Prije moždanog udara bila sam malo preluda i preaktivna. Bila sam people person. Non stop sam izlazila, družila se s ljudima. Bavila sam se plesom. Šest godina plesala sam u Hip Hop Houseu. No, kad je krenula matura i pripreme za faks, prestala sam plesati i posvetila se učenju. Bila sam dobra učenica, nisam bila 5.0 tip, prosjek mi se vrtio oko 4.7. Imala sam viziju što jednog dana želim raditi. Uvijek se sve vrtilo oko biologije pa tako danas studiram Znanost i okoliš na PMF-u.

Volim i umjetnost, sada se ponekad pitam jesam li trebala možda ići u tom smjeru. No, ne zamaram se s tim da sam krivo izabrala. Prije sam baš jako puno fotkala, najviše su me privlačili portreti. Dugo nisam držala aparat u ruci, ali znam da ću se fotografiji kad tad vratiti.

Kad sam došla iz bolnice, sjećam se kad mi je fizioterapeutkinja prvi put došla doma da vježbamo. Pitala me koji je naš cilj. Odgovorila sam da želim biti stara ja. Zapravo sada shvaćam da je to jako glupo. Ja sam još uvijek ja, ali nova. Jer, ako uzmemo mene jutros i mene sada, ujutro sam bila stara, a sada sam nova ja. S vama razgovara nova Marcela. Dugo mi je trebalo da to shvatim i prihvatim. To nije završeno, znam da moja borba još nije gotova, ali učim prihvaćati da za to treba vremena.

Neki je novi život bio ispred mene

Upisala sam faks 2019. Neki je novi život bio ispred mene. Iako je u drugom semestru bio lockdown u ljetnom roku dala sam većinu ispita, ostala su mi dva za drugi rok. Iako zvuči kao da sam sve lako rješavala, tih nekoliko mjeseci bilo mi je jako stresno. Sve mi se nagomilalo. Sada kad gledam, to mi je sve jako glupo, ali tada mi je sve predstavljalo stres. Plakala sam, nisam baš bila najbolja psihički. Ne kažem da se sve dogodilo zbog toga, vjerojatno bi se dogodilo kad-tad, al’ svemu je trebao neki trigger.

Vjerojatno je u tom trenutku ta nova situacija utjecala na mene. Novi faks, novi ljudi, nova okolina i karantena i ispiti. Učila sam kroz cijelu godinu, ali tada je to bilo intenzivno. Pred kraj ljetnih rokova jedino što mi je prolazilo kroz glavu je bilo da mi se samo odmoriti. Jedva sam čekala da sve završi. Rokovi su završili nešto kasnije nego inače. Otišla sam na Rab, tamo sam bila dva tjedna. Nakon toga sam otišla s ekipom na kampiranje u Istru. Bilo nam je super. Pet dana smo se selili po Istri i uživali.

Plan je bio nakon toga ići na Rab kod bake i tamo spremati dva zadnja ispita. Ne znam što mi je bilo u tom trenutku. Mislim, neki kažu sreća, a neki su rekli da me Bog spasio i da to nije samo sreća. Neka je viša sila odlučila da bude tako i ja sam se odlučila vratiti u Zagreb i učiti doma. Vratila sam se u nedjelju. Mama i tata su još bili na moru. I onda je došao taj ponedjeljak, 18. 8. Oni su s mora išli direktno na posao i vidjeli smo se tek navečer.

Vozite me u bolnicu

Sve je bilo ok. Predvečer sam izašla s prijateljicom, tu u Mikulićima, u parkić blizu kuće. Pričale smo, bilo je sve normalno. Odjednom me nesnosno zaboljela glava. Onako, kao kad vam se kad jedete sladoled zamrzne mozak. Tada to traje kratko, a ovo je trajalo, trajalo i trajalo. Počelo me užasno boljeti. Iz čista mira, dan danas ne znam zašto, rekla sam joj “Gašpa, možda imam moždani udar”.

