nasiljem, proteklih je mjeseci strelovito ispisala građanska inicijativa Spasi me.

Njezin bedem nade je čvrst i plemenit. Bogme, nešto najčvršće i najljudskije što se u posljednje vrijeme pojavilo na toksičnom, muljevitom i neljudskom tlu Hrvatske. S kvartetom divnih i nesalomljivih fajterica iz najužeg #SPASIME-tima radio sam priču za Telegram, osjetivši se blagoslovljeno i zaštićeno. Ohrabren njihovom empatijskom željeznom voljom da bace pojas za spašavanje ovom društvu potonulom u bešćutnost. Neposredan nam je povod humanitarna večer (održat će se u petak, 14. lipnja u zagrebačkom hotelu Esplanade) prikupljanja donacija u Fond za hitnu pomoć i zaštitu žrtava obiteljskog nasilja, kojeg su nedavno zajednički osnovale inicijativa Spasi me i zaklada za ljudska prava i solidarnost Solidarna.

Kako je Jelena Veljača pokrenula inicijativu

Kada je posljednjeg februarskog dana ove godine pomahnitali otac na Pagu pokušao ubiti svoju djecu, u tom je jutru horora svanulo i sićušno svjetlo. Smlavljena viješću o tom užasnom obiteljskom zločinu, glumica, producentica i scenaristica Jelena Veljača tada je na svom Facebook profilu nagonski kriknula na uzbunu. I tako zapalila iskru inicijative Spasi me. Naprosto joj je prekipjelo od nojevskih alibija pasivnosti u kojima je naše destruirano društvo umrtvilo instinkt ljudskosti. Uz ovaj paški, jedan pulski slučaj koji se odigrao 2017. bio je ključan za njezin angažman vezan za ovu prebolnu temu.

„To je slučaj malog Denisa Pašića kojeg je majka, nakon godina zlostavljanja, ubila. Mislim da malog Denisa nikada neću zaboraviti. Ta je žena bila u sustavu socijalne skrbi, naime. Kao i obitelj iz Paga“, Veljača gorko objašnjava motive pravedničkog gnjeva koji ju je nagnao da pokuša nešto učiniti u suzbijanju zaraze nasilja u našim porodicama i društvu u cjelini. Ostalo je legenda: u prvih pet dana ožujka grupa #spasime je narasla na 48.000 ljudi.

Platforma za potresna svjedočenja žrtava nasilja

Odmah je postala i platforma za potresna svjedočenja žrtava mahom obiteljskog nasilja, što je itekako dalo pravo pokretačicama inicijative da odlučno ukažu na to da nasilje u obitelji nije niti smije ostati u privatnoj domeni. U Zagrebu je 16. lipnja održan impresivan skup na Tomislavcu na kojem se okupilo preko 6.000 ljudi. Ondje su artikulirani prvi zahtjevi inicijative #spasime prema zakonodavnim i izvršnim institucijama Hrvatske u svrhu urgentnog rješavanja pitanja prioritetno obiteljskog i rodno uvjetovanog nasilja te svakog drugog iskaza nasilja i netrpeljivosti. Facebook grupa je do danas narasla na 57.000 onih koji vjeruju da se možemo i moramo oduprijeti brutalnostima i agresiji usađenima u svaku poru našeg društva.

„Kad čovjek instinktivno reagira, nema kalkulacije. Očito je zapravo svima došla voda do grla, i mislim da je posve nebitno tko je pokrenuo val“, odgovara mi Jelena Veljača na pitanje je li očekivala da će postići takav lančani udar, toliki eho javnosti? Kao poznata osoba nesumnjivo ima karizmu i potencijal da pred javnošću iskomunicira strašan problem kao što je nasilje. S druge strane, idealna je meta i hrabro se izložila da ju anonimne kukavice razapinju s optužbama za samopromociju. Kako je riješila taj stresni paradoks? „S puno posla“, jednostavno kaže: „Nemam uopće vremena razmišljati o nuspojavama inicijative. Članice inicijative i ja radimo 12 sati dnevno.“

‘Žrtve trebaju hitnu i trenutnu pomoć’

Redateljica Anica Tomić, s dramaturginjom Jelenom Kovačić Solarić, imala je zadatak „dramaturški“ kanalizirati lavinu bolno iskrenih svjedočanstava žrtava koja se slila na Facebook. Je li ju zapanjilo ono što je tamo stajalo, golo i nebranjeno u svojoj sumornoj istini? „Potreba za govorom uistinu je nešto što je grupu učinilo posebnom i snažnom. Neke od žena prvi put u svom životu dovoljno su se ohrabrile da pod punim imenom i prezimenom u jednoj zatvorenoj grupi od 57. 000 ljudi podijele svoju traumu koja često ide od najranijeg djetinjstva“, veli Tomićeva.

