Odlučio sam riješiti nekoliko online testova depresije da vidim kako sam. Iskreno, nije baš ispalo dobro

Neki dan sam naletio na neki tekst o online testovima depresije. I da, zaintrigirao me. Najviše zato jer se već dugo borim s depresijom. Prije par godina potražio sam i pomoć, ali nije baš završilo dobro. No, već nekoliko mjeseci imam osjećaj da sam puno bolje, da sam sretnija osoba. Okej, ne sretna, to naprosto nisam ja po definiciji, ali svakako manje depresivna.

Recimo, da sam prije 10 mjeseci išao riješiti neki od ovih testova na internetu, prilično sam siguran da bi rezultati bili jezivi. Tad sam bio u nekom dosta teškom razdoblju. Morao sam se prilagođavati na masu novih stvari, a to mi nikad nije išlo dobro. Općenito, ne volim promjene. Uvjeren sam da s njima uvijek dolazi nešto još gore. Ali da, to je valjda ta moja depresivna osobina, ili naprosto pesimizam, rijetko kad vidim dobru stranu stvari.

Mislio sam da sam sada sretnija osoba

I u tome nisam jedini. Prema posljednjim istraživanjima, depresija će do 2020. godine postati drugi zdravstveni problem u svijetu, već sada antidepresivi su u Hrvatskoj najpropisivaniji lijekovi, s tom se bolesti bori oko 19 posto žena i oko 10 posto muškaraca u zemlji.

No, za mene se u međuvremenu mnogo toga promijenilo. Recimo, u vezi sam. I to u vezi u kojoj mi je lijepo. Osim toga, postao sam bliži nego ikad s nekoliko frendova, uživam u vremenu koje provodimo zajedno. Recimo, dovoljno mi je da nakon ubitačnog tjedna sjednemo u subotu navečer i igramo društvene igre ili trabunjamo o krizi na Bliskom istoku. Stvarno, to radimo.

A zaredalo se i nekoliko simpatičnih zadataka koji su me, iako sam dok sam ih radio neviđeno šizio, na kraju dana veselili. Da, stvarno, izgleda da sam postao sretnija osoba. I zato sam se malkicu ipak iznenadio kad sam vidio rezultate testova. Naime, prema njima, još uvijek sam onaj stari depresivni ludonja, kojeg rijetko što veseli u životu. Evo kako je cijela stvar išla.

Pet istih rezultata je dosta indikativno

Dakle, nisam htio ništa ostaviti slučaju. Želio sam s nekoliko strana čuti u kojem sam stanju, pa sam tako, kako sam riješio jedan, prešao na drugi, pa na treći… Na kraju sam riješio pet dugačkih testova. Uglavnom se radi o upitnicima koje su složili stručnjaci, a ja sam kombinirao hrvatske i strane. Odgovorio sam na bezbroj pitanja na stranicama Psychology Today, Psych Central, Kreni zdravo, Depression.org i iep.hr.

Da se razumijemo, ne mislim da su vam ovi testovi zaista u stanju dati točnu dijagnozu. To je na doktoru. Ali sigurno nisu loša smjernica. Naime, dosta je indikativno kad vam pet testova izbaci donekle istu stvar, kao meni.

Prvi test je imao 101 pitanje

Prvi koji sam riješio bio je test na stranici Psychology Today. Izbacio mi je 101 pitanje za koje sam imao 20 minuta. Na svako odgovarate tako da označite jedan odgovor. Recimo, na pitanje “Osjećate li se tužno?”, pod brojem 1 stoji da se tako osjećate većinu vremena, pod brojem 2 da se tako osjećate često, pod tri – ponekad, pod četiri – rijetko i pod pet – gotovo nikad. Ja sam odgovorio “ponekad”. Između ostalog, bila su ponuđena pitanja “Jeste li puni energije” na što sam odgovorio s “rijetko” te “Osjećate li da ste teret” na što sam odgovorio s “često”.