Odvezla me autom kući. Tada je još bila ludnica oko korone. Mama je prvo pomislila da su to neki jaki simptomi. Napravila mi je čaj, dala mi ibuprofen da mi se smiri glavobolja i rekla da legnem, da se malo odmorim. I kako sam legla na kauč, toliko me počela boljet glava da nisam mogla ležati. Ta bol kao da mi se u tijelo rasporedila, nisam mogla biti mirna, htjela sam poludit’. Krenula sam da ću ustati, al’ sam počela gubiti ravnotežu. Htjela sam reći nešto mami, ali mi se jezik počeo petljati. I onda sam skužila da se nešto čudno događa. Rekla sam mami i tati “Vozite me u bolnicu”.

Dva puta su me operirali

Putem do Svetog Duha povraćala sam u autu. Stigli smo za desetak minuta. Htjela sam sama izaći iz auta. Kroz glavu mi je prolazilo ‘Koja bol, koja bol..” i tu sam se onesvijestila. Otkazale su mi noge ispred ulaza. Od tog trenutka ničeg ne sjećam. Blackout.

Roditelji su mi pričali da sam hitno zbrinuta na Svetom Duhu i u roku od sat vremena prevezena u Vinogradsku. Hitno su u bolnicu pozvali doktora Kalaouseka. On živi blizu bolnice i dok su mene pripremali za operaciju on je došao i odmah angiografski išao provjeriti uzrok krvarenju. Utvrdili su da imam urođenu malformaciju i zaustavili su krvarenje.

Istu noć su me dva puta operirali. U šest ujutro stavili su me u induciranu komu. Mami i tati liječnici su rekli da to može potrajati i dva, tri tjedna, ali da će me probati probuditi odmah taj dan popodne, pa će vidjeti kako ću reagirati.

Probudila sam se prikopčana na hrpu aparata

Negdje predvečer probudila sam se na intenzivnoj. Sama u sobi. Prikopčana na hrpu aparata. Bila sam pod sedativima. Ne sjećam se jasno svega. Sjećam se da sam se pokušala pomaknuti, ali nisam mogla. Pokušala sam pričati, ali nije išlo. Onda sam sve povezala. Sjetila sam se svega što je bilo dan prije i shvatila da sam zbog toga u bolnici. Ali još nisam znala što se događa. Još nisam bila svjesna da mi od tog trenutka kreće novi život.

Doktori su me, ne sjećam se baš najjasnije, nakon nekog vremena počeli lagano ispitivati kako se zovem. Mogla sam izgovoriti svoje ime, teško, ali sam mogla. Pitali su me koji je dan, to nisam znala. Doktorica me pitala znam li mamin ili tatin broj telefona. Izdiktirala sam ga bez problema. To je bio dobar znak. Bili su zadovoljni. Nazvali smo ih i tad sam prvi puta čula roditelje. Ne znam koliko je to dana bilo nakon udara i ne sjećam se točno razgovora. Kratko smo razgovarali, ne sjećam se o čemu. Kasnije su mi rekli da sam im rekla “Nemojte reć’ baki”.

Sjećam se i prvog susreta s fizioterapeutom. Sjećam se tog šoka kad sam shvatila da ne mogu stajati na svojim nogama. Nisam shvaćala ozbiljnost svog stanja zapravo. Tada su mi se javili prvi strahovi. Ispočetka sam stalno sanjala. Još u bolnici sam imala noćne more. Sanjala sam neke zvijeri, non stop sam se budila.

Na nosilima su me unijeli u kuću

Nakon dva tjedna napokon su me pustili iz bolnice. Jedva sam čekala doći doma. Stigla sam kolima hitne pomoći. Doslovno su me unijeli na nosilima. Kako nisam mogla hodati, roditelji su mi krevet stavili u boravak jer je moja soba na katu. Ispočetka je mama spavala sa mnom, uzela bi madrac i bila kraj mene. Onda su se kasnije mama i tata izmjenjivali.

Budući da nisam mogla ni stajati ni hodati, bila sam u invalidskim kolicima. Mama i tata su me ispočetka tuširali i kupali. Kasnije, kako sam napredovala, sjedila bih u kadi dok me mama kupala. Sve do 10. mjeseca doma mi je dolazila fizioterapeutkinja Eva koja mi je jako puno pomogla. Ispočetka su terapije trajale svega 20 minuta. Kako mi je bio oštećen centar za ravnotežu, na najmanji pokret tijelom krenula bih povraćati. U 10. mjesecu otišla sam u Krapinske toplice, da radim na rehabilitaciji. A onda opet nevolje. Tamo sam nakon četiri dana dobila meningitis.