„Ta snaga govora i želje da se nešto promijeni i da se osnaže, jedna je od stvari zašto naša inicijativa postoji već tri mjeseca. Njihov glas postaje tako i naš glas – onaj zbog kojeg nam nije ništa teško učiniti. Tako je i pokrenut Fond u suradnji sa zakladom Solidarna, ne zato da zamijeni državu i njene obveze, pogotovo otkad je ratificirana Istanbulska konvencija, nego da trenutno i hitno pomogne onima kojima je potrebno.“ Nevjerojatno je da se i u 21. stoljeću u našem retrogradnom društvu brojna prava žena isprdavaju, ignoriraju ili brutalno ruše. Šakom u glavu. Koliko je tu zakazala edukacija i obrazovanje? „Ignorancija počinje jer sistem je nasilan i patrijarhalan. Oblici nasilnog diskursa sveprisutni su od najranije dobi“, neuvijeno analizira Tomić.

„Odgojno-obrazovne institucije mogu i trebaju u svojim prevencijskim programima od najranije dobi odigrati ključnu ulogu, ali naravno kasnije i vladajuće strukture koje ne smiju ni deklarativno, ni fizički podržavati bilo koji oblik nasilja, a kad govorimo o nasilju, mi govorimo o bilo kojem psihičkom, verbalnom ili fizičkom ulasku u tuđi prostor. Edukacija o tome što je nasilje trebala bi biti predmet u školama, kao kako i na koji način ga ne podržavati. Sistematsko i međusektorsko zajedništvo odgojno-obrazovnog procesa kao i vladajućeg sistema bio bi mogući sustavni način promjene. Naime, ako u privatnom sektoru imate nasilje ono će jednom eskalirati u javno i zato obiteljsko nasije nije privatna stvar.“

Društvo puno ravnodušnih ljudi koji okreću glavu

Rekao bih da je, osim ogrezlosti u nasilju, ovom društvu jednako težak problem visoki postotak otupjele bešćutnosti. Posve ravnodušnih ljudi koji naivno mantraju da se nasilje događa drugima, da teror po njih nikada neće doći, onih koji nad nasiljem okreću glavu ili neosjetljivo sliježu ramenima. Moje sugovornice složile su se sa mnom u detektiranju tog opakog humusa na kojem se nasilje obilno hrani. „Mislim da sve te anomalije imaju isto izvorište – društvo osiromašeno, i tranzicijom, i duhom. Samo prosperitetno društvo može napredovati, samo kad su zadovoljene osnovne potrebe čovjeka… Mi smo svi žrtve sustavnog urušavanja ovog društva. Sad treba dodatni napor da bi se ono izliječilo. Ponosna sam što je inicijativa Spasi me važan dio tog procesa“, iznosi Veljača.

„Da, ravnodušnost je otišla predaleko, to je isto jedan od glavnih problema“, slaže se odvjetnica Una Zečević Šeparović: „Često ni žrtve same ne prijavljuju nasilje, a drugi je problem što ljudi koji su s njima u kontaktu, susjedi ili članovi obitelji, poznanici, zdravstveni djelatnici, obrazovni djelatnici, socijalni radnici… često propuštaju prepoznati nasilje ili smatraju da to nije njihova stvar. Da će se to već nekako riješiti, spuštaju se roletne i pojačava se muzika da se to ne čuje… A mi smo i prema zakonu dužni prijaviti nasilje ako mu svjedočimo.“

Anica Tomić smatra da je ravnodušnost obrambeni mehanizam kao posljedica sistematskog osiromašivanja i jedne ekonomsko-socijalne apatije u koju smo dovedeni kroz nekoliko desetljeća: „Nedjelovanje jest ravnodušnost, kao i svjedočenje kada čujete, recimo, nekoga da nanosi bol nekom drugom. Osobno bih željela da možemo zajedno kroz neku budućnost doći do misli francuskog pjesnika Anatolea Francea koji zapisuje da više voli ludost entuzijazma, nego ravnodušnost mudrosti.“

