Otišao je jedan od posljednjih zagrebačkih kolportera. Cijeli Dolac od njega se pozdravlja na najljepši način

Ako ste jučer ili danas prošli blizu Dolca, možda ste primijetili svijeće i cvijeće, ostavljene Pod Zidom, uz nježnu poruku. Zagrepčani, naime, na mjestu gdje je godinama radio zagrebački kolporter, neki kažu i posljednji, ostavljaju znakove pažnje nakon vijesti o njegovoj smrti.

Gospodin Asim Jašarević preminuo je u 56. godini, a građani su se na ovaj način odlučili pozdraviti od čovjeka koji je neki od njih postao dio svakodnevice i koji ga pamte kao “divnog gospodina koji je svakog jutra svima pomagao”. Tako je jedna gospođa iznad zapaljenih svijeća i cvijeća ostavila ovu poruku: “Tko će mene ujutro čekati?! Dobri Duh Dolca! Volim te”.

‘Nosio je ljudima vrećice, slagao štandove, čistio snijeg…’

Otišli smo do Dolca i porazgovarali s ljudima koji tamo rade, a koji pamte gospodina Jašarevića. Ne mogu se složiti je li na Dolcu proveo 18 ili 20 godina, ali svi redom govore da je bio posebno vedar čovjek, apsolutno uvijek svima spreman pomoći. Na plac bi, kažu, dolazio svakog dana oko četiri ujutro i pomagao konobarima u postavljanju terasa, s prodavačima je postavljao štandove, pomagao kupcima s vrećicama, a zimi bi čistio snijeg. S Dolca bi odlazio oko 9 ili 10 sati, nakon što bi prodao novine, ali često se vraćao poslijepodne, vidjeti što se događa na tržnici i treba li još nekome nešto pomoći.

“Uvijek sam govorila da je on dobri duh Dolca, svima je pomagao i uvijek je bio vedar i nasmijan. Svi su ga voljeli. A i kad nije radio, dolazio je u obilazak vidjeti treba li što kome pomoći. Stalno sam mu govorila da si tu kod nas donese neku rezervnu majicu, da se može presvući kad se oznoji od toliko rada”, priča nam gospođa Petra iz kafića Dolac, koja je i ostavila onu poruku.

Skupljaju među sobom novac da pomognu oko pogreba

I zlatar, gospodin Roko, duboko je tužan. “Ja sam tu 16 godina i ne mogu vjerovati da više nema našeg Jašara”, samo je tiho rekao. Navodno je, kažu, imao emboliju, a pozlilo mu je u ponedjeljak ujutro. Josipa Cahun, iz legendarnog dućana Cahun, pamti ga kao rijetko divnog čovjeka. “Uvijek nam je dolazio i donosio novine, čak je i čistio snijeg ispred našeg dućana. Takvi ljudi su rijetkost, mislim da ovdje nema više nikoga poput njega”, priča, dok se jedna od prodavačica povrća na placu, gospođa Marta, prisjetila kako je uvijek pomagao njezinu suprugu s nošenjem robe, “a i mušterijama je uvijek pomagao s vrećicama”.

U trenutku kad mu je pozlilo, s gospodinom Jašarevićem bio je slastičar Miroslav Kaspret. “Nije se nikad žalio da ga nešto boli. Sjedili smo tu na terasi kafića Dolac u ponedjeljak, kad mu je pozlilo nešto prije 8 sati ujutro. Sjedio je stol do mene, samo se malo oznojio i zarumenio. Pozvao sam hitnu, ali nisam mislio da će umrijeti”, govori tužno. Pogreb će biti sutra na Mirogoju, a kako su nam rekli, skupljaju i novac kako bi pokrili dio troškova pokopa.