Otišla sam u svoju bivšu gimnaziju i provela dan s profesoricama da mi ispričaju zašto štrajkaju

Srijeda je, osam sati ujutro. Ulazim u Križanićevu ulicu, gdje se nalaze četiri velike zagrebačke gimnazije. Radni je dan, no velebni kompleks tih je i pust; učionice su danas prazne. Treći je dan cirkularnog štrajka prosvjetara pa je red došao na zagrebačke škole.

Štrajka i II. gimnazija iz koje sam prije 10 godina otišla na faks. Na ulazu me dočekuje teta Manda, portirka i miljenica generacija učenika. Pita što me ovoga puta dovodi, objašnjavam joj da sam ovdje novinarskim poslom, zbog štrajka. “Ma kakve su plaće, bolje da ti ni ne kažem kolika je moja, a evo na ovoj sam porti skoro 30 godina”, govori mi i upućuje me prema zbornici.

‘Naš koeficijent je uvredljiv’

Pozdravljam se s profesorima u krcatoj prostoriji; cijeli kolektiv je u štrajku i nitko ne drži nastavu. S tri profesorice otvaram temu štrajka. Školska pedagoginja Zvjezdana Bezlaj objašnjava mi zašto im je borba za veći koeficijent važna. “Naš posao, visoke stručne spreme, vrednovan je najnižim koeficijentom složenosti i to je onaj dio koji je meni kao profesorici uvredljiv”, kaže i spominje svojih 29 godina radnoga staža.

Plaća je umnožak osnovice i koeficijenta, na što dolaze dodaci. “Kad vidim dodatak na plaći, digne mi se kosa na glavi. Na platnoj listi to izgleda kao socijalni dodatak”, govori mi profesorica Bezlaj i dodaje kako joj se borba za povećanje koeficijenta čini dugoročno puno važnijom. Irena Ihas Jurić predavala mi je Sociologiju te Politiku i gospodarstvo, dobro razumije da je koeficijent složenosti posla autonomna odluka Vlade. “Ali mislim da je naše legitimno pravo vršiti pritisak na Vladu kako bi promišljala o tome i znala da smo s tim koeficijentom izrazito nezadovoljni”, kaže Ihas Jurić.

I 200 kuna je iznenađenje

Tu je i profesorica povijesti Snježana Vuković. Uz razrednicu, pratila nas je na maturalac u Španjolsku. I ona, poput kolegice pedagoginje, broji 29 godina staža. “Konkretno ću ti reći, prošli mjesec moja je plaća bila 6500 kuna, ovaj je mjesec 6700 zbog smjenskog rada. Svaki put se iznenadim kad dobijem tih 200-tinjak kuna više”, govori mi i pojašnjava kako su se svojedobno morali izboriti za dodatak na smjenski rad. Kaže, u zadnjih 30 godina borili su se za doslovno svaku kunu plaće i 6 posto povećanja koeficijenta osjetili bi na svojim računima. “Da imam 16.000 kuna plaću, ne bih se raspravljala”, dobacuje kolegica pedagoginja.

Nije im ugodno biti u štrajku i nisu sretne što se na ovaj način moraju boriti za veće plaće. Prije svega, nije im ugodna tišina na hodnicima, a primijetile su je, kažu, i u tramvaju na putu prema školi. Ipak, kažu mi profesorice, ohrabruje ih sloga prosvjetara. “Ohrabruje me ta sloga, premoćan broj ljudi sudjeluje u štrajku, tu su i sva tri sindikata. Uz podršku roditelja i ukupnu podršku javnosti, nekako mi se čini da je atmosfera puno bolja nego tijekom prijašnjih štrajkova”, rezimira pedagoginja Bezlaj.

Klinci ne žele biti učitelji

Podrška učenika posebno im je važna jer i oni, objašnjavaju mi, percipiraju da nastavnička struka nije društveno valorizirana i da ne nudi neku pretjerano dobru perspektivu. Profesorica Bezlaj podcrtava kako joj je najbolji pokazatelj za to profesionalna orijentacija.

“Sve manje klinaca će uopće izjaviti da želi ići u prosvjetu. To je ta negativna selekcija koja će se dugoročno jako osjetiti u školama i u školovanju neke tvoje djece”, priča. Učenici se, dodaje, odlučuju za nastavničke smjerove na fakultetima maltene po kazni i principu ‘ako nigdje drugdje ne upadnem, e tek onda ću na nastavnički smjer’.

S onima koji se odvaže uopće razmišljati o prosvjeti, kaže, uvijek dođe i do problematične financijske dimenzije toga posla. “To je plaća s kojom osoba, ako nema partnera, vrlo teško može živjeti. Ili moraš raditi još brdo nekih drugih poslova, krpati se instrukcijama…”, govori profesorica Vuković.

‘Već smo navikli na uvrede’

Tri profesorice iznose tezu kako je poruka niskog prosvjetarskog koeficijenta zapravo ta da je njihov posao najmanje složen i da društvu najmanje vrijedi. Kažu mi i da im nije jasno kako političari u medijima barataju s podatkom o prosječnoj učiteljskoj plaći od sedam, sedam i pol tisuća kuna. Pitam ih zato o prošlotjednoj, posprdnoj konstataciji Andreja Plenkovića kako svima, pa i njima, treba povećati plaće 100 posto.

Profesorica Vuković rezignirano kaže da je svoje emocije odavno isključila iz ove priče. “Već smo navikli na raznorazne uvrede i stavove javnosti, raznoraznih premijera, ministara i ministrica prosvjete koje smo preko svojih leđa prevalili”, priča. Uskače profesorica Bezlaj i kaže kako i premijer, kad ne zna što bi, ima pravo bacati sarkazme kao vrstu obrane. “Da smo im pokazali da mislimo ozbiljno i da nas ima puno, mislim da jesmo”, govori pedagoginja II. gimnazije.

Rijetko kad ih netko sluša

Pitam ih kako se osjećaju po povratku s posla, kada upale vijesti i vide silna prepucavanja i navodne krize Vlade zbog obrazovanja. “Ma strašno mi je to ponižavajuće, osjećam se na neki način izmanipulirana u cijeloj situaciji. Svi oni skupljaju nekakve bodove na naš račun, baš ružno”, kaže mi profesorica povijesti koja me vodila na maturalac.

Isti osjećaj dijeli i profesorica Ihas Jurić, ali opet, kaže, štrajk je očito jedini način da im poruče što ih muči. “Nažalost, nikad nas se ne sluša. Tvoja je generacija, sjećam se, prosvjedovala protiv preranog, nepripremljenog uvođenja državne mature. Tek kad ste vi izašli na ulicu, matura se prolongirala. A pazi, mi profesori smo dvije godine unaprijed upozoravali da je prerano uvesti je tada”, profesorica povlači paralelu.

‘Isti ti ljudi šalju nam svoju djecu’

Ostavila sam ih u dosta bučnoj štrajkaškoj zbornici, teta Manda me pozdravila na odlasku iz škole i rekla da navratim još koji put, prije nego ode u mirovinu. Udarna vijest na dnevnicima te večeri bila je premijerova objava o povećanju osnovice od 6,12 posto svim javnim službama, na rate, u tri vala povećanja po 2 posto.

HNS je rekao da je zadovoljan, koalicija se nije raspala, većina je ostala stabilna iako profesori nisu dobili ono što traže.

Profesorica sociologije tog je dana u zbornici izgovorila značajnu rečenicu : “Isti ti ljudi šalju nam svoju djecu koju treba obrazovati i, u konačnici, odgajati”.