Traže da se nasilje kvalificira isključivo kao kazneno djelo

Odvjetnica Una Zečević Šeparović znatno se angažirala baš na pružanju pravne pomoći ranjivim skupinama – onima koje se u našim mrzilačkim predatorskim raspodjelama moći često nađu odbačene i nemoćne na brisanom prostoru. Jedan od najbitnijih zahtjeva inicijative Spasi me istaknut prema zakonodavnoj i izvršnoj vlasti jest da se nasilje u obitelji kvalificira isključivo kao kazneno djelo. Prema trenutnoj praksi regulirano je i kaznenim i prekršajnim zakonom pa je ostavljeno nadležnim tijelima na terenu da procijene kako će goniti obiteljskog siledžiju. Najčešće se dogodi da manijačkom gadu odvale prekršajnih 500 kuna, ovaj plati, vrati se kući, još više zamračen, pa sav bijes još žešće iskali na ženi i djeci.

„Radi se o radnjama tjelesnog nasilja i spolnog uznemiravanja iz definicije nasilja u obitelji iz Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, dakle za te dvije radnje se mi zalažemo da postanu kazneno djelo. Odnosno dio kaznenog djela nasilja u obitelji članka 179.a Kaznenog zakona. I mi smo na sastanku s Vladom dogovorili redefiniciju tog kaznenog djela“, pojašnjava Zečević Šeparović pravne osnove ovog važnog prijedloga. Taj proces bi, nada se odvjetnica, trebao započeti uskoro. Osnovane su dvije radne skupine pri Ministarstvu pravosuđa, jedna za izmjenu Zakona o zaštiti nasilja u obitelji i jedna za izmjenu Kaznenog zakona. U ovoj drugoj skupini trebalo bi se raspravljati o zahtjevu inicijative, na koji način će se uglaviti u zakon.

Prema podacima Državnog odvjetništva Republike Hrvatske u 2019. je prijavljeno ukupno 3150 slučajeva nasilja u obitelji, od toga je 298 slučajeva kvalificirano pod kaznena djela, dok je u istom razdoblju lani kazneno gonjeno samo 187. Una Zečević Šeparović vjeruje da tu ima efekta i ove spasilačke inicijative: „Jer, uz naš zahtjev da se mijenja zakonska regulativa mi smo stavili i zahtjev da se odmah daju naputci policiji i DORH-u da se u slučajevima prijave nasilja u obitelji, kada se radi o slučajevima tjelesnog nasilja i spolnog uznemiravanja, uvijek to kvalificiraju kao kaznena djela a ne prekršaji, što i jesu u mogućnosti prema postojećem KZ-u ali je to prepušteno njihovoj diskrecijskoj odluci.“

Uz fizičko nasilje, najveći je problem psihološka tortura

Za razliku od fizičkog nasilja, psihološku torturu je daleko teže utvrditi. Psihosadist lakše sakrije tragove. Što možemo u tom smjeru poduzeti? „Psihološko nasilje je jako prisutno i gotovo uvijek prethodi fizičkom nasilju. Tu bi prvenstveno edukacija trebala postojati na strani institucija koje prve dolaze u dodir sa žrtvama. To su, dakle, zdravstveni djelatnici, odgojno-obrazovni djelatnici, pa onda po prijavi centri za socijalnu skrb i policija“, izlaže Una, podsjećajući na jednu paradoksalnu posljedicu naših patrijarhalnih relikta.

„Često se u našem društvu, nažalost, događaju i dvostruke prijave. Za nasilje u obitelji se prijavljuju i žrtva i počinitelj. Često se u žrtvi traži krivca, što je to ona mogla učiniti da je nasilnik prema njoj bio nasilan. To su sve pogrešne stvari, na taj način se prema žrtvama ne bi smjelo postupati. I definitivno je potrebna sveobuhvatna edukacija svih institucija i djelatnika koji dolaze u dodir sa žrtvama u nekom segmentu njihovih života.“

Nasilje u obitelji nije i ne smije biti privatna stvar. No, u praksi se slučajevi ruše i nasilnici brane upravo na toj platformi privatnosti. „Da, problem je našeg društva da ljudi okreću glavu jer smatraju kako je nasilje između muškarca i žene, odnosno u obitelji, privatna stvar te obitelji, što apsolutno nije točno“, rezolutna je Zečević Šeparović: „I sve dok prevladava takvo razmišljanje dotada nećemo moći taj problem iskorijeniti. Dakle, to nije privatna stvar, to je stvar u kojoj pati pojedinac u državi i država je dužna zaštititi ga na adekvatan način. Sukladno svim važećim propisima, što se, nažalost, još uvijek ne događa dovoljno često, dovoljno adekvatno i dovoljno brzo. Mi upravo želimo u suradnji s vlastima doći do konkretnih rješenja tih problema.“