U konačnici dobijete rezultate koji bi vam trebali otkriti koliko ste, i jeste li uopće, depresivni. Meni je ispalo da jesam, ali blago do umjereno depresivan. Ovako je glasio rezultat. “Malo se brinete o tome što će ljudi misliti o vama kada vam stvari u životu krenu po krivu, no ne pretjerano. Vjerojatno ste osjetljivi u nekim područjima ili se ponekad osjećate ranjivo zbog društvenih okolnosti.” To mi je, dakle, test, između ostalog, izbacio kad sam završio.

Očajnički pokušavam sakriti probleme

Pa, to je otprilike točno. No, tko se zapravo tako ne osjeća? Ljudi nas svaki dan ocjenjuju po tome kakav život vodimo, s kim spavamo, kakvu odjeću imamo ili kakav, u mom slučaju, bicikl vozimo.

Iskreno, imam osjećaj da se ljudi kod nas zabrinjavajuće puno vesele tuđoj nesreći. I to me ponekad straši. Zato se često ulovim kako očajnički pokušavam sakriti svoje probleme, čak i od ljudi koji bi mi mogli pomoći. Čak i od ljudi koji su mi stvarno bliski. Zašto? Ne znam, valjda to vidim kao neki svoj golemi, sramotni neuspjeh. Kada ste okruženi ljudima koji su koliko-toliko uspješni počne vam se stvarati taj neki osjećaj manje vrijednosti.

Povlačim se u sebe i opsesiram oko grešaka

“Nažalost, zbog takvog stava možete se osjećati puno gore zbog svojih problema nego što biste trebali. To znači da ćete manje tražiti utjehu od drugih kada ste emocionalno rastreseni”, navodi se dalje u mojim rezultatima. To je istina, a to mi govore svi koji me dobro poznaju. Zbog svojih bolesnih ambicija da budem što bolji u stvarima kojih se dohvatim, često mi je teško naći neki balans.

A onda u tom grču, da sve napravim što bolje, napravim glupe greške koje mi se onda čine veće od svega. Tada se povlačim u sebe i samo želim biti sam, dok mahnito razmišljam o greškama i o tome kako će ljudi koji ponekad imaju previsoka očekivanja od mene gledati na njih. Da, normalno je pogriješiti, normalno je nekad spektakularno propasti, samo mi ponekad treba vremena da si to utuvim u glavu.

Sugerirao mi je da potražim profesionalnu pomoć

Okej, krenuo sam na drugi test. Neki na Psych Central. Taj je imao 18 pitanja. Ako ćete vjerovati njemu, bolujem od umjerene do teške depresije. “Ljudi koji su odgovorili na pitanja slično vama kvalificirani su za postavljanje dijagnoze teške depresije i moraju potražiti profesionalnu pomoć za ovaj poremećaj.”

Genijalno. Moram priznat da me malo štrecnulo kad sam to pročitao. Bi li vama bilo zabavno da dobijete takve rezultate? Sumnjam. I još mi sugerira da potražim profesionalnu pomoć. Probao sam. U nekoliko navrata. Nije ispalo dobro.

Blesavo nadmudrivanje s psiholozima

Moj problem je što se, djetinjasto, volim nadmudrivati s psiholozima, često vrlo neuspješno. Užasno mi idu na živce kada izgovore “imate problema s depresijom”. Ma nemoj zezat, nisam to znao. Hvala vam na tome jer mi inače sigurno to nikad ne bi palo na pamet. I onda, odjednom, stvari potpuno eskaliraju i krenu rasprave koje nemaju veze s vezom. “Mislite da sam depresivan? Stvarno? Albert Camus je to stanje uma dobro opisao u Strancu, možda čitav ovaj svijet vodi u jednu alienaciju”. Da, znam, zvučim kao potpuni idot. I užasno im idem na živce, ali iz nekog razloga smatram to svojom malom pobjedom.

Okej, vraćamo se na test:

“Ovo ne trebate smatrati bilo kakvom vrstom dijagnoze, ili preporukom za pomoći od strane profesionalaca. No, preporučeno je i veoma korisno da potražite daljnju dijagnozu od profesionalaca što je prije moguće, kako bi se spriječio mogući depresivni poremećaj”, kaže mi.

