Obitelj iz Sirije u Karlovcu je dobila dom. Danas je, sa svećenikom i imamom imala lijep božićni ručak

Kada je Sultani i Mustafi u stanu nestalo struje, nije bilo druge nego pozvoniti prvim susjedima. Trebao im je netko tko će im pomoći, nazvati majstora da vidi u čemu je kvar. Sultana i Mustafa govore samo arapski, a njihov je stan na periferiji Karlovca. Susjedi su rado priskočili u pomoć mladoj obitelji koja je netom uselila u stan preko puta. „Jučer stranci, danas susjedi” – geslo Isusovačke službe za izbjeglice – na trenutak kao da se materijaliziralo tu, na hodniku, pred vratima jednog karlovačkog stana.

Samo, trebalo je još objasniti u čemu je točno problem: Sultana i Mustafa ne govore hrvatski, a njihovi novi susjedi ne razumiju arapski. „Google. Pomogao je Google”, objašnjava nam Mustafa dok sjedimo za stolom jedne karlovačke pizzerije. Njegova supruga u krilu drži sedmomjesečnu kćer koja u šljokičastoj haljinici zainteresirano prevrće u ručicama jednako šljokičaste blagdanske ukrase sa stola.

Preseljenje u Karlovac

Ni mi ne razumijemo arapski, pa nam pomaže prevoditelj. Naš nije Google, nego Tony Toumeh, koji je prije tri-četiri godine pronašao novi dom u Hrvatskoj. Sada radi za Isusovačku službu za izbjeglice (JRS), pomažući u komunikaciji s ljudima koji su izbjegli iz svojih zemalja, a sada u Hrvatskoj imaju novu stalnu adresu. Kakvi su susjedi, pitamo Mustafu. „Kao med”, prevodi nam Tony, očito malo doslovno, pa zaključujemo da su susjedi zapravo dobri kao kruh.

Sultana, Mustafa i njihova kćer jedna su od izbjegličkih obitelji iz Sirije. U Hrvatsku su stigli krajem kolovoza, u okviru europskog programa preseljenja izbjeglica iz Turske. Nakon što su neko vrijeme proveli u prihvatilištu u Kutini, sredinom studenog doselili su u Karlovac, u jedan od stanova u državnom vlasništvu koje je, uglavnom novcem Europske unije, uredio Središnji državni ured za stambeno zbrinjavanje.

O Hrvatskoj i nogometu

U Turskoj su, kao izbjeglice iz Sirije, živjeli nekoliko godina. Nisu bili u izbjegličkom kampu, nego u unajmljenom stanu, a Mustafa, koji je u rodnoj Siriji išao u ekonomsku školu, u Turskoj je naučio zanat zavarivača. Iako je, kako kaže, situacija s vremenom postala jako loša, tvrdi da nikada nisu pokušali izbjeći u Europsku uniju, primjerice, brodom prema Grčkoj, što je jedan od pogibeljnih puteva na koje se odlučuju mnoge izbjeglice iz Turske.

Kada su doznali da u EU mogu legalnim putem, odmah su se prijavili. Program preseljenja iz Turske funkcionira pomalo kao lutrija: osobni podaci o izbjegličkim obiteljima prosljeđuju se zemljama članicama EU-a, koje onda šalju povratnu informaciju koga žele primiti. Izbjeglice, dakle, ne biraju svoje odredište, ali ipak sami odlučuju hoće li prihvatiti preseljenje u zemlju koja im je ponudila utočište. „Iskreno, nismo prije toga ni čuli za Hrvatsku. Osim u nogometu”, kaže Mustafa.

U neznanju su velike oči

Smještanje obitelji u izbjegličkom statusu u stanove u Karlovcu počelo je prije nešto više od mjesec dana. Karlovac, kao i Sisak, prvi puta udomljuju izbjeglice iz Sirije. U Sisku je smješteno deset obitelji, a u Karlovcu zasad devet. U njihovoj integraciji u novu sredinu pomažu JRS i Islamska zajednica Karlovac. „Velika je razlika između integracije ljudi u Zagrebu i manjim zajednicama poput Karlovca i Siska, i to u pozitivnom smislu. U manjoj lokalnoj zajednici ljudi i institucije brže reagiraju, pristup je osobniji i to je prednost. Tamo gdje postoji taj direktni kontakt između obitelji izbjeglica i susjeda, gradskih ureda i institucija, integracija ljudi je kvalitetnija”, govori nam Tvrtko Barun iz JRS-a.