Važna koordinacija pravosuđa, policije i centara za socijalnu skrb

Iz inicijative ističu da je najpotrebnije poraditi na koordinaciji između triju institucija koje su prve po prijavi obiteljskog nasilja: pravosuđa, odnosno DORH-a, centara za socijalnu skrb i policije. Jer, kako tvrdi odvjetnica Zečević Šeparović, oni su, nažalost, na terenu često nekoordinirani. Ne znaju jedni što rade drugi i ne može se postići adekvatna zaštita žrtve. Zato inicijativa predlaže barem mjesečne radne sastanke ta tri predstavnika. Recimo, u Srbiji imaju takve sastanke svakih petnaest dana. „Napokon smo se pokrenuli, iz srca. Nemamo nikakve političke ambicije, sve imamo svoje karijere, djecu, muževe…“, gorljivo iznosi Una: „Jedino što želimo jest ne stati dok se barem oni zahtjevi koje smo istaknuli i koji su nam obećani na sastanku s Vladom, ne ispune do kraja. A rok je kraj godine.“

Učinjeno je zaista mnogo u dosadašnjim spasilačkim akcijama. No nema se vremena za predah. Toliko je još nesretnih, poniženih i ranjenih kojima treba pomoć, ohrabrenje i zakonska zaštita u zemlji bezakonja. Jelena Veljača iznosi daljnje akcije inicijative: „U ponedjeljak 17. lipnja imamo sastanak u Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku s ministricom Nadom Murganić. Zaista se nadam da ćemo pronaći način da ostvarimo dijalog sa socijalnom politikom, taj dio je ključan za rješavanje ovog problema. Četvrtog srpnja je programska sjednica saborskog Odbora za ravnopravnost spolova na kojoj će, uz članove, sjediti i akterice civilne scene, i članica inicijative #spasime.“

Osnivanje Fonda jedna je od ključnih faza inicijative

Osnivanjem Fonda #SPASIME početkom lipnja počela je jedna od ključnih faza u osmišljenoj brizi nad žrtvama nasilja. Prema najnovijim podacima Svjetske banke, među onima koji su isključeni s tržišta rada u Hrvatskoj žene čine 57,4 posto! Kao razlog tome čak trećina njih navodi brigu o članovima obitelji. Financijski efekt jako je bitan jer je često isproban alat ucjene u rukama nasilnika. Tako da je ekonomska pomoć itekako važna u procesu osamostaljivanja maltretirane žene. Naravno, odmah se oglasilo krdo hejtera koje je počelo virtualno linčovati članice inicijative da sebi zgrću pare.

„Što se tiče transparentnosti sve je moguće vidjeti na našim stranicama: solidarna.hr i spasi.me. Fond je pokrenut u cilju pružanja interventne skrbi žrtvama nasilja u smislu pravne, liječničke, ekonomske, psihološke ili stambene pomoći, i to iz potrebe da se javnost osvijesti o tom problemu. Ne iz razloga što bismo mi htjeli zamijeniti vladajuće institucije koje se trebaju time baviti, nego jednostavno zato što takve pomoći u njihovim financijskim planovima trenutno nema“, objašnjava producentica Nerma Mehadžić koja je sa strane inicijative predstavnica u Zakladnom vijeću Fonda #SPASIME.

U vijeću su i Sanja Sarnavka, predsjednica zaklade Solidarna, liječnik Dean Ajduković, pravnica Antonija Petričušić i psihoterapeutkinja Biserka Tomljenović. Tako da su stručno pokrivena sva područja koja se tiču nasilja u obitelji. „Upravno vijeće Solidarne donosi odluku a mi donosimo prijedlog financijske pomoći. Podijeljena je na najhitnije slučajeve gdje se pomoć donosi u roku u 24 sata i na one, recimo, manje hitnije slučajeve, kao što su razni sudski troškovi gdje se razmatranje vrši u periodu od 15 dana. Maksimalna količina sredstava po osobi je 15.000 kuna. S obzirom na to da obiteljskog nasilja ima jako puno kod nas, vidjet ćemo koliko ćemo skupiti novca. Očekujemo na ovoj humanitarnoj večeri u petak neku brojku od milijun kuna“, kaže Nerma.