Nisam siguran koliko mi psiholog može pomoći

Znam da će me većina sad proglasiti idiotom, ali ja stvarno nisam siguran koliko psiholozi mogu pomoći ljudima. Okej, možda ja nisam imao sreće, pa nisam naletio na nekoga tko mi je odgovarao, ali nisam siguran da se osjećam ugodno govoriti nekome o svojim problemima, samo zato jer nitko drugi, iz mog užeg kruga ljudi, nije zainteresiran za taj posao. Mislim da ljudi (ako nemaju neki ozbiljan psihički poremećaj) jednostavno moraju sami shvatiti da neke stvari nisu toliko grozne koliko im se čine. A to vrijedi i za mene. Mogu trabunjati o tome da me spopala karma Georgea Constanze s čijim se likom i djelom često poistovjećujem, no sve je to u glavi. Valjda.

Krenuo sam na treći test, ovaj put neki naš, na stranici Kreni zdravo. Rezultati? “Više od 5 odgovora DA – znači da je velika vjerojatnost da bolujete od depresije. Ali ne očajavajte. Postoji više načina da se depresija izliječi i preko 80% liječenih ljudi potvrđuju znatno poboljšanje u godinu dana liječenja.” Preko 80 posto liječenih ljudi potvrđuje da se ništa kod njih nije promijenilo u godinu dana liječenja, baš naprotiv, one koje znam, a znam ih i previše, su u još gorem stanju nego što su bili na početku terapije.

Stravično se bojim promjena

Ne krivim ja psihologe, već ljude koji se sami nisu pokrenuli da poprave nešto. U tu skupinu vjerojatno spadam i ja. Zašto? Zato što, kao što sam već možda spomenuo, ozbiljno ne volim promjene. Svaka promjena je teško sranje jer nikad ne znaš što nosi. Nije mi jasno kad mi netko kaže “možda promjena nosi nešto dobro”. Kako to mogu znati? Možda promjena ne nosi ništa dobro. Možda je bolje da ipak čučim tu, nepokretan, i molim Boga da sve ispadne okej. Ne?

“Ako većinu dana razmišljate o tome da se ozlijedite i da se ubijete, molimo vas da istog trena potražite stručnu pomoć. Čak ako osjećate da vas nitko na svijetu ne shvaća, postoje ljudi koji vam mogu dati podršku. Ove misli su česte kod depresije no ako ih imate sve češće ili ih planirate realizirati – istog trena nas nazovite.”

Osjećam da sam sretniji

Mislim da nisam jedini koji se u nekom trenutku poželio ubiti. Ali to ne znači da bih to ikad napravio. To je taj trenutak slabosti kad ti se to čini jako dobrom idejom, bijeg od svega. No, tu se, u mojem slučaju, stvari počnu komplicirati. Tu krene unutarnji monolog o tome na koji način se ubiti, što je najbezbolnije, što je najbrže i što je najefikasnije, a što će mama reći… Dok dođem do konačnog rješenja shvatim da je najbolje biti živ i čekati starost.

Posljednji test bio je test na stranici iep.hr, a radi se zapravo o upitniku koji je osmislila Leonore Radolff, stručnjakinja koja je godinama proučavala depresiju. Imao sam ponuđenih 20 pitanja koje sam riješavao po istom sistemu kao u testu Psychology Todaya. Na kraju mi je pokazao da sam osrednje depresivan. Nakon četiri testa, koji su mi praktički dali iste rezultate, posljednji me, iskreno, više nije ni čudio. Jesu li rezultati mogli ispasti drugačije? Da, da sam ih kojim slučajem fingirao kako bi sam sebe uvjerio da sam najsretniji na svijetu. No, znam da nisam. A nisu ni drugi.

Ono što definitivno znam je da sam sad sretniji nego što sam dugo bio, bez obzira na to što mi ovi testovi tvrde.