Karlovac se pokazao kao tolerantan grad, kažu naši sugovornici. Ljudi su reagirali jako dobro, spremni su odvojiti svoje vrijeme i vještine da pomognu novim susjedima. „Problemi se pojavljuju kada teoretiziramo, argumentiramo, kada se uđe u politiku. Ali na razini konkretnih ljudskih, susjedskih odnosa, ide najbolje. Kada uživo susretnemo izbjeglice – prema kojima imamo neke predrasude, strahove, iz našeg neznanja – onda znamo da su to ljudi kao i mi, s licem, imenom i prezimenom, s potrebama, željama, planovima, izazovima, i onda možemo biti suosjećajniji i solidarniji s njima”, kaže Barun, pa poentira: „Kada dođe do tog susreta, onda to mijenja i ideje i srca. Ako nema tog susreta, onda je to pitanje straha, predrasuda, pretpostavki, neznanja. A u neznanju su velike oči”.

 

Pomoć lokalne zajednice

Prvi je korak u integraciji učenje hrvatskog jezika. Bez znanja jezika teško je naći i posao, što je Mustafa već otkrio na vlastitom primjeru – tražio je posao, čak je, kaže, i dobio jednu ponudu, ali mora prethodno ovladati jezikom. Na tečaj ide dva tjedna i djeluje dosta zadovoljno, pa i ponosno onime što je dosad naučio. „Zovem se Mustafa. Živim u Karlovac. Dolazim iz Sirije (…)”, izgovara rečenice na hrvatskom, što prevoditelj Tony, ispod glasa, s odobravanjem prati pohvalama. Jezik nije toliko težak, kaže Mustafa, ali ga malo muče padeži.

„A kako se zove imam?”, ubacuje se s drugog kraja stola glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Karlovac Admir Muhić, testirajući malo njegovo poznavanje hrvatskog jezika. „Hmm… Admir”, spremno odgovara Mustafa. Islamska zajednica aktivno je uključena u integraciju izbjegličkih obitelji. Neki dan su za sve obitelji koje su doselile u Karlovac organizirali ručak i druženje s lokalnom zajednicom i volonterima. „Željeli smo im pokazati da nisu sami”, kaže imam, pa nabraja što su sve Karlovčani učinili za izbjegličke obitelji. Ističe, primjerice, gestu Mire Brežana koji je u taekwondo klubu sirijskoj djeci omogućio besplatne treninge: „To dovoljno govori o htjenju lokalne zajednice”.

Jučer stranci, danas susjedi

Zajednički ručak bio je, objašnjava nam imam Muhić, „jedna lijepa, topla priča, pored svih onih loših informacija koje smo dobivali u to vrijeme, iz Vučjaka, s granice”. „Ja živim tamo, na granici. Svakodnevno se susrećem sa zvukom helikoptera, posebno noću. Pored svih informacija koje dobivamo iz medija, a one nisu nimalo dobre, htjeli smo napraviti jednu pozitivnu, lijepu, toplu, a nadasve ljudsku priču, da pokažemo kako se može dobrim pristupom, iskrenim naumom doći do cilja”, veli Muhić.

U Karlovcu se ovih blagdana organizira još jedan ručak, sad već tradicionalna akcija Isusovačke službe, božićni ručak s izbjeglicom. Ideja je, podsjeća Tvrtko Barun, da ljudi otvore vrata svog doma, u jednom specifičnom blagdanskom ambijentu, da podijele s izbjeglicama toplinu svog doma, neke svoje običaje, kulturu, hranu, da provedu zajedno par sati… I Sultana i Mustafa idu na božićni ručak kod lokalne obitelji. Bit će to još jedna prilika da dojučerašnji stranci postanu dobri susjedi.