Naš drugi Božić u Zagrebu: ‘Pobjegle smo od rata u Ukrajini i ovdje našle dom. Sad pomažemo drugima’

Mjesto susreta bio je Europski trg u Zagrebu, pješačka zona podno Katedrale čiji naziv podsjeća da je Hrvatska prije deset godina postala dio Europske unije. Oko nas širio se miris fritula i kuhanog vina – kao uostalom u cijelom užem centru grada – a iza naših leđa, na staklenom izlogu „Kuće Europe“, na plavo-žutoj pozadini stajao je natpis „Zajedno za Ukrajinu“, moto koji prolaznicima šalje političku poruku: Europska unija solidarna je s Ukrajinom.

Scenografija je bila znakovita i praktična. S našom se sugovornicom nikada ranije nismo susreli, pa joj je bilo lako naći nas ispred natpisa u izlogu „Kuće Europe“. Natpisa istovremeno uočljivog, ali i simboličnog: Iryna Pronenko je Ukrajinka s privremenom adresom u Zagrebu, poduzetna mlada žena koja pomaže sunarodnjacima izbjeglim pred ratom, a koja je i sama došla u Hrvatsku nakon što je u veljači prošle godine ruska vojska pokrenula invaziju na njezinu domovinu.

O jelkama i (pravom) snijegu

S Irynom, njezinom kolegicom Nataliiom Hryshchenko, direktoricom udruge “Svoja”, te Olgom Afanasievom i njezinim devetogodišnjim kćerima – Anjom, Mashom i Sonjom – našli smo se na zagrebačkom Adventu, par dana prije Božića. Europski trg činio se kao logična lokacija našeg susreta: tjedan ranije Europsko vijeće donijelo je povijesnu odluku o početku pregovora s Ukrajinom o ulasku u EU.

Oko nas treperile su lampice, uz obližnju zgradu prodavali su se svjetleći baloni, a na štandovima jele pikantne kobasice. Sve je tako slično kao nekad u Ukrajini: ukrašeni parkovi, osvjetljeni trgovi, klizalište, kućice, kobasice, kuhano vino… „Samo su jelke kod nas puno veće“, primjećuje Iryna koja je, kao i Olga i njezina obitelj, u Zagreb stigla iz Harkiva, a Nataliia iz Irpina.

Na terasi obližnje slastičarnice, gdje su se Nataliia i Iryna upoznale prošlo ljeto – i tako je krenula njihova uspješna suradnja – Anja u čudu prstom prelazi preko ukrasa na staklu: „Je li ovo brašno ili umjetni snijeg?“. Nije razlika samo u jelkama; u ovo doba godine u Ukrajini obično padne pravi snijeg.

Službeni novi datum Božića

Ove su žene sa svojim obiteljima u Zagreb stigle nakon prošlogodišnje invazije ruske vojske na Ukrajinu – „rat je počeo još 2014.“, napomenut će u razgovoru Nataliia, skrećući pozornost na često zaboravljenu činjenicu da je napad u veljači 2022. bio dramatična eskalacija davno započetog sukoba – i u Hrvatskoj slave već drugi Božić.

Ove godine i formalno 25. prosinca: krajem srpnja predsjednik Volodimir Zelenski potpisao je zakon kojim je datum blagdana službeno promijenjen kako bi se „distancirali od ruskog nasljeđa“. Datum je drugačiji, ali običaji isti: okupljanje obitelji, prijatelja, bliskih ljudi, barem onih koji su ovdje. Tradicionalno se jede pečena patka punjena jabukama, pričaju nam naše sugovornice, ali Ukrajinci su i ljubitelji ribe, vele.

Slana haringa pod bundom

„Najpopularnija je haringa. Imamo posebnu salatu u kojoj je slana haringa glavni sastojak. Ta salata fali svim Ukrajincima u Hrvatskoj jer ne možemo naći pravu soljenu haringu“, kaže Iryna, nabrajajući što sve ide u „haringu pod bundom“, kako je naziv ove neobične salate koja više podsjeća na tortu.

„To je jelo za blagdane, rođendane, za prilike kad se okupljaju obitelj i prijatelji“, govore dok vilicom uzimaju zalogaj tradicionalnog jela, ali hrvatskog – zagorske štrukle. I mada drugačiji, odmah ih asociraju na ukrajinske varenike – kao da i u tom tanjuriću postoji trunka nostalgije za domovinom koju su napustili. Nimalo iznenađujuće: u Ukrajini su im još uvijek roditelji, braća, rodbina, prijatelji…

Povratak u ruševine Irpina

Irynina mama i baka su na okupiranom području, u jednom selu blizu ruske granice. Taj dan kad smo se našli na zagrebačkom Adventu, u selo se vratio internet, prvi puta nakon eskalacije rata, pa ju je mama nazvala iz kuće – prije su se povremeno čule zahvaljujući WiFi-ju u lokalnoj školi – i Iryina je nakon dugo vremena vidjela i baku. Mlađi brat joj je također u Ukrajini, na studiju na zapadu zemlje.