‘Političari moraju provoditi nultu stopu tolerancije nasilja’

Koliko su pojedini neosviješteni mediji načinili štete tabloidnim, senzacionalnim prikazom nasilnika? „Kad se pokrenula naša inicijativa mi smo puno govorili o tome. I moram priznati da se dosta njih na neki način osvijestilo po tom pitanju. Žrtvama se daje više prostora. Ima naravno onih koji smatraju da je to dodatna viktimizacija, ali mislim da je zbog ogromne količine nasilja bitno da se suptilno daje prostora njihovim sudbinama. Tu ni slučajno ne smije doći u obzir senzacionalističko pisanje“, razmišlja Mehadžićeva.

Institucije društvenog upravljanja dobrano su nam zapuštene ili oholo zamandaljene u nekoj virtualnoj stvarnosti. Što je također jedan od neugaslih reaktora nasilja. Na primjer, na nedavni brački izljev nasilja iz mržnje prema drugom i drukčijem, predsjednica države piskara po Twitteru umjesto da jasno, bez kalkuliranja osudi zlo. Nama se događaju i takvi apsurdi da o eklatantnoj barabi koja razbija suprugu iza vrata svoga doma, partija raspravlja na tajnovitim sastancima, umjesto da tipa promptno prijavi policiji. „Mi apsolutno osuđujemo svako glorificiranje nasilja tako da apeliramo na vladajuće da moraju osuđivati nasilnike i u svojim redovima. Nultu stopu tolerancije moraju političari svakodnevno provoditi“, odlučna je Nerma.

Zanima me što Anica Tomić iz svog iskustva može reći kolika je snaga kazališta da hrabro progovori o mračnim temama nasilja u nama i među nama? Što je dirljiva terapeutska predstava „Ovo bi mogla biti moja ulica“, praizvedena 2010. u ZKM-u, i posvećena žrtvi Luke Ritza, promijenila u njoj samoj? „Pojačala mi je svijest i osobnu odgovornost prema tome da smo u svakom dijelu svog života odgovorni, ali da odgovornost kako kaže Gavella traži da staviš cijelog sebe na kocku i pritom ne misliš o posljedici za sebe samog. To je i razlog zašto sam u Inicijativi. ‘Ulica’ je za generacije mladih ljudi uistinu bila terapeutska i po podacima koje imamo smanjila je međuvršnjačko nasilje, ona je za mlade bila i katarzična – jer je nakon predstave dala mladima da govore i da ih se čuje. Govor je terapeutski jer uključuje drugog koji te čuje dok govoriš.“

I inicijatorice #spasime susretale su se s nasiljem

Ove sjajne žene odgovorno nastupaju u ime borbe za opće dobro. Jesu li ikada na svojoj koži osjetile nasilje ili netrpeljivost? „Ne znam tko nije“, jezgrovita je Jelena. „Moram priznati da u svom okruženju, hvala bogu, nisam osjetila nasilje. Naravno, kao mlada žena u svojoj struci sam osjetila nekakve slabije oblike na koje zbog svog karaktera znam odgovoriti“, kaže Una: „Sad kao trudnica također osjećam da je društvo nezainteresirano za slabije skupine, ali od malena sam naučena da se znam izboriti za sebe.“

Nerma, pak, upozorava na standardizaciju nasilja: „Toliko je u srži društva da zaista mislim da nismo ni svjesni koliko je to veliko. Koliko se vrši nasilje nad svima nama, a vjerojatno smo i mi ponekad počinitelji nasilja a da nismo svjesni da to činimo. U svakom slučaju, u svojoj blizini sam nazočila takvom nasilju, ne u svojoj užoj obitelji ali u krugovima koji su meni bliski. Što je i jedan od razloga zašto sam bila svjesna koliki je to veliki problem. Žrtve često ni same nisu svjesne da se nasilje vrši nad njima. Edukacija, edukacija je bitna, da se od rane dobi, od vrtića i škola, uvedu programi pomoću kojih će ljudi generacijama svjesno sprečavati nasilje.“

Naposljetku, da li kao majke osjećaju strah od budućnosti u kakvom društvu će odrastati njihova djeca? Razmišljaju li o odlasku ili bi to bila predaja pred bagrom? „Nikad nisam razmišljala o odlasku iz Hrvatske, pa ni sada“, odlučna je Jelena, a ni Anica se ne predaje: „Kako bi rekao Bora Ćosić – netko mora i da ostane. Odlučila sam ostati i, zapravo kroz predstave i ono što aktivno radim u kazalištu, pokušati napraviti malo bolji svijet. Naravno tu su i moja djeca, kojoj taj -nadam se malo bolji svijet- i ostavljam. Sa srećom u džepu i osmijehom na licu, kako bi rekao Luka Ritz, idemo dalje .“