Odmah su me prebacili u Zaraznu u kojoj sam bila dva tjedna. Tog povratka doma se sjećam. Bilo mi je dosta bolnica, bilo mi je dosta svega. Taman sam se počela rehabilitirati, bilo mi je bolje i onda mi se dogodi meningitis, baš sam nazadovala. Sjećam se tog doručka doma, te kave koju mi je mama skuhala. Znači najbolji osjećaj na svijetu. Doslovno kad bi me netko pitao koji je najbolji osjećaj, rekla bih da je to taj osjećaj kad su me pokupili i kad sam došla doma.

Iza mene stoji hrpa ljudi, zahvalna sam

U drugom mjesecu ove godine prvi sam se put vratila u svoju sobu, u svoj krevet. Do tada sam u sobu ušla dva puta u tih pola godine. Iako sam bila presretna, strahovi su još bili tu. Još sam sanjala te zvijeri i budila se noću. Bilo me strah zaspati. Shvatila sam da mi treba pomoć. Da ne mogu sama. Da se ne mogu nositi sama sa svime. Rekla sam mami da želim ići na terapiju, i hvala Bogu da jesam. Trebalo mi je to. I još mi treba i još idem na razgovore.

U ovih godinu i pol znalo mi je proći kroz glavu da sam sama u ovome. A kad samo malo razmislim, zahvalna sam. Iza mene stoji hrpa ljudi. Moji roditelji, obitelj, moji prijatelji, doktor Kalausek, doktorica Grbelja, moja psihologica, logopedica, svi fizioterapeuti. Mi smo ljudi takvi, uvijek tražimo više. Ali, kad bolje pogledate, svi imamo podršku u životu, a to ponekad ne vidimo.

I Frida. I Frida ima velike zasluge za moj oporavak. Bila je impulzivna, prije je znala skakati po meni, sada je puno nježnija. Kad sam počela hodati, čim bi primijetila da ću možda pasti dok hodam, odmah bi zalajala da me zaštiti. Ona mi isto daje jako puno ljubavi.

Zadnji smo Božić proveli mama, tata, brat i ja sami. Bilo je jako lijepo. Nismo ništa posebno spremali. Sjećam se da smo jeli neku smrznutu štrudlu, nije bila ništa posebno, ali je bila lijepa. Sve je bilo skromno i ta štrudla je bila vrhunska. Nakon svega sam počela više cijeniti te male stvari u životu. Promijenili su mi se prioriteti. Očvrsnula sam. Ne primam više stvari toliko k srcu. I još učim. Učim prihvaćati novi život, novu sebe.

Već neko vrijeme se šalim na svoj račun, stvarno imam materijala

Rekla bih da ljudi imaju puno više razumijevanja za mene i to mi je drago, ali me ponekad to nervira. Ponekad poželim da se svi oko mene zezaju, onako kako se mama, tata i ja znamo zezati. Ja padam, znam se spotaknuti, ispadaju mi stvari. Kad brzo pričam, krivo izgovaram riječi, ispremiješam im slogove. Moja situacija stvarno zna biti smiješna. Sad se već neko vrijeme šalim na svoj račun jer stvarno ima materijala.

Evo, ne volim da mama hoda iza ili pored mene pa ona kad smo u šetnji ode naprijed. Jednom sam kad je to napravila samo počela kva, kva, kvakati.. I danas se tome smijemo. No, moji prijatelji drugačije reagiraju. Dok se mi doma na takve situacije smijemo, moji se prijatelji baš ne smiju. Stvarno bih htjela da se malo opuste. Odlučila sam da se želim više smijati u životu, pa i na svoj račun.

U četvrtom mjesecu ove godine išla sam na operaciju u Njemačku, na zahvat koji ovdje liječnici ne mogu odraditi. I sve je prošlo ok. Sad više nisam na terapiji, idem samo na redovite preglede. S vremenom sam napredovala, puno sam samostalnija. Malo sporije hodam, ali mogu sama hodati. Uz pomoć štake, ali sama.

Radim na tome da smijem čim više

Vratila sam se na faks. Nisam se htjela zatrpati ispitima pa sam upisala parcijalu druge tako da slušam samo dva predmeta. Planova za budućnost nemam. To sam naučila. Naučila sam da nema smisla ništa planirati. Imala sam puno planova. Ne isplati mi se više planirati.

Ni moji liječnici mi ne obećavaju ništa. Kažu da je sve individualno. Od sada se vodim samo prema tome kako se osjećam. Plan mi je uživati, odmarati i ne se previše opterećivati s ispitima, drugima ljudima, nepotrebnim stresovima.

Jako puno vježbam. Svaki dan vježbam, idem na tečaj keramike, pišem da razvijem motoriku, idem na logopedske vježbe. Slikala sam malo i s analognim aparatom, ljetos sam na moru slagala puzzle od tisuću komada. Znam se opustiti više, ugađam sebi više. I radim na tome da se smijem čim više.

Moždani udar godišnje pogađa oko 17 milijuna ljudi u svijetu te više od 15.000 ljudi u Hrvatskoj. U 85 posto slučajeva moždani udar nastaje začepljenjem krvne žile ugruškom i ne bira životnu dob. Javlja se uslijed urođenih malformacija, ali i kao posljedica zdravstvenih stanja koja povećavaju rizik njegova nastanka.

U prvome redu to su visoki krvni tlak, fibrilacija atrija, odnosno nepravilan rad srca, dijabetes te visoki kolesterol koje je važno otkriti na vrijeme. To možemo učiniti redovitim odlaskom na liječničke preglede, ali i kontroliranjem kod kuće. Tijekom mjerenja krvnog tlaka kod kuće treba imati na umu da se rizik od moždanog udara povećava ako rezultati rastu iznad 135 mm/Hg.

Na tržištu su prisutni tlakomjeri koji omogućuju iznimno precizno praćenje vrijednosti krvnog tlaka te otkrivaju nepravilne otkucaje srca. Podjednako su važna i redovita mjerenja glukoze i kolesterola u krvi koje bi trebalo provjeravati barem jedanput godišnje.

Dijabetes, visoki krvni tlak, visoki LDL kolesterol i bolesti srca tijekom vremena oštećuju krvne žile srca i mozga čime se povećava rizik ugruška koji će otputovati prema mozgu i time izazvati moždani udar. Uz redovite preglede kao jedan od najvažniji koraka u očuvanju zdravlja, dobro je s vremena na vrijeme ispuniti orijentacijske upitnike i kalkulatore kako bismo planirali svoje iduće korake.

Kalkulator je postavljen i dostupan na web platformi www.medikor-eventi.hr u suradnji s Hrvatskim društvom za prevenciju moždanog udara te je napravljen prema svim, trenutno dostupnim, stručnim standardima. Kalkulator je isključivo informativnog karaktera te se rezultati ne mogu koristiti kao zamjena za liječničko mišljenje i dijagnozu. Svaki dobiveni rezultat potrebno je dodatno provjeriti sa zdravstvenim radnicima te se ne preporučuje pojedinačna, subjektivna interpretacija dobivenih rezultata. Svaka uporaba ovog materijala od strane trećih osoba je na korisnikovu vlastitu odgovornost.

Rezultat kalkualtora “Izračunajte rizik od moždanog udara” s opisom rizika moguće je poslati na e-mail adresu. Rezultat kalkulatora je informativnog karaktera te ga možete isprintati ili proslijediti svome liječniku kako biste dobili stručno mišljenje i dijagnozu.

Nezaobilazan korak prevencije su i životne navike poput zdravog načina prehrane, smanjenog unosa alkohola, nepušenja te redovite tjelesne aktivnosti. U prehrani se preporučuje izbjegavati hranu koja obiluje zasićenim mastima i šećerima te paziti na unos soli.

Producirano u radionici TG Studija, Telegramove in-house agencije za nativni marketing, u suradnji s tvrtkom Medikor i po najvišim uredničkim standardima Telegram Media Grupe.