Nataliia je iz Irpina, grada u blizini Kijeva, koji je jako stradao na početku invazije. Uništeno je, kaže, 70 posto kuća, stradala je i njezina. Brat joj i dalje živi u Irpinu. Ljudima je osiguran privremeni smještaj, a u obnovi pomažu međunarodne organizacije. Sin joj, pak, studira u Poljskoj; zajedno su otišli iz Ukrajine u ožujku prošle godine dok je on još bio srednjoškolac.

‘Htjele smo pomoći ljudima’

Nekoliko mjeseci nakon što je došla u Hrvatsku, Nataliia je došla na ideju o osnivanju udruge preko koje bi mogli pomagati sunarodnjacima. Iryina ju je kontaktirala preko Facebooka, upoznale su se i tako je krenula suradnja kroz udrugu “Svoja” koja pomaže Ukrajincima. Nataliia je direktorica udruge, a Iryna u udruzi pomaže kao stručnjakinja za upravljanje ljudskim resursima. „Vidjele smo potrebu da se ljudima pomogne pri pronalasku posla“, kažu.

Iskustva su im dobra; dosta se ljudi zaposlilo, a dio ih je pokrenuo i vlastiti biznis. „Ako trebaš posao koji će zadovoljiti tvoje bazične potrebe, možeš ga naći“, kaže Iryna. Dosad su uspostavile kontakt s 46 poslodavaca, neke tvrtke zaposlile su i po 20 ljudi, a ukupno su dosad posredovale pri zapošljavanju 460 sunarodnjaka u raznim profesijama i na raznim poslovima, od arhitekata i programera, do prodavača, kuhara, građevinara, vozača…

Potvrdili liječničke diplome

„Mnogi imaju visoku stručnu spremu i voljeli bi donijeti svoje iskustvo i vještine na hrvatsko tržište rada“, kaže Nataliia. No, dio ljudi sada radi sasvim drugačije poslove nego u nekad u Ukrajini, zaposleni su u dućanima, pekarnicama i slično. Drugačije i ne može biti dok ne nauče jezik i ne nostrificiraju diplome. Ipak, postoje pozitivni primjeri: Iryna poznaje ukrajinsku liječnicu koja se zaposlila u Zagrebu i spominje priču o još jednoj liječnici koja je dobila posao kao zamjena u obiteljskoj ambulanti u Bibinju kod Zadra.

Mediji su nedavno izvještavali o njoj, u Ukrajini je radila kao pedijatrica – još jedna specijalizacija koje u Hrvatskoj kronično nedostaje – no s potvrdom specijalizacije ide ipak nešto teže i duže. „Kreću s pozicije liječnika opće prakse, a možda će onda tijekom vremena dobiti priliku potvrditi specijalizaciju“, nada se Iryna. No, i ovo je „već velika pobjeda, jer je procedura duga, dosta komplicirana, potreban je prijevod velike količine dokumenata, zahtjeva poznavanje jezika na visokoj razini…“.

Čemu služe licitarska srca?

Jezik je malo sličan – dok međusobno govore ukrajinski, razaznajemo tu i tamo neku riječ, pa i šire značenje – ali da bi se na hrvatskom jeziku radilo, poslovalo i živjelo, potrebno ga je dobro naučiti i još bolje izvježbati. Olga, koja se prije mjesec dana uz pomoć udruge “Svoja” zaposlila u jednoj trgovini odjeće, vježba ga sada svakodnevno u kontaktu s kolegicama s posla i kupcima. Njezinim djevojčicama više nikakva vježba ne treba.

Anja, Sonja i Masha majstorski barataju hrvatskim, s lakoćom postavljaju i najkompliciranija pitanja – „Koji je smisao licitarskih srca?“, zatekla nas je jedna od njih potpuno nespremne – i savršeno su savladale sve ključne i neophodne fraze, poput „fritule s preljevom od čokolade“. U školi su se, kaže njihova mama, odlično snašle, brzo uklopile i stekle nove prijatelje. „Jako im se sviđa“, zadovoljna je i mama Olga.

‘Ljudi su se nadali, ali…’

Ali djeci to naprosto ide lakše. Odrasle „muče padeži i glagol biti“, pojednostavljuje Iryna koja dobro govori hrvatski i pomaže drugima kad im treba prevoditeljica, mada se i sama u početku mučila s perfektom i futurom: „Govorila sam samo u sadašnjosti“. Jezik je, dakako, nulta točka svake uspješne integracije i zato bi im dobro došlo više organiziranih tečajeva. Pogotovo zato što je značajno porastao interes među njihovim sunarodnjacima za učenje hrvatskog.

„Do veljače ove godine nije bilo takvog interesa, a sad svaki dan dobivamo upite“, kažu. Razlog smo odmah naslutili – ljudi su mislili, nadali se, da će rat brzo završiti i da će se brzo vratiti. Pričaju nam o gospođi koja je toliko vjerovala da se nije niti raspakirala, držala je u kući zatvoreni kofer i čekala. Ljudi su mislili „sutra će doći neka sretna vijest, sutra će doći… ali nažalost nije“, kaže Iryna.

Hoće li Božić 2024. slaviti kod kuće, u Ukrajini? To je, vele, najteže pitanje. Anja, Sonja i Masha nadaju se da će se vratiti, barem do petog